Želimo li dijete? Koliko vremena imamo? Kako ćemo uskladiti majčinstvo s karijerom? Hoće li nam nova osoba narušiti partnerski odnos? Što ako požalimo? Je li u redu jednostavno reći da ne želimo djecu? Kada je riječ o odluci koja stvara i mijenja živote, čini se ...
The horror…
'Hoćeš vidjeti nešto užasno?', stiže mi jedno jutro poruka od prijateljice koja već godinama iznajmljuje dio svoje prekrasne bračke kuće. Među stalnim gostima s kojima već ima prisne odnose jedna je češka obitelj, pa netom nakon što su stigli, moja ih je N. sišla pozdraviti. Kratki zvuk mobitela najavio je poruku koja se klasificira u kategoriju mikro horora velikog boja žena u ranim tridesetima. Dobronamjerna majka Čehinja piše: 'Oprosti, N., ali moram pitati, nemoj se ljutiti! Jesi li trudna, draga? Neprimjereno pitanje, znam!' Skoro sam pljunula kavu u lice svom ljetnom ljubavniku koji je pokušavao dešifrirati raspoloženje koje se krije iza kombinacije smijeha, sućuti i tihe jeze koja mi je iskrivila lice.
Nedavno smo u jednoj od šetnji koje si prodajemo pod tjelovježbu (upravo vođeni idejom da figuru dovedemo u oblik u kojemu se obilan doručak ne bi mogao pogrešno protumačiti kao blaženo drugo stanje) N. i ja razgovarale upravo o fenomenu nepodnošljive lakoće kojom žene pitaju druge žene o njihovim planovima eventualnog zasnivanja obitelji, čak i kad ništa u dotadašnjem razgovoru ne bi dalo šlagvort toj temi.
Otkako smo zakoračile u tridesete, razne susjede, obiteljske prijateljice i tuđe bake samo što nisu počele vaditi satove i odbrojavati nam plodne dane prije nego što 'bude prekasno'. Nekoć rekreativni razgovor o tome kako zamišljamo svoje odrasle živote s vremenom je dobio na težini i u temu mogućeg majčinstva uvukla se određena hitnost, jer je daleka hipotetska situacija rapidno postajala sve manje dalekom i hipotetskom. Što radimo, kako živimo, koliko zarađujemo i s kime se viđamo sada prolazi kroz još jedan filtar odluke koju će u dogledno vrijeme trebati donijeti.
Odavno sam sigurna da ne želim postati majkom i odradila sam sve neizbježne 'ali što ako požališ? ma predomislit ćeš se već' razgovore koji nužno prate izjavu da me ne zanima zasnivati obitelj na taj način. Iako se sve više žena odlučuje ostati child-free i po svim bismo objektivnim kriterijima trebali civilizacijski imati razumijevanja za životne odabire koji odskaču od najtvrdoglavije tradicije, nešto u odluci da žena ne postane majkom još društveno rezonira kao tabu.
Dopuštam da se svašta može dogoditi i teoretski nije nemoguće da se predomislim, ali to bi bilo ravno karakternom zaokretu za 180 stupnjeva i zamislivo mi je samo ako bih pretpostavila da ću u nekom trenutku naglo postati potpuno druga osoba. No razgovarajući s prijateljicama koje uglavnom nisu toliko rezolutne u svojim stavovima, vidim kako majčinska dilema u tridesetima može djelovati zaista opterećujuće.
Bacanje novčića
Nedavno je naklada OceanMore objavila prijevod najnovijeg romana kanadske autorice Sheile Heti pod naslovom 'Majčinstvo'. Inače sklona ispovjednom modusu unutar okvira fikcije, Heti i ovdje trančira svoje opsesije, bilježi svakodnevne mikro turbulencije i pokušava u samome radu na knjizi doći do odgovora na pitanja koja si postavlja neprestano iznova.
Kao što naslov najavljuje, središnja dilema njezine najrecentnije knjige pitanje je želi li, na izmaku tridesetih, imati dijete. Heti je duhovita i umobolno iskrena, a kombinacija ironije i neprobavljene boli s kojom piše o životu svoje protagonistkinje djeluje posve hipnotički pa ne iznenađuje što jedan od blurbova na koricama citira Guardianovo proročanstvo da bi roman 'lako mogao postati najvažnijim književnim djelom na temu majčinstva'.
Žena koja otvoreno progovara o rastrganosti između poriva da ima i nema djecu, pokušavajući shvatiti odakle sukobljene želje dolaze i kamo bi je mogle odvesti, čini se kao endemska vrsta u suvremenoj kulturi. Ali ako pogledamo malo bolje književnu produkciju posljednjih godina i desetljeća, srodnih narativa zapravo ne manjka.
Spisateljica Meghan Daum posvetila je knjigu eseja znakovito naslovljenu 'The Unspeakable' odluci da odustane od majčinstva te je već sljedeće godine uredila antologijsku zbirku 'Selfish, Shallow and Self-Absorbed' u kojoj još šesnaest autorica progovara o istoj temi. Ann Helen Petersen pisala je o vlastitim mislima u knjizi 'Can't Even', a iz nešto drugačijih perspektiva problematici su pristupile i Sarah Blau u knjizi 'The Others' i Emilie Pine pod naslovom 'Notes to Self'. Pritom se Pine nešto razlikuje od drugih žena u ovom amazonskom čoporu jer je njezino odustajanje od majčinstva uslijedilo nakon niza godina neuspjelih pokušaja da zatrudni, a prihvaćanje sudbine da se to nikada neće dogoditi bilo je vrlo težak i bolan proces koji nemaleni broj žena tiho i usamljeno preživljava.
