Sestrinstvo je odavno feministički ideal, no neki sestrinski podmlaci počeli su se brutalno sudarati. U svjetlu recentnih okršaja i suvremenih izazova Ana Fazekaš pita se je li riječ o neminovnim sestrinskim svađama ili je vrijeme da se stari ideali iz korijena ...
Tekst je nastavak tekstova 'Feminizam i cancel culture' te 'Renesansa zloglasne F-word'.
Osobna evolucija izgleda po prilici ovako: godinama nas uče kako stvari funkcioniraju i što je što, a kad to savladamo, barem jednako toliko godina provodimo dovodeći to u pitanje i otkrivajući na koje sve načine to ne funkcionira. Isto vrijedi za predodžbe o rodu, identitetima, seksualnosti… Što više toga prihvaćamo kao mogućnost, to smo svjetlije osobe, to smo ljepši i sretniji pojedinci. To je i suština feminističke borbe koja je počela kad se sestrinski skupila kritična masa žena koje su jednostavno odbile prihvatiti da žene jesu nešto, a nisu nešto drugo, da mogu jedno, a da im je drugo zabranjeno ili izvan kapaciteta. Feminizam opstaje i čuva smisao samo ako zadržava takvu fleksibilnost, ako ništa nikada ne uzima zdravo za gotovo i ako je jedini kriterij da svijet bude što manje bolno mjesto za sve ljude, bez obzira na to koliko nam se iskustva razlikuju. Jedan od problema ovoga svijeta jest što mnogi ljudi na nerazumijevanje i nesklapnost svojih stavova s tuđima reagiraju bijesom i destrukcijom, a elementarna bi stvar trebala biti da ako ne razumijemo, jednostavno slušamo što nam drugo biće govori. Bez toga svijet (p)ostaje doista mračno mjesto za sve nas.
Ali da se jako dobro razumijemo, nema ekvivalencije između težnje da se feminizam otvori za sve potlačene skupine koje jednako streme nadići patrijarhalne okove i težnje da feminizam sudjeluje u njihovoj opresiji isključivanjem tih perspektiva iz vlastite borbe. Ne možemo samo odmahnuti da 'svatko ima pravo na svoje mišljenje' i složiti se da se nećemo složiti kad jedna strana dehumanizira određenu skupinu ljudi po malo izmaknutim, ali u suštini istim patrijarhalnim heteronormativnim načelima po kojima se žene i dalje lome.
Totalna f*cking katastrofa
'Feministkinja sam otkako sam prvi put naučila tu riječ, još kad mi je bilo sedam godina. Feminizam je svrha moga života i vjera koju držim na mjestu religije. A ipak odnosi koje sam imala sa stvarnim ženama nisu uvijek bili tako jednoznačni, što se da shvatiti kao eufemizam za - često su bili totalna f*cking katastrofa', piše Ana Bu Kliewer na početku svoga teksta prije nego što počinje nabrajati sve načine na koje su je djevojčice, djevojke i žene u njezinu životu razočarale. Nećemo oslabiti feminističke temelje ako kažemo da žene jesu često grozne, onako kako su ljudi često grozni. Očekivati od žena ili feministkinja da budu iznad svoje manjkave ljudskosti, da budu nepogrešive i monolitne besmisleni je teret koji nitko na svijetu ne može i ne treba ponijeti. Ideja da je žena ženi vuk nazadna je patrijarhalna pretpostavka u koju možemo povjerovati samo ako zanemarimo sve što znamo o stopama femicida, seksualnog i inog nasilja nad ženama, kao i praksama svakodnevnih mikroagresija koje su normalizirane do nevidljivosti.
