OSLOBODIMO SE TABUA: Zašto je važno pričati o svom mentalnom zdravlju? 

U turbulentnoj eri burnouta, anksioznih poremećaja i depresije koja se javlja u različitim formama, krajnje je vrijeme da se posve riješimo tabua razgovora o mentalnom zdravlju.

Živimo u kulturi koja nas prividno tjera da dijelimo privatne detalje svoje svakodnevnice na svakom koraku, ali istina je zapravo da sve što dijelimo najprije vrlo pažljivo kuriramo, probiremo i filtriramo. U konačnici učinak nije stvaranje svijeta koji je otvoren i protočan, nego smo umjesto toga neprestano rascijepljene između onoga što doista proživljavamo, i načina na koji se predstavljamo svojoj privatnoj javnosti.

Društvene mreže nisu se pokazale izumom koji godi generalnom mentalnom zdravlju populacije, a opet je teško zamisliti život bez njih. No ovo nije još jedna lamentacija o mukama po društvenim mrežama, nego naprosto podsjetnik na važnost analognog i nefiltriranog života, u kojemu možemo pokazati sav svoj nered, nelagodu i bol. 

Izvor: Profimedia

Treba li naglasiti? Povijesni moