Fotografije jednog drugačijeg Zagreba
Njegove fotografije opustjelog Zagreba koji inače žamori, žuri i treperi životom, posve će vas sigurno ispuniti nekim neobičnim koktelom osjećaja u kojem će se pomiješati sjeta, nostalgija i tuga. Zbog tišine i praznine ranjenih zagrebačkih ulica stegnut će vas u grlu nenadani osjećaj zabrinutosti i misao i da više nikada ništa neće biti isto. No, koliko god tužni i ponekad beznadni bili, i to su dani naših života koje ćemo pamtiti, pa makar i po čežnji za dobrim starim danima. A posve je sigurno da će nam jednom biti drago što postoji album i tih tužnih sjećanja na koje ćemo jednog dana gledati nekim drugačijim očima prepričavajući što smo sve proživjeli.
Baš te trenutke s praznih zagrebačkih ulica posljednjih je tjedana strpljivo dokumentirao Ernest Mazarekić, fotograf rodom iz Slavonskog Broda koji već nekoliko godina živi u Zagrebu, a virtualnoj je publici poznat po svojoj sjajnoj uličnoj fotografiji kao i fotografijama sa svojih mnogobrojnih putovanja. No, upravo su njegove fotografije Zagreba privukle najviše pažnje, a mi nosimo mogli odoljeti da mu ne postavimo nekoliko pitanja i otkrijemo kako je to bilo živjeti s praznim, zabrinutim i tužnim Zagrebom koji čeka neke bolje dane.
Za početak da te pitam kako je uopće krenula tvoja fotografska odiseja? Kada si u ruke uzeo fotoaparat i odlučio dokumentirati trenutke?
Krenula je kad sam kao klinac išao sa starcima na more, ja sam bio taj koji je uvijek fotografirao starce kako se brčkaju u moru i tu je nastala ljubav prema fotografiji. Kada sam odrastao i počeo voziti letvu (skateboard) tada sam se nekako počeo i ozbiljnije baviti fotografijom, možda koju godinu kasnije i tu je sve krenulo. Prije 5 godina dobio sam svoj prvi posao u svijetu fotografije, točnije bio je to posao u vezi hrane. Kako sam radio na tom projektu (TasteAtlas) tako sam dosta počeo putovati i dokumentirati sva ta divna mjesta i sve ostalo što uspijem uhvatiti dok mi je aparat pri ruci.
Gdje si najviše naučio o fotografiji? Je li praksa stvarno majka svih znanja ili je teorija odigrala podjednako važnu ulogu?
Mislim da sam najviše naučio o fotografiji tako što sam svaki vrag fotkao i time se usavršavao, plus YouTube videi i poneka knjiga. Po meni je praksa najvažnija jer, kao u svakom drugom poslu, što više radiš tako si sve bolji i bolji, ali naravno, moraš i ponešto znati o tome što radiš.
U posljednje si vrijeme privukao podosta pažnje svojim fotografijama Zagreba. Što te nagnalo da ga dokumentiraš upravo u ovim kriznim trenucima?
Jesam li? (smijeh) Pa iskreno nemam pojma, završio sam s poslom koji trenutno radim i sjedio sam u autu i razmišljao je li pametno po gradu fotkati u ovoj situaciji pandemije koronavirusa i potresa. Nisam puno razmišljao nego sam se samo uputio i kad sam vidio u kakvom je stanju grad rekao sam si: Ići ćeš svaki dan u taj kaos i snimiti sve trenutke pa što bude bude.
S obzirom na to da si sada često na zagrebačkim ulicama i svjedočiš stvarima o kojima možda mi u svojim domovima nemamo pojma, što te se najviše dojmilo? Kako je Zagreb drugačiji od onoga kojeg poznajemo od ranije?
Tako je, prečesto sam na zagrebačkim ulicama i svjestan sam trenutne situacije i da bi trebao biti doma, ali ne mogu si pomoći. Takav je život nas fotografa (ludih fotografa). Drugi dan nakon potresa popeo sam se na Dolac i s Dolca se spustio na Tkalču i stvarno sam imao što i vidjeti. Vidio sam praznu ulicu koja je u normalnoj situaciji krcata ljudima i tu sam ostao zatečen, jer svi znamo kako je nekad bilo na ulicama Zagreba. Stvarno se nadam da će se sve ubrzo vratiti u normalu.
Fotografije su sjajne, no iza nekih od njih stoje i sjajne priče. Poput recimo one s "dočeka" rušenja sjevernog tornja katedrale. Slobodno ju podijeliš s nama. :) A i poneku drugu anegdotu, ako ju imaš.
Hvala, hvala!Došao sam u 10 sati na lokaciju i naravno da ništa nije išlo po planu. Sto puta sam mislio otići kući jer sam izludio čekajući i oko 15 sati, dok sam sjedio na trotoaru, prilazi mi starija gospođa i kaže: "Imam susjedu koja ima savršen pogled na katedralu, želite li možda da ju pitam da čekamo kod nje na balkonu?" Nakon tri sata čekajući s dvije nepoznate gospođe dočekali smo rušenje sjevernog tornja katedrale. Ta tri sata nisam spustio aparat, ruke su mi otpale, a nisam ponio sa sobom stativ da si olakšam posao. Bio sam napet jer nisam znao kad će ga rušiti. Mobitel mi se ugasio i nisam mogao pratiti vijesti o događaju. Pola sata prije rušenja digli su se dronovi, mislim da ih je bilo oko 6 i stvarno sam mislio da je to trenutak ali nakon 15 minuta su se spustili i rekoh je l' moguće da je odgođeno sve (samo su baterije mijenjali), ali evo opet dronova u zraku, opet ja na poziciji ne ispuštam fotić iz ruke, čujem kako zvoni crkva i kažem si: "Kad prestane zvoniti rušit će ga" i evo, imam fotografiju koju ću pamtiti po svemu. Hvala gospođama!
Što će ti najviše ostati u sjećanju tijekom ovih tjedana fotografiranja zagrebačkih ulica? Po čemu ćeš pamtiti ova vremena?
Uf, mislim da će mi sve ostati u sjećanju jer neki događaji ne mogu samo tako izblijediti, pogotovo ne za nekog tko je skoro svaki dan svjedočio i zabilježio te tužne trenutke ljudi i samog grada.
Čemu se veseliš? Kakvi su planovi za ljeto? Nadamo se fotkama veselije tematike. :)
Veselim se normalnom životu kakvog smo imali prije korone. Planove za ljeto još nemam, ali planiram neko duže putovanje kada se sve ovo smiri.
Piše: Tina Lončar
Fotografije: Ernest Mazarekić
