Uoči njegova prikazivanja u sklopu online programa Kina Tuškanac, prisjećamo se Wendersova kultnog filma
Jedan od najljepših filmova 'road film' podžanra Paris, Texas prekosutra otvara online program Kina Tuškanac pa je tako sada odličan trenutak da se prisjetimo zašto je taj film obavezna lektira kojoj se uvijek iznova vraćamo. Ako vam je nekim čudom dosad promaknuo, riječ je o polaganom, nabijenom filmu Wima Wendersa iz 1984. godine koji prati u pustinji pronađenog izgubljenog Travisa od kojega njegova obitelj nije ništa čula posljednje četiri godine. Njegov ga brat gotovo nasilu odvodi svojoj kući gdje Travisov sin živi s njime i njegovom ženom otkako je Travis nestao, uzalud pokušavajući iz poludivljeg lutalice izvući suvislu informaciju o njegovu odlasku i svemu što mu se otad dogodilo.
Paris, Texas jedan je od onih prekrasnih frustrirajućih filmova koji vas posve prožimaju sugestijama, nikad ne otkrivajući svoje karte. Dobivamo tek krhotine raspalog braka i slomljenih srca, jeku strasti i bolnih svađa, natruhe izbočenih fantazija koje su raspršile likove u osamljene (polu)živote iz kojih izviru da bi se još jednom susreli.
Film je definitivni Americana klasik. Originalni tekst potpisuje Sam Shepard, jedan od najznačajnijih dramskih pisaca prošlog stoljeća, Harry Dean Stanton, koji nosi glavnu ulogu, svojedobno je izjavio da mu je Paris, Texas najdraži film od svih na kojima je radio u svojoj bogatoj filmografiji, a svoje je mjesto film našao i na svim mogućim listama ponajboljih filmova u povijesti.
I last but not least, među razlozima koji nas magnetski vuku neprestano natrag u pustinjske prizore Wendersova imaginarija u punom sjaju stoji lik Nastassje Kinski s plavim bobom u ružičastom puloveru iz naših snova…
Nastassjin lik Jane jedna je od najsuptilnijih i u mnogočemu najzahtjevnijih uloga njezine karijere koja utjelovljuje ženu u bizarnom limbu peep-show kluba u kojem je Travis nalazi i ulazi s njom u razgovor kroz jednosmjerno staklo. Sve u filmu je melankolično i zasićeno kao praznina pustinje…