Vjerojatno sve možemo potpisati da su nam odnosi sa ženama ponekad bili 'totalna f*cking katastrofa', a teško da su nam odnosi s muškarcima u prosjeku bili puno sretniji, ali poanta feminizma nije da budemo nadrealno ljubazne jedne prema drugima, nego da dovedemo patrijarhalni sustav, koji upravo potencira svaki oblik agresije, njegovu prirodnom kraju. Vlastita me feministička povijest naučila mnogočemu i svakako mi je podrška različitih žena neizmjerno puno značila u razvoju, ali jednako tako sam neke od najvažnijih pomaka doživjela upravo kad mi je unutar feminističkog okruženja, specifično od druge žene, doletio izazov, što nije uvijek bilo sasvim ugodno ni provedeno s nježnošću. Izazvati drugu osobu može biti ultimativni čin poštovanja i solidarnosti, a kad netko zna da ne mora nama baratati s jastučićima i rukavicama, to je znak povjerenja i zrelosti. Hoćemo li onda doista poput djeteta nakon kritike i grube riječi zasuziti u privatnosti obližnjeg toaleta? Apsolutno, ali pribrat ćemo se i sagledati što smo zapravo dobile iza onoga što na površini osjećamo kao povredu.
#metoo, encore
Deprimantno je što se čini da neke lekcije kao društvo moramo neprestano učiti iznova. U svjetlu najnovije varijacije na #metoo, koja je planula na društvenim mrežama pod parolom Nisam tražila, čini se kako se poduzimaju konkretniji potezi da se kultura seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja iskorijeni. Inspirirane istupom glumice Milene Radulović i nekolicine njezinih kolegica, mnoge su žene prvi put progovorile o vlastitim iskustvima dokazujući, opet iznova, da nema prostora ni vremena u kojem su žene doista sigurne od uznemiravanja i nasilja, a mehanizmi i institucije koji bi trebali pružati zaštitu i podršku naprosto ne funkcioniraju. Najbolnije je ipak u cijeloj priči da, na stranu medijski senzacionalizam i rekreativno skandaliziranje, nitko nije doista iznenađen. Nitko ne bi smio biti iznenađen. Sjajno je da se konačno poduzimaju koraci da se ženama osigura način kako zaštiti sebe i druge od predatora, ali teško je reagirati osobitim entuzijazmom što se konačno ulaže trud u nešto što je trebalo napraviti odavno.
Neupitno je kako svaki kanal da žene izraze iskustva i pronađu podršku ima neizmjernu vrijednost, ali važno je osvijestiti i da ovakve medijske i cyber buktinje ponekad stvaraju iluziju pomaka za koji suviše brzo i lako splasne žar. Ako želimo doista okončati seksističku zlostavljačku kulturu, sistemski su pomaci neophodni i ne možemo slijegati ramenima jer nam se ne čini da smo u poziciji dostatne moći. Ako možemo pomoći osigurati da se na našem radnome mjestu ustanovi protokol da osobe prijave neugodne situacije na siguran način i da to doista rezultira odgovarajućim koracima, naša je odgovornost da se angažiramo. Ako možemo odvojiti vrijeme ili bilo koju vrstu donacije organizacijama koje rade s osobama koje su preživjele nasilje, ne bismo se toga trebale sjetiti samo kad odjekne visokoprofilirani slučaj. Da borba nikada ne uzima predah i pokazuje neugodnu tendenciju vraćati se unatrag, pokazuje i to da je nekidan među našim vrlim saborskim zastupnicima počeo kružiti dokument koji skuplja potpise za prijedlog zakona za zabranu pobačaja.
Činjenica je da nas nakon prošle katastrofalne godine čeka samo još novih i opet starih izazova te koliko god sjajno zvučala ideja ujedinjene fronte (a u nekim će pitanjima zasigurno ujedinjena fronta i opstati), moramo održati živim i svoj kritički aparat. Učinci perturbacija prošle godine na psihičko i fizičko zdravlje otvarat će se još godinama, a ekonomska kriza koja slijedi mogla bi biti najpotresnija dosad, pri čemu su žene već sada statistički mnogo više na udaru nego muškarci. Na kraju ćemo dana uvijek biti jedne uz druge i ne moramo napustiti ideal sestrinstva da bismo zauzele poziciju angažirane kritike, uostalom - tko će vas ikada tako kvalitetno iskritizirati kao vlastita sestra?
Piše: Ana Fazekaš
Foto: Profimedia
Tekst je u cijelosti objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #221
