U povodu ovogodišnjeg Denim Daya, razgovarajmo o sistemskim zamkama koje usporavaju neumornu borbu protiv seksualnog nasilja
Otkako je prije svega četiri godine #metoo pokret otvorio temu seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja na nikada masovnijoj skali, novi plamičci borbe za svijet bez nasilja neprestano niču po čitavom medijskom globalnom pejzažu. Društvene mreže koje omogućuju istovremenu bliskost i distancu, ime i anonimnost, poslužile su kao idealna platforma da se ne samo otvori razgovor o prisutnosti seksualnog nasilja, nego i da rasprostranjenost postane na nove načine vidljivom. Ljudi su nerijetko progovarali po prvi put u životu o svojim iskustvima nasilja, nelagode, ucjene, manipulacije, a činjenica da su nakon prvotnog vala sa svakim novim na vidjelo izlazile nove priče, kod nas u sklopu inicijativa #Spasime, Žene u javnom prostoru te nedavno unutar platforme Nisam tražila, pokazuje koliki otpor još uvijek mnogi i premnoge osjećaju prema tome da se otvore u vezi vlastitih traumi. No odakle toliki otpor?
Tema seksualnog nasilja nije nova u društvenom diskursu, a samo je nasilje staro poput vremena, no prije feminističkih napora da se žene uopće počne promatrati kao punokrvne subjekte, a ne tek kao objekte razmjene ili elemente disrupcije, nije uopće postojala svijest o tome kako je seksualno nasilje sistemski patrijarhalni modus opresije i dehumanizacije žena.
U povijesnom pregledu kulture silovanja naslovljenom Against Our WillSusan Brownmiller piše još davne 1975. godine o različitim načinima na koje je seksualno nasilje kao čin i kao neprestano prisutna prijetnja upisano u rodno iskustvo svijeta u kojem živimo. Znakovito je da je silovanje prvotno uopće počelo biti razmatrano kao zločin samo u odnosu na štetu koju bi nanijelo obitelji jer bi djevojka silovanjem 'izgubila na vrijednosti', dok bi silovanje udane žene, ako bi se saznalo, najčešće rezultiralo time da se nju kazni jednako ili strože kao silovatelja, nerijetko smrću. Ne treba zaboraviti da je povijest takvog odnosa prema silovanju znatno duža od one koja razumije silovanje kao jedan od najgorih zamislivih zločina nad drugom osobom.
Američka odvjetnica Anita Hill skrenula je tijek povijesti kada je 1991. godine pred Kongresom svjedočila o uznemiravanju na radnom mjestu, a činjenica da trideset godina kasnije i dalje bijemo istu bitku da se ta praksa iskorijeni signalizira koliko je sustav još uvijek nonšalantan kada je riječ o seksualnim napadima na žene.
Denim Day također ima već podulju povijest, započet kao kampanja 1999. godine u Italiji, kada je, sedam godina nakon što je zatvoren za silovanje 18-godišnjakinje, silovatelj oslobođen tijekom apela Vrhovnom sudu. U objašnjenju Suda stajalo je: 'Morala mu je pomoći da joj skine traperice i samim time što mu je pomogla, to nije bilo silovanje, nego sporazumni odnos.' Reakcija javnosti bila je brza i bijesna, rezultirajući inicijativom Denim Day organizacije Peace Over Violence čija je misija: 'Otad je nositi traperice na Denim Day simbol prosvjeda protiv pogrešnih i destruktivnih stavova o seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju, nasilju i silovanju. U ovoj kampanji za prevenciju i edukaciju o seksualnom nasilju, tražimo da članovi zajednice, izabrani službenici, tvrtke, studenti i učenici naprave društvenu gestu svojim modnim odabirom tako što na ovaj dan nose traperice kao vidljivi prosvjedni čin protiv pogrešnih predodžbi koje okružuju seksualno nasilje.'
