JUDITA FRANKOVIĆ BRDAR: 'Glumu nikad nisam doživljavala kao posao, ali ako ne dam svoj maksimum, ne osjećam se dobro'

Slavna glumica Judita Franković o glumi, kazalištu, filmu, moći transformacije i čarima vegetarijanske prehrane

Zadivljujuće transformacije poznate i nagrađivane glumice inspirirane filmom 'Victor Victoria' u nadahnutoj atmosferi oslobađajuće kreativnosti, zabilježila je umjetnička fotografkinja Mare Milin.

Svi smo uživali u tvojim transformacijama na snimanju, tebi to nekako ide baš lako… Je li 'prerušavanje' u prirodi glumca, njegove osobnosti?

Rekla bih da je riječ o igri. Gluma je pristanak na igru, pristanak na putovanje kojemu na početku i ne znaš ishod, a to smo s vremenom skloni zaboraviti. Pristati na put do granica mogućnosti i ne znati što nas čeka, pristati na rizik. Prerušavanje, transformacije dio su te igre nepreglednih mogućnosti. Ovakva me snimanja podsjete na to - prepustiti se, ne cenzurirati ishod.

Naravno, za to je potrebno osjećati se sigurno, imati povjerenja, a na ovom snimanju imala sam potpuno povjerenje u Elleov tim pa je to izazvalo i osjećaj lakoće u igri i zato se činilo da mi lako ide. Ali, istina, lakoća je cilj svakog ishoda, da na kraju sve izgleda kao da je lako. Smatram da bi tako trebala izgledati svaka glumačka izvedba. A da bi se to postiglo, treba raditi, trenirati, stalno se servisirati, ako se mogu poslužiti tom metaforom.

Mislim da je to danas velik izazov, održavati se budnim, prisutnim, kreativnim, neprestano razvijati imaginaciju, jer sve je tako brzo i potrošno, nema vremena, a vrijeme je novac… Danas svatko želi brze rezultate.

Izvor: Mare Milin

Na što bi sve bila spremna za ulogu? Bi li se, recimo, mogla udebljati 20 kg kao Christian Bale za film 'Čovjek iz sjene' ili 13 kg kao Charlize Theron za ulogu u 'Čudovištu'? Ili pak smršavjeti devet kilograma kao Natalie Portman za ulogu Crnog labuda?

Apsolutno. Uvijek tražim prostor za transformaciju, naravno koliko je to u našim uvjetima moguće. Takva je vrsta ekstremnih transformacija moguća na filmu, a u kazalištu malo teže. Ali eto, jednom sam za kazališnu predstavu ('Titon') trenirala dva mjeseca kako bih se dovela u formu, htjela sam se osjećati sigurno u svom tijelu jer je predstava zahtijevala scenu plesa burleske. Tu predstavu više ne igramo pa i nisam više u tako genijalnoj formi.

No neke sitne transformacije, od tjelesnog držanja lika, tikova, gesta, to uvijek imam u rukavu. Ponekad je vidljivo, a ponekad je to mala tajna moga lika i mene, kao neki amuletić koji možeš primiti kada se trebaš povezati, vratiti u ulogu.

Izvor: Mare Milin

Od glumaca se ipak rijetko traže velike fizičke transformacije. Kada si sebi, zbog šminke, kose ili stylinga, bila potpuno neprepoznatljiva?

Rijetko se traže velike transformacije jer zahtijevaju mnogo vremena, a kako smo rekli vrijeme je novac, a novca nema, pa se takve odluke svedu na to koliko si sebe spreman uložiti u projekt i do koje mjere.

Mene zanima takva vrsta pripreme pa kad god je moguće, prihvatim takvu priliku. Naravno, rijetko je to ekstremno, ali promjene frizure i boje kose dosta su pristupačan alat koji je lako izvediv, a može dati lijepe rezultate. Kao i kostimi, sve to utječe na ponašanje i držanje, pa i na govor. Mislim da kao glumci moramo biti senzibilizirani i na najmanje sitnice jer što smo na njih osjetljiviji, to će transformacija biti uspješnija. 

Izvor: Mare Milin

A mimika lica? Jesi li ikad to učila?

Uvijek osjećam potrebu učiti nešto novo kako bih obogatila glumački vokabular i napredovala s nekim tehnikama koje uključuju facijalnu mimiku, primjerice tradicionalni indijski ples kathak. Kathak je izvedenica iz sanskrtske riječi koja znači priča, a plesačice kathaka pričaju priču pokretima ruku, nogu i facijalnom ekspresijom. Određena pozicija ruku, nogu, očiju, vrata ima određeno značenje.
Ima toga i u mimici, ali ona se puno više temelji na ekspresiji pokreta.

Izvor: Mare Milin

Jesi li ikad na filmu ili u kazalištu glumila muškarca? Super skidaš frajerske geste, kretnje…

Jesam nešto malo u dječjim predstavama i u kabaretu 'Joj, Hrvati', e da, tamo igram samo frajere i babe. No volim istraživati muški princip i energiju. Uvijek sam tražila ravnotežu između muškog i ženskog principa. Kad sam se upisala u mažoretkinje, trenirala sam i nogomet, kad sam išla na balet, trenirala sam i boks… Mislim da nas njegovanje oba principa čini potpunijim i bogatijim. 

