Marita trči počasni krug
Brza, ekscentrična i eklektična. Njezin je osobni stil u vječnom stanju mijene. To vrijedi za sve tri Maritine kože u estetskom smislu kakvog opisuje Hundertwasser – onu doslovnu, koja se tiče slike tijela u najužem smislu, način odijevanja i njen dom. Objašnjava svoje shvaćanje jezika mode i odijevanja: ''Neprestano se mijenjam i dopuštam si da prihvaćam prirodnu promijenu svog stila. Ne pratim modne trendove, već to činim u vlastitom ritmu, koji je poprilično brz. Obožavam mijenjati frizure. Bila sam plavuša, brineta, dugokosa, kratkokosa, brijala sam glavu, a perike obožavam!'' – prisjeća se mičući pramenove duge i guste kose s lica - ''Osim toga, ne razumijem koncept odijevanja za prilike. Ako mi se nosi haljina od tafta, nosit ću je i dok čitam knjigu u fotelji.
Ponekad bicikl vozim u visokim potpeticama, bitno je samo da su udobne.'' Jednako često preuređuje i svoj stan. ''Moj stan nema stalni izgled. Preraspoređivanje namještaja ili čak i zidova i dobavljanje pokućstva za nečim što bi mi osvježilo interijer ne predstavlja mi ni najmanji problem. Dapače, veseli me! Uvijek sam krajičkom oka u potrazi za novim namještajem ili dekorom.'' Novo u ovom slučaju znači isključivo novo za nju samu. ''Volim antikne stvari. Fotelje, lampe, lustere... Volim da stvari koje me okružuju imaju određenu patinu - kako namještaj, tako i odjeća. Nedavno sam se vratila iz Budimpešte. Obišla sam sve antikvarijate i trgovine vintage odjećom. Trenutno, Budimpešta vrvi takvim radnjama. Pune su predivnih stvari koje imaju duha. Bila sam oduševljena.''
Rad u kazalištu naučio ju je razmišljati na takav način, ali i mnoge druge stvari. ''Kazalište je čarobna kutija. Tamo se sa svakom probom odvijaju mali eksprerimenti ljudskog ponašanja, a ja pratim probe kontemplirajući o situacijama u kojima se likovi nalaze i kako svaka glumačka odluka utječe na cijelokupnu radnju scene. Iznimno je zanimljivo promatrati kako se neka scena dovodi do savršenstva dok se usklađuju pokret, ekspresija i govor. Shodno tome i ja mijenjam detalje na kostimima, a ponekad i cijele kostime. Razmišljam o tome kako bi lik koji nosi kostim zapravo upotpunio svoj izgled i kako da ga učinim autentičnim. Na glumcima i glumicama pokušavam naglasiti atribute na koje su ponosni, a sakriti one koje ih čine nesigurnima, ipak je samopouzdanje najbitije na sceni. No, uvijek ih pokušavam i izvesti iz zone komfora, jer je autentičnost, koja se nekad kosi s njihovim osobnim ukusom, bitnija u cjelokupnom kontekstu predstave.'' S takvim stavom i domišljatošću, nije iznenađenje da joj je pripala nezvanična titula kraljice kostima od koje, doduše, bježi. Tu titulu, tvrdi, zapravo zaslužuju Doris Kristić, Cica Dedijer i Đenisa Pecotić. Maritine su kostime nosili u gotovo svakom kazalištu na ovim prostorima, no ipak najviše voli raditi na svom vlastitom dvoru. ''Gavella je moj drugi dom. Ovdje sam počela, sve naučila i stekla vrlo dobre prijatelje uz put. To je jedna velika obitelj. Razumijemo se, podržavamo, zajedno se smijemo i plačemo i dijelimo mnogo više od posla. Međusobno se poštujemo i ponosni smo jedni na druge kada radimo na osobnim projektima.''
Svoju kreativnost Marita upražnjava i slikajući. Tvrdi da ima previše energije i da je zdrav način ispoljavanja emocija pronašla u slikarskom procesu. ''Moje su slike produžetak mene same, moja djeca. Kritiku kostima uvažava, no kritike na slike ne podnosim. Slikarstvo je materijalizirani prikaz onoga što je u meni, a ne neakav posao čiju bi kvalitetu netko trebao procijeniti ili provjeriti. Ako osjetiš ono što sam ja osjetila kad sam naumila naslikati tu sliku, rekla bih da je to dovoljno. Osjećaji su svejedno prekompleksni da bi se prava ideja koja iza njih stoji prenijela u obliku riječi. Najrađe bih voljela komunicirati telepatijom, pa bih tek onda nekome dovoljno precizno objasnila što zaista mislim kad nešto kažem.
Piše: David Morhan
Fotografije: Marita Ćopo
