Iako na prvi pogled djeluje kao da smo tijekom socijalne izolacije postali savršena verzija sebe, koja svako jutro vježba jogu uz besplatne online satove, kvalitetno se druži s obitelji, redovito hidrira i brusi gastro vještinu uz Insta liveove vrhunskih chefova, ...
Otkrit ću vam tajnu. Nisam oprala kosu već deset dana. U moju obranu razlog nije samo lijenost već i činjenica da sam udarila glavom u tavansku gredu i rasjekla tjeme. Trebalo mi je nekoliko dana da se priviknem na krevet pod kosinom u maminoj kući, u koju sam privremeno doselila nakon što je počela era „kućnog pritvora“ (jer je izolacija podnošljivija kad imate vrt). Od susreta sa starom napuklom drvenom gredom ostala mi je uspomena u obliku velike rane na vrhu glave, koju se nisam usuđivala namočiti dok se krasta sasvim ne osuši. I eto me, tjedan i pol kasnije, s kosom koju više ne moram vezati u rep gumicom jer kako je namjestim – u tom položaju ostaje ukipljena. Da ne izgleda sablasno, bilo bi savršeno praktično!
Otkrit ću vam još jednu tajnu. Kad sam došla ovamo, imala sam velike planove. Iskoristiti izolaciju za sve one sjajne sadržaje koje su lifestyle portali, online izdanja cool modnih magazina i društvene mreže otpočetka karantene iz dana u dan predlagali: oh da, svakako želim naučiti plesti, pravilno disati, raditi cvjetni vjenčić za vrata, spraviti savršen quiche, posaditi vlastiti povrtnjak, pomiriti se s djetetom u sebi i svoje dijete naučiti kako se radi Sunčev sustav od pastelina. Ali nekako ništa nije išlo po planu. Dijete je treći dan izolacije dobilo vodene kozice, kontinenti su uporno otpadali s plastelinske Majčice Zemlje, pokvarila se pećnica, bršljen iz vrta nije bio tako podatan kao onaj u Insta radionici moje omiljene cvjećarke, broj poslovnih Zoom sastanaka se množio brže od susjedove mačke…jedino je to s dubokim disanje koliko toliko funkcioniralo jer bih pritisnuta beskonačnim multitasking izazovima svako malo ispustila uzdah očaja. Čini mi se da su autori svih tih tekstova o aktivnostima u izolaciji pri pisanju bili fokusirani isključivo na nezaposlene osobe bez djece. Ili sam ja doista toliko nesposobna? Ne znam. Ali ono što znam jest da ne stignem pogledati ni obraćanje kriznog stožera, a kamoli binge watchati deset najgenijalnijih serija na Netflixu, beauty rutina mi se posljednjih tjedana svela na pranje zubi, a umjesto zdravih raw sokova, već danima ispijam gazirane napitke za podizanje energije kako bi uopće preživjela dan.
Osim kose, listi mojih prljavih karantenskih tajni mogu pridodati nikad veći izrast, nikad veće podočnjake i kroničnu grižnju savjesti zbog svega što mislim da bih trebala raditi, a ne radim. Jesam li loša majka jer djetetu turam ipad u ruke da bih u miru mogla dovršiti poslovni mail? Jesam li loša prijateljica jer sam vidjela tko zove a nisam se javila jer sam bila preumorna za čavrljanje. Jesam li loša zaposlenica jer sam se oglušila na trideset i osmi mail tog dana, koji mi je stigao nakon radnog vremena? Iako negdje podsvjesno znam da nisam, jer doista dajem sve od sebe 99 posto vremena, trebalo mi je da još netko to potvrdi. Moja se dobra vila pojavila u obliku psihologinje s kojom sam se susrela na jednom od Zoom sastanaka vezanih uz posao, a koja je rekla nešto iznimno utješno. „ U kriznim situacijama moramo biti nježni prema sebi.“ Ta mi je rečenica bila melem na pandemijsku ranu. Budimo nježni prema sebi. Zaboravimo tuđe savjete i očekivanja, frizirane prizore s društvenih mreža, lažno svemoguće majke, besprijekorne kućanice, nadljudski sposobne poduzetnice, klikabilne internetske teme koje nemaju veze s realnošću…Doista nije nužno da do kraja pandemije naučimo tri strana jezika, postanemo vrhunski chef, odgojimo savršeno dijete, postignemo nikad viđene poslovne rezultate…Važno je da preživimo. I ipak operemo tu kosu u dogledno vrijeme.
Piše: Jasmina Rodić
Fotografija: Outnow, IMDB
