Novouređeni rovinjski Ribica store mjesto je ispunjeno preslatkim rukotvorinama u kojima se svaki čovjek može pronaći
Povodom preuređenja rovinjskog Ribica Storea, njegovi osnivači Doris Fatur i Stefano Katunar ispričali su nam posebnu priču koja ovo slatko mjesto čini tako posebnim. Pročitajte u nastavku.
Rovinj je grad duge kulture i tradicije i različitih kulturnih planova. Danas, nakon gotovo 1300 godina od nastanka samoga grada, ostao je samo duh. Dobri duh. O kulturnim dobrima se priča no govori se u prošlom vremenu. Grad koji je svoj jedini i najprepoznatljiviji identitet stvorio na imenu i životu raznih umjetnika. Svaki atelier zamijenio se dućanom kineske robe, a umjetnike, prodavači lavandinih svežanja i razno raznih neautohtonih suvenira.
Kao umjetnici ljetovali smo u Rovinju posljednjih 13 godina. Imali smo potrebu stvoriti nešto za dušu nas (jer ne možete ne biti inspirirani ovom ljepotom mora i otoka) i ostalih ljudi koji su ovdje u ulozi šetača, slučajnih prolaznika ili turista.
Prije 8 godina sve je započelo. Otvorili smo atelier u kojem nas je svatko mogao zateći kako nešto brusimo, ljepimo, pigmentiramo, slažemo. Iz godine u godinu stvorili smo već prepoznatljiv dio ulice sv. Križ, a ti isti šetači koji se opetovano vraćaju u ovaj grad, smještaju se na stepenice Micice ateliera po čašicu razgovora i osmijeha.
Danas, Micica atelier odnosno Ribica store (Ulica Sv. Križa 35), nadograđena je verzija onog istog s početka. Ovoga puta, istražili smo povijest, istražili smo navike, istražili smo lokalne ljude. Priču o Rovinju nadopunjujemo raznoraznim rukotvorinama u kojima se svaki čovjek može pronaći.
Tintorama je poslastica za svakoga. Rovinjska konzerva sardine u koju pletemo povijesne zabilješke starih razglednica, novina i časopisa, perforirajući stare priče koje naknadno tkajemo u naše, današnje, vizije prošlosti. Jednako tako tu su i stare nadograđene ambalaže rovinjskih sardina koju kad pojedete, slobodno kutijicu izrežete i napravite si vlastitu Tintoramu.
Da Rovinj u svojoj ugodi priziva na sjetu i melankoliju svih lijepih i najlijepših trenutaka svoga života - dokazuje Micica nakit sa svojim Moglinama i lebdećim satovima.
Kažu da smo u doba selfie štapova izgubili svijest o zadržavanju trenutka u bilo kom obličju. Fotografiramo trenutak koji jednom pogledamo, sheramo ili naprosto izbrišemo. Da budemo sigurni kako to neće biti tako, tu je Pekmez med koja će vas smjestiti na istu onu travicu, mahovinu ispod bora i prikazati vas na tom ručniku kako guštate u tom suncu i zvuku valova nadajući se kako se nećete tako brzo vratiti na posao.
A te plaže..., silina otvorenih ljudi, mladih, starijih, oženjenih, slobodoumnih. Njih nikako ne smijemo zaboraviti. Postavljajući Hrvoja Majera i njegove izvornike proizašle iz Warren cupa, ostavljaju simbolizmu na volju kako prigrliti svu erotičnost koju ovaj grad ima. Prikazi mladih muškaraca u erotskim zanosima, erekcije ljetnih snaga, te tisuću osmijeha kada se šalice i tanjuri ugledaju, još je jedan primjer onoga što želimo dati.
Nemjerljivi su ti trenuci zadovoljstva pri ulasku u Ribicu, dok prolazite kroz bršljan ispunjen krijesnicama, ne bi li pronašli svoju amajliju ljeta, amajliju životnog trenutka, Rovinja ili samoga sebe.