Izvor: Mare Milin

U odijevanju voliš dati oduška mašti, uvijek si nekako posebno obučena… O čemu ovisi što ćeš ujutro obući ili za neku posebnu priliku?

Pa ne znam, moda mi je također neki alat za kreativnost i izražavanje. Nisam rob odjeće, koristim je kao kreativno sredstvo u glumi i životu općenito. U glumi kostim upotpunjuje glumačku igru, govori nešto o karakteru koji igram i daje određene informacije o liku i situaciji. A privatno obučem ono što mi u nekom trenutku odgovara i s obzirom na određenu priliku.

Vegetarijanka si – je li to ideološko opredjeljenje ili neka vrsta dijete? Imam dojam da nemaš nikakav problem s održavanjem težine, kondicijom…

Meso sam prestala jesti prije 25 godina, što je bila intuitivna odluka bez puno filozofije. Organizam mi nije tražio meso, i tako je ostalo do danas. Moj zadnji mesni obrok (koji nisam uspjela pojesti) bila je punjena paprika. Tada sam rekla ocu da više neću jesti meso. Sad se tome smijem i prepričavam to kao anegdotu, ali u tom trenutku to je bilo jako kontroverzno. Otac je bio jako razočaran, ali brzo je to shvatio kao izazov. Baš su nedavno hvalili njegov vegetarijanski meni, a ja sam ga zafrkavala da je to moja zasluga.

Prije 25 godina u našim su restoranima nudili piletinu kao vegetarijansko jelo i mislili da povrće koje poslužuju vegetarijancima ne smije imati nikakvih začina. Danas je situacija ipak puno bolja. Iako me i dalje tu i tamo ljudi pitaju: pa što ti onda jedeš? Odgovorim: svašta, pa neka misle što hoće. Kada je o hrani riječ, zaista nisam naci, prilagodljiva sam, nekih salata ili priloga uvijek ima.

Kuhaš li ili naručuješ gotovu hranu?

Rijetko naručujem hranu, kuham osnovna jela - povrtne juhe, koje blendam, rižu, jaja, ne znam bih li mogla reći da znam kuhati, ali znam poslužiti. Moja je sestra puno bolja kuharica od mene i svakako ima puno širi dijapazon hrane koju kuha.

Marko (Juditin suprug, filmski snimatelj- op.a.) često pita: 'Je li zvala Maja na ručak?' No zapravo sam shvatila da je kuhanje stvar vremena. Kad smo Marko i ja kod kuće i ne radimo, kao lani u lockdownu, kuhali smo svakog dana i bilo mi je to zabavno, nema žurbe, laganini. No kad si u nekom ludom tempu, kuhanje se čini kao noćna mora. Volim kuhati i za prijatelje, no tada najčešće pripremim razne salate, namaze, humus, tabbouleh, baba ganoush… Volim svježu hranu. Divim se svojim roditeljima koji i dalje kuhaju svaki dan.

Korona te, čini se, nije omela u poslu.

Ove dvije godine u koroni radila sam više nego prije, nikad nisam imala toliko predstava na repertoaru: u &TD-u 'Mjesec dana na selu', 'Nepoznata iz Seine' i 'Važnije polovice', u Ludoj kući 'Potpuni stranci' i 'Čelične magnolije' u riječkom HNK. Osim 'Važnijih polovica', sve su te predstave nastale u doba korone. 

Izvor: Mare Milin

Znam da si prošlog ljeta snimila i dva ili tri filma.

U srpnju sam snimala s Gonzom, to je njegov prvi dugometražni film radnog naslova 'Punim plućima', a u rujnu i listopadu s Vlatkom Vorkapić film 'Sveta obitelj'. Između ta dva duga filma snimila sam i kratki film Karle Lulić te dio filma 'Senoviti Mediteran' Monje i Ivana Jovića u Beogradu i Novom Sadu; kažem dio, jer se drugi dio filma treba snimati na proljeće.

Redatelji ne vole kad glumci otkrivaju scenarij, no možeš li ukratko reći što su teme ta dva filma?

Gonzov film je generacijski, o grupi frendova koji se nalaze nakon što se dugo nisu vidjeli, a tada svašta izađe na vidjelo - zašto su se razišli, što je tko kome zamjerio… dobra je to priča. Partneri su mi Krešimir Mikić, s njim mi je super snimati, komuniciramo odlično bez puno riječi, te Rakan Rushaidat, Hrvoje Barišić i Aleksandra Naumov. Neke dijelove filma, vrijeme iz prošlosti, Gonzo je animirao, i vjerujem da će film biti jako zanimljiv.
Vlatka ima izvrstan scenarij, riječ je o obiteljskoj drami iz 60-ih smještenoj u slavonskom selu pa je to bila prilika da naučim govoriti slavonsku ikavicu. Imali smo ozbiljne pripreme.
Tu sam također imala odlične partnere: Aleksandra Cvjetkovića, koji igra moga muža, pa Lunu Pilić i Ivana Čuića, dvoje divnih mladih glumaca, te Anitu Matić Delić, Sandru Lončarić i Nikolu Đurička. 