Iako podaci neoborivo pokazuju da se seksualno nasilje iznimno rijetko prijavljuje, prije svega zbog osjećaja srama i vlastite odgovornosti za ono što se dogodilo te straha od nepovjerenja upravo onih instanci koje bi trebale pomoći osobi koja je doživjela nasilje. Medijska reprezentacija seksualnog nasilja samo pogoršava situaciju jer invazivni senzacionalistički naslovi i tekstovi ne samo da uzrokuju retraumatizaciju kod osoba koje su doživjele devastirajuću traumu, nego podržavaju destruktivnu perspektivu prema kojoj su žene na neki način odgovorne za ono što im se dogodilo. Nema situacije u kojoj bi okrivljavanje žrtve moglo biti išta drugo negoli etički ponor kojim nanosimo bol već ranjenoj osobi. Što je netko nosio, popio, natuknuo, koliko se glasno smijao, s koliko partnera ranije bio, ne može biti dio matematike kada je riječ o nasilju niti u jednoj zamislivoj situaciji. Nikada.
Sekundarna viktimizacija sintagma je koja se odnosi na sve načine kako se osobu koja je preživjela nasilje izlaže novim traumama, počevši od nepovjerenja bliskih osoba preko neodgovornog ponašanja dežurnih službi do manjkavosti policijskog i sudskog procesa, zahvaljujući kojima počinitelji rijetko kada dostatno odgovaraju za svoje zločine. Ponekad čak i u najboljoj namjeri ljudi bliski osobi koja je doživjela nasilje ne znaju kako se sa situacijom nositi pa nespretno pritišću temu previše ili nedovoljno, nerijetko pokušavajući potaknuti osobu da nastavi sa životom te da ne dopusti da je trauma definira. No kada je riječ o seksualnom nasilju, dubina traume toliko je pogubna za sami osjećaj subjektiviteta da pokušaji da ju se nekako odcijepi od svijesti mogu samo djelovati utoliko destruktivnije. S druge strane, medijska pozornost i dugotrajni sudski procesi (čak i na stranu što najčešće završe nezadovoljavajuće dodajući još jedan sloj traume na postojeći užas) stvaraju pritisak koji bi osoba teško podnijela i u daleko manje krhkom stanju od onoga nakon duboko traumatičnog iskustva.
Prema statistikama i procjenama angažiranih organizacija, na jedno prijavljeno silovanje dolazi čak 15-20 neprijavljenih, dok u slučajevima nasilja unutar obitelji deset je neprijavljenih na svaki prijavljeni slučaj. Od toga je u 90% slučajeva riječ o ženama. U prosjeku se godišnje u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina prijavi 500-700 slučajeva seksualnog nasilja, a prema podacima Ženske sobe17% žena doživjelo je silovanje ili pokušaj silovanja, od čega samo 5% bude službeno prijavljeno. Istovremeno, minimalno svaka treća žena doživjela je neku vrstu seksualnog uznemiravanja, uključujući osobito neželjenu pažnju starijih osoba u pedagoškom procesu.
Stvar je u tome da te defanzivno-destruktivne reakcije okoline proizlaze prije svega iz duge povijesti nasilja i činjenice da je lakše skrenuti pogled s rugobe svijeta u kojem živimo i preživljavamo, nego se suočiti s puninom užasa za koju smo kao čovječanstvo sposobni. Što možemo napraviti? Slušati, čuti, vjerovati riječima koje je dovoljno teško prevaliti preko usana i u optimalnim okolnostima a kamoli kada je svijet pogrešno nasađen, i nastaviti razgovarati o neugodnim temama, koliko god dugo bude trebalo da nasilje konačno presuši.
Stoga sutra navucite svoje najbolje traperice i odvojite trenutak dana za misao kako svijet učiniti malo boljim i sigurnijim mjestom. Zaslužujemo bolje.
Pridružite se Elleovoj inicijativi u srijedu, 28. travnja 2021. godine. Kako? Upravo na Dan trapera – 28. travnja 2021. – odjenite traper, fotografirajte se u tom fashion statement komadu i objavite fotografiju na vlastitom profilu na Instagramu te označite 5 prijateljica koje će napraviti isto (uz oznaku @ellecroatia i hashtagove #elledenimday #elleactive #podrziNEnasilje #denimselfie #AktivirajSvojStav).
Piše: Ana Fazekaš
Fotografija: Profimedia
