CAMILLE CHARRIERE: 'Moramo razgovarati o internaliziranoj mizoginiji'

'Ti si sramota za sebe i svoju obitelj', 'Pornografija je ušla u mainstream kulturu i ovo je samo primjer toga' samo su neki od komentara koje je fashionistica Camille Charriere dobila na račun svoje – vjenčanice. Sada je odlučila odgovoriti na pravi problem, seksizam

Izvor: Profimedia

Nakon objave fotografija s vjenčanja njezine su društvene mreže vrvjele komentarima, od kojih su se brojni odnosili na njezine outfite. I iako su mnogi dijelili naše oduševljenje njezinim lookovima, bilo je i onih izuzetno negativnih, i to od žena, zbog čega je Camille odlučila progovoriti upravo o korijenu nekih od komentara koje je dobila: internaliziranom seksizmu.

 'Čipkasta Harris Reed slip haljina, krhka i bezvremenska. Nije mi namjera bila šokirati, ali se nikada nisam mogla zamisliti kao konvencionalnu mladenku. Naše vjenčanje je to odražavalo: odbila sam da me se 'preda'. Nismo imali prvi ples i nisam htjela nositi tradicionalnu, djevičansku haljinu. Moda je oblik komunikacije, a moja je haljina, u svojoj prozirnoj, seksi veličanstvenosti, govorila o tome tko sam i u što vjerujem', napisala je Camille za HarpersBazaarUk, referirajući se na haljinu za koju je dobila komentare, između ostalih, poput: 'Požalit će to; propustila je priliku nositi haljinu koja simbolizira gracioznost, ljepotu okrunjenu nevinošću i seksipilom koju samo mladenke mogu imati.'

Problem internaliziranog seksizma i mizoginije ne odnosi se samo na komentare nečije odjeće, koji u sebi sadrže dozu klasizma (trashy), ali i rodne diskriminacije (ona je to tražila), a to ističe i Camille, koja takvu mržnju prema svemu ženskom koju nameće patrijarhat već stoljećima, vidi i u odnosu prema emocijama i kulturi:

'Problem sa seksizmom jest da nikad ne možemo pobijediti. Previše pokrivena? Dosadna. Previše razgolićena? Drolja. Koji je moj problem s ovakvim komentarima? Nije da nisam mogla zaspati zbog komentara nekolicine negativnih stranaca. Brine me lakoća s kojom širimo mržnju i kamo bi to moglo voditi. Obrana je uvijek – 'prakticiram slobodu govora' ili 'stavljaš se pod povećalo javnosti'. I nemojmo se zavaravati – ovaj problem nije ograničen samo na modu. To se pojavljuje svaki puta kada kritiziramo ženu jer je 'preemotivna' ili 'preosjetljiva', kada podcjenjujemo intelektualnu snagu ženske književnosti ili kada preispitujemo zašto žena nije ranije prijavila seksualno nasilje. Internalizirana mizoginija je na djelu svaki puta kada kao žene trpimo muško ponašanje koje ne bismo trebale. Svaki put kada žena kaže 'ja nisam kao druge djevojke' to radi jer se boji biti percipirana kao slaba, nesposobna ili neprivlačna zbog svoje ženstvenosti. Svaki put kad pokazujemo bilokakvu averziju prema ičemu ženstvenom – kada mrzimo ružičastu jer je previše 'girly' ili odbijamo kuhati jer je to tradicionalno smatrano ženskom dužnošću – postajemo žrtve patrijarhalne strukture koja nam je nametana stoljećima.'

Krajnje je vrijeme da preispitamo nekih svjesnih i nesvjesnih obrazaca ponašanja i razmišljanja kojima podrivamo same sebe, knjigu po knjigu, haljinu po haljinu.