Ponekad se čini da ništa što žena postigne u životu neće u očima društva opravdati njezin život nemajke. Helen Mirren, Tracee Ellis-Ross, Jennifer Aniston, Cameron Diaz, Georgia O'Keefe, Chris Kraus, Ottessa Moshfegh, Sophie Calle – popis imena fenomenalnih žena koje iz ovog ili onog razloga nisu postale majkama mogao bi se nizati unedogled, a opet ih kultura uokviruje kao da nešto propuštaju ili im nešto nedostaje.
U svome se romanu Heti opetovano pita bi li joj majčinstvo onemogućilo da se bavi pisanjem, hoće li joj pisanje nadoknaditi osjećaj gubitka ako se odrekne majčinstva, jesu li kompromisi koji su potrebni da dvije sfere supostoje doista mogući i – vrijedni truda? U jednom od prizora koji utjelovljuju ovaj sraz na Sheilin tipičan komično-potresni način večera s prijateljicom eskalira kada majčinski ostvarena Libby počne urlati na protagonisticu da 'prestane proizvoditi' jer se osjeća kao da nepopravljivo zaostaje za njezinim književnim uspjesima, odnosno za vlastitim nekadašnjim ambicijama. A taj osjećaj gubitka nije nimalo bezazlen.
I want it… all?
Mit o tome da žena može 'imati sve' i biti jednako fantastično posvećena obitelji i ambicioznoj karijeri odavno je razmontiran i doista je vrijeme da ozbiljnije otvorimo razgovor o tome što suvremeno majčinstvo jest, što podrazumijeva i traži te kako se žene zapravo osjećaju kada se nađu u toj nimalo jednostavnoj ulozi.
Flora Tsapovsky je u članku za američko online izdanje Ellea ovoga proljeća pisala o fascinaciji ženama bez djece koju je razvila kada je sama bila u posljednjem tromjesečju trudnoće i koja ju dosljedno drži već četiri godine. Prateći život žena koje nikada nisu prigrlile majčinstvo, od kultnih umjetnica do svojih child-free prijateljica, Flora opisuje osjećaj da te žene utjelovljuju životni put kojega se sama u nekom trenu odrekla. Iskrenost s kojom autorica piše o svojoj opsesiji, bez gorčine i naznaka da je razočarana vlastitim životnim odabirima, zapravo je razoružavajuća, dijelom jer je riječ o perspektivi koju gotovo nikada ne čujemo.
Kada je objavio studiju prema kojoj najsretniju društvenu skupinu čine single žene bez djece, na profesora Paula Dolana stuštila se nevjerojatna količina pisama zahvalnosti žena koje su konačno mogle zadovoljstvo svojim odlukama potkrijepiti znanošću u lice svijetu koji ne može zamisliti sreću žene kao neovisnu o partnerstvu i obitelji. Reakcija većine žena koje žude za majčinstvom ili ga žive naspram onima koje za njega nisu zainteresirane najčešće je indignacija i čak rubno bijes, kao da nešto u toj odluci sadrži napad na njihove odabire. Vjerujem da ta mješavina osjećaja zapravo dolazi upravo iz svijesti da majčinstvo zaista traži ozbiljnu i nepovratnu žrtvu. Iako ne sumnjam da je riječ o iskustvu koje je u svom punom sjaju veće od života, ne čini se nerazumnim da možda čak i najsretnija majka mora odžalovati život kojega se odrekla. Problem je u tome da govoriti o duboko ambivalentnim i raznolikim iskustvima kada je riječ o majčinstvu nije društveno primjereno, a silno je važno da sve inačice i dimenzije ovog iskustva postanu otvorenima za razgovor i međusobnu podršku.
Što je još na meniju?
U zadnjoj sezoni serije 'Seks i grad' Carrie je taman u vrtlogu veze s ruskim umjetnikom koji je kategorički izrazio da ne želi imati više djece. Nesigurna što sama želi, Carrie naravno konzultira svoj mali kružok. I dok Charlotte presiječe razgovor naredbom da momentalno ostavi Rusa jer nema vremena za gubljenje, Samanthin je odgovor: 'Then bye-bye, baby! What else is on the menu?'
Kada je riječ o velikim odlukama, onim istinskim sliding doors odlukama, možemo slušati samo unutarnji kompas i onda jednostavno udahnuti i skočiti. Ne postoji univerzalni odgovor, gotovi recept ili matematička operacija koja će osigurati da ne donosimo pogrešnu odluku, a često se osjećamo kao da se ne možemo osloniti ni na vlastitu intuiciju jer se čini da nas istodobno vuče i gura u različitim smjerovima. No treba li uopće razmišljati u terminima točnih i pogrešnih odluka?
Sheila Heti koristila je sve - od terapije do nekoliko gatara i bacanja Ching novčića - kako bi pronašla odgovor, a naposljetku ga je ispisala vlastitim rukama, dugo vremena ne znajući prema kakvom se završetku kreće. Čak i kad ih ne znamo odmah, samo mi imamo odgovore na svoja pitanja, a pronalazak odgovora ne znači da nas iza tih vrata čeka monolitna sreća i trajno stanje radosti. U konačnici, mi smo jedine koje moramo živjeti svoje živote i stoga je samo naše mišljenje validno kada je riječ o tome kako ćemo ih proživjeti.
Piše: Ana Fazekaš
Foto: Profimedia
Članak je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle rujan 2021.
