Tko može odoljeti filmu 'The Holiday' i drugim klasicima ove autorice i redateljice u blagdansko doba?
Počelo je s 'The Holiday', ali stati na samo jednom filmu Nancy Meyers u ovo blagdansko doba jest kao zaustaviti se nakon samo jednog kolača – nemoguće. 'The Parent Trap', 'Something's Gotta Give', 'The Intern'…brojni su filmovi koji potiču bolje raspoloženje u ovim sivim danima i premda sam ih pogledala već mali milijun puta, nisu mi dojadili (i ne namjeravam se zbog toga ispričavati). Predivni interijeri, profinjeni kostimi, zabavni zapleti i svijest da će na kraju sve biti ok – ima li boljeg recepta za relaksiranje?
Upravo su neke od tih karakteristika glavni razlozi kritika upućenih na račun filmova Nancy Meyers: protagonistice su heteroseksualne bijele žene, imućne, te žive u prekrasnim kućama neutralnih, sofisticiranih interijera. No sama Meyers tvrdi: treba pisati o onome što najbolje znaš. 'Baby Boom' napisala je nakon što je i sama postala majka, a 'Something's Gotta Give' nakon što se u 50. razvela od životnog i poslovnog partnera. Iako svoje filmove ne bi okarakterizirala kao autobiografske, priznaje da inspiracija i reference proizlaze iz vlastita života. Neki od filmova nisu baš najbolje 'ostarjeli' (poput 'What Women Want'), a mnoge od njih neki bi prebrzo otpisali kao sladunjave 'chick flicks' no radi se o filmovima koje vole generacije i uvijek ih iznova gledaju. U čemu je njihova privlačnost?
Snažni ženski likovi
Vojnikinje, spisateljice, osnivačice vlastitih biznisa – glavne junakinje filmova Nancy Meyers uspješne su žene koje dobro znaju što žele. Ponekad imaju problema s održavanjem ravnoteže poslovnog i privatnog, često njihovi životi imaju kompliciran zaokret, no one su nesumnjivo kompleksne, zanimljive i životne. 'Nema dovoljno filmova koje pokazuju žene zadovoljne svojim poslom, koje ga dobro rade i dobre su šefice. Ako vidim još jedan film u kojem je žena grozna šefica koju zaposlenici mrze…', odgovorila je Nancy Meyers zakolutavši očima kritičarima koji su lik Jules koji tumači Anne Hathaway u 'The Intern' opisali kao radoholičarku, istaknuvši još jednom seksizam koji bi muškarce u istom scenariju opisao kao ambiciozne ili marljive.
Plakanje
Kao osoba koja duboko vjeruje da dobra seansa plakanja nije znak slabosti, već može osnažiti, razbistriti misli i dovesti do katarze, smatram da Nancy Meyers plakanje kao važno mjesto u procesu razvoja lika izvodi maestralno. Prva scena koja pada na pamet je svakako višednevno (mjesečno?) plakanje Diane Keaton u 'Something's Gotta Give' koje rezultira uspješnim scenarijem, ali ne treba zanemariti ni Cameron Diaz u 'The Holiday' i njezinu početnu nemogućnost puštanja suze.
Novi početak
Bilo da se radi o novim iskustvima nakon razvoda, umirovljenja ili smrti partnera, Nancy Meyers u svojim filmovima pobuđuje optimizam i navodi gledatelje da se prepuste ljepoti novih početaka. Momenti koji bude nadu i pokazuju da nikad nije kasno možda se nalaze u novoj romansi (koja nikad nije jedini cilj ni razlog postojanja), neočekivanim prijateljstvima (često se radi o platonskom odnosu starijeg muškarca i mlađe žene kao u 'The Intern' i 'The Holiday') koje oboma proširuje vidike ili novom poslu koji daje novi smisao i smjer u životu.
Interijeri
Šećer na kraju su interijeri. Tko bi zaboravio Napa Valley vinograd u 'The Parent Trap', simpatičnu kolibu Kate Winslet u 'The Holiday' ili fantastičnu kuću u Hamptonsima u kojoj plače Diane Keaton u 'Something's Gotta Give'? Nancy Meyers pišući scenarij skicira tlocrte domova svojih likova jer je raspored prostorija često bitan za pojedine scene, a njihovo uređenje pridonosi ilustraciji statusa njezinih junakinja, ali i vizualnom užitku koji pružaju njezini filmovi.
Često je kritizirana upravo zbog tih visoko estetiziranih prostora u neutralnim nijansama, što je možda samo još jedan način da se omalovaži njezin rad i 'ženske' teme kojima se bavi, jer se podjednako lijepi prostori mogu pronaći i u filmovima (muških) redatelja. No bez obzira na kritičare, uspjeh koji doživljavaju njezini filmovi dokazuju da postoji velika i šarolika publika koja prepoznaje privlačnost njezinih priča. A u ovo blagdansko doba dodatna je poslastica koja opušta i poziva na maštanje.
