Uskoro na kazališnim daskama
Imajući to na umu, razveselilo nas je čuti kako se u Zagrebačkom kazalištu mladih priprema premijera predstave Tri X i ja 24. svibnja, komornog trilera s elementima komedije apsurda te da u njoj glumi glumica Anđela Ramljak s kojom smo se već imali čast družiti u našem tiskanom izdanju. Ponukani znatiželjom, odlučili smo postaviti joj nekoliko pitanja o novoj predstavi i o njezinom zanimljivom radu u kazalištu.
U novoj predstavi Tri X i ja glumiš u komornom trileru s elementima komedije apsurda. Kako si se snašla u ovom izazovu i je li te ranije privlačio teatar apsurda?
Apsurd je inteligentan i glup istovremeno, zato ga obožavam. Svaki izazov je dobrodošao, otkriva mi gdje sam trenutno i gdje se nudi polje napretka. A prolaziti kroz izazove nije uvijek najugodnije. Nakon njih vidim koliko sam se pomaknula, narasla ili produbila i zato sam zahvalna na svakom izazovu. Ova je predstava žanrovski miš-maš i nemamo često priliku vidjeti ovakav uradak u kazalištu. Ponosna sam na literarni rad kolege Filipa Nole.
Koliko su ti vlastita iskustva hrvatske svakodnevice pomogla u pripremi za ulogu, s obzirom na to da je tema predstave natječaj za posao? Jesi li se inspirirala nekim vlastitim neobičnim iskustvom?
Moj posao je specifičan, u startu sam u poziciji suradnje, bilo da je riječ o audiciji ili razgovoru za novi projekt na TV-u, filmu ili kazalištu. Pitam, predlažem, diskutiram. U tom smislu je vrlo različit od korporativnog natječaja za posao koji nameće puno hladniju, distanciraniju i strožu atmosferu kroz pitanje – odgovor. Nisam se nikada našla u takvoj situaciji, ali su zato iskustva prijatelja i poznanika uvijek inspirativna i korisna.
Predstava je dio ZKM-ovog projekta Inkubator, koji se zalaže za razvijanje autorskog izraza članova ansambla. Koliko glumcima u kreativnom nastojanju i napretku pomaže ovakva vrsta projekta?
Ovo je druga predstava u sklopu Inkubatora u kojoj sudjelujem kao glumica. Možda se okušam i kao redateljica, nikad se ne zna. Iz ova dva projekta primijetila sam da su ti procesi vrlo zahtjevni, jer nije riječ o profesionalnoj režiji nego o velikoj želji i kreativnosti da svi skupa nešto domislimo i ostvarimo, pa zna doći do „kreativnog nereda“. I iako je inicijator projekta jedna osoba i na kraju ona ima „zadnju“ riječ, u inkubatoru smo ravnopravni i nekako nevini. Kao prvi poljupci, malo su nezgrapni, ali su prekrasni i pamte se. ZKM je jedna od rijetkih institucija koja i dalje nudi mogućnost eksperimentiranja i pokušaja rađanja novih formi. Mi smo umjetnici i moramo moći pokušavati. Moramo moći imati prostor stvaranja, to je naš laboratorij.
Primijetili smo da ZKM-ova stranica nudi mogućnost postavljanja pitanja omiljenom glumcu. Što misliš o toj modernoj vrsti feedbacka?
Mislim da je to super. Ionako smo dostupni kroz društvene mreže i jako cijenim kada mi se netko javi s feedbackom, pitanjem ili komentarom nakon predstave. Mi stvaramo i dajemo svoje misli, osjećaje, ideje publici i lijepo je kada se od publike dobije neki utisak natrag. Volim znatiželjne ljude koji promišljaju. I koji postavljaju pitanja. To je super.
Kako se pripremaš za izlazak na scenu pred premijernu izvedbu?
Moj ritual pred premijernu izvedbu se ne razlikuje od ostalih izvedbi. Jedina razlika je u decibelima na hodniku i u šminkeraju koju stvara nervozni autorski tim, ili još pokoja nervozna duša, ali ljubav prema njima je velika, pa se i ta premijerna gungula lako oprosti.
Piše: Nina Belina
Fotografije: Marko Ercegović / Mare Milin / Denis Butorac ELLE ožujak 2019.
