Zašto nam je trebao (ako nam je trebao) High Fidelity remake?

U plimnom valu remakeove i rebootova, kako kotira serijska verzija filmskog klasika

Osim što su Dani izolacije dušu dali za maratonsko binđanje svega što nam je eventualno promaknulo u posljednjih, hm, ikad, također nam se otvorio nepregledan prostor za opsesivno razmišljanje o, hm, svemu. To jest, svemu čemu inače nemamo vremena i energije posvetiti toliko mentalnog prostora jer nekako ne figurira visoko na listi prioriteta. Ali sad kad nam je univerzum veličine dnevnog boravka, postajemo svadljive. Imamo mišljenje i ne bojimo ga se upotrijebiti! Pa pričajmo malo o seriji High Fidelity koja nam je obilježila prošlo Valentinovo, davno, davno, kada je svijet još bio normalan, što će reći prije mjesec i pol dana. Film High Fidelity jedan je od ultimativnih post-prekidnih filmova za sve ljubitelje i ljubiteljice glazbe, Johna Cusacka i top listi kao takvih. Žanrovski je riječ o romantičnoj komediji, iako nam se intuitivno ta etiketa ne čini primjerenom, ali strogo gledano, film ima sve elemente rom coma. Samo što je, u nedostatku boljeg izraza, film «za dečke». Dok se romantična komedija inače smatra «ženskim žanrom» i puca na horde žena sa spremnim maramicama, High Fidelity apelira na miješanu populaciju, stavljajući u središte muški lik, koji je neuredan, čangrizav, emocionalno konstipiran, ali hej, zna sve ikad o glazbi i ima superkul besmisleni posao! Cusack, kojeg obožavamo, ali je daleko od fragilnoj muškosti zastrašujuće ljepote a la Jason Momoa, faktički u filmu živi mokri san prosječnog adolescenta. Kad je izašla, serija je inspirirala solidnu količinu prevrtanja očiju, komentare o teroru političke korektnosti uz naslove poput «We Didn't Need The High Fidelity TV Show». Well, Pitchfork, I beg to differ! Ako zanemarimo besmislenu diskusiju o tome što nam uopće u popkulturnom univerzumu treba (ovih dana, sve), ovaj je remake zapravo naš tinejdžerski dream come true! Za sve djevojke koje su se ikada našle usred unakrsne vatre frajera koji se natječu u poznavanju opskurne glazbe, koja je bila podvrgnuta kvizu znanja jer se odvažila navući majicu na bend ili koja se ne može poistovjetiti sa standardnim rom com junakinjama i njihovim urednim životima, Zoe kao Rob mali je popkulturni nostalgični trijumf. Istini za volju, film High Fidelity nije dobro ostario, gledajući ga danas ne možemo se otresti dojma da je latentno mizogin i nekomunikativan prema svojoj ženskoj publici. Rob je u osnovi douchebag, u obje inačice podjednako. Rob je osoba za koju biste prijateljici savjetovale da ju ne dejta. Ali nešto je oslobađajuće u tome da taj lik konačno dobivamo u ženskoj inačici. Moćne, čvrste i ostvarene feminističke junakinje su super, ali ponekad, a možda i češće, želimo vidjeti ženske likove koji su nesređeni, nestabilni, emocionalno zdvojni, sebični i tvrdoglavi. A pop kultura nam to konačno posljednjih godina i dostavlja – Hannah Horvath, Fleabag, Chris Kraus, Gretchen! Ako je ikad Rob mogao biti Robyn, to je danas.

Je li ova serija apsolutno fantastična? Pa nije, mogla je biti i bolja, duhovitija, radikalnija. Ali jesmo li sretne što postoji? Da, da, tisuću puta da! Ako ni zbog čega drugoga, onda da možemo buljiti u Zoe Kravitz, u najboljem kožnom kaputu ikad stvorenom, nekoliko sati u komadu. Fun fact: kaput je iz privatnog vlasništva kostimografkinje, Urban Republic otprije desetak godina, i ništa slično trenutno ne postoji u ponudi, vjerujte mi, provjerila sam. No, da se vratimo središnjoj temi, reprezentacija je izuzetno važna, vidjeti biseksualnu woman of color kao heroinu ovog konvencionalno maskulinog narativa snažno rezonira i odgaja nove generacije koje će "ženskost" doživljavati neopterećene krutim zastarjelim kriterijima. I kratka bilješka za muzičke geekove: glazba, koju je dijelom birala i sama Kravitz, definitivno odaje poštovanje originalu...

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: IMDb