Izvor: Mare Milin

Dosad si glumila baš širok dijapazon uloga - od klasičnih, Shakespeareove Desdemone i Turgenjevljeve Natalije Petrovne, do uloga u modernom teatru, teatru tijela, kao u 'Judith French'. Za koje bi uloge mogla reći da si ih doživjela kao jako bliske vlastitoj osobnosti? Ili s kojima si najzadovoljnija?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. K tome, uvijek mi je mnogo lakše govoriti o ulogama koje sam radila davno prije, možda i prije desetak godina, jer imam osjećaj da mogu biti objektivnija, nego o novim ulogama i predstavama jer nemam distancu.

Nekako mislim da sam najbolje uloge napravila na početku karijere. Judith French bila je izvrsna uloga, dobro napisana, a poklopilo se i dosta toga dobrog, ali nisam toga bila toliko svjesna kao što sam danas. Pa u 'Vodoinstalateru', dječjim predstavama 'Kraljica Vešmašina' i 'Superspasiteljice'… doista sam imala sreće s ulogama.

Možda tako misliš jer prva iskustva ostavljaju mnogo snažniji dojam, doživljavamo ih mnogo intenzivnije. Iako je, istina, tvoja Judith bila stvarno izvrsna.

Ne znam, možda, a možda stvarno mogu biti objektivnija. Puno je tu faktora, puno se toga treba posložiti da se napravi sjajna predstava, tek sada to shvaćam ili bolje reći prihvaćam. Čak i kad daš maksimum i čini ti se da imaš sve sastojke za dobar projekt, šanse su 50/50, i obrnuto, imaš dojam da ništa ne funkcionira, a onda to budu odlična predstava ili film. Frustrirajuće.

I tako stalno, svaki put ispočetka, a opet to je jedini način jer u trenutku kada ustvrdiš da sve znaš, gotovo je, zatvorio si se za nove spoznaje, za čaroliju. Mislim da je zato izazovno baviti se ovim poslom jer stalno moraš biti otvoren za dječju naivnost i igru te vjerovati u čaroliju, a to je izazov.

Pretpostavljam da upravo zbog toga i ne odustaješ od statusa slobodnog umjetnika. Meryl Streep kaže da su u glumi najvažnije emocije, da to nije samo posao.

Otkako sam se počela baviti glumom, nikad je nisam doživljavala kao posao. Kad bih nešto prihvatila, uvijek je to bilo 200%, nikad nisam, zato što sam slobodnjak, razmišljala na način: OK, dobila sam tu ulogu, sad to moram odraditi. Takav pristup, ako ne misliš da je uloga nešto što moraš odraditi, zahtijeva dosta emocionalnog angažmana, ali ne znam drukčiji način, uvijek dam 200% sebe. Možda je to idealistički, ali ako nije tako, ako ne dam svoj maksimum, ne osjećam se dobro i vjerojatno bih se pitala zašto se onda time bavim.

Ne kažem da je takav pristup dobar, možda nije ni zdrav. Danas sam možda racionalnija, no događa se da sad postavljam pred sebe još veće zahtjeve, još više želim birati uloge, još više želim probrati što želim raditi i s kim želim raditi - te učiti. Svjesna sam da će nekad biti bolje, nekad lošije, ali najvažnije mi je da se mogu pogledati u ogledalo i reći: napravila si najbolje što si znala.

Izvor: Mare Milin

Razlikuje li se rad na filmu od onoga u kazalištu?

Velika je prednost rada u kazalištu što ulogu možeš dorađivati, posebno ako predstava igra u kontinuitetu, a trenutačno imam sreću da ih je nekoliko na repertoaru. Kad osjetiš kako publika reagira, možeš razvijati lik iz predstave u predstavu. Predstava postane ono što treba biti tek igranjem, ma koliko prije imali proba. Tek igranjem pred publikom iskristalizira se osjećaj što bi trebao 'olabaviti', malo promijeniti, naći nov način da se nešto kaže.

Preferiraš li više film, kazalište, TV serije…

Volim raznolikost. Sretna sam i zahvalna što imam priliku raditi na filmu, u kazalištu i na TV-u. Kad dulje igram u kazalištu, zaželim se filma i obrnuto. No u posljednje vrijeme učinilo mi se da mi je nešto lakše raditi na filmu u smislu što se intenzivno radi određeno vrijeme i taj rad ostane zabilježen, a kazalište je pak stalna borba. Napraviš predstavu i stalno iznova na njoj radiš. Trenutačno u tome uživam. Kazalište je čarolija, odigraš predstavu i nekako se čudesno napuniš, a film je pak drukčija vrsta adrenalina, imaš tu jednu priliku i poslije je gotovo.

Izvor: Mare Milin

Razgovarala: Mirjana Brabec

Styling: Barbara Repe

Make up i kosa: Iva Lea Dežmar

Zahvaljujemo Teatru &TD na suradnji i pomoći u realizaciji ovog priloga.

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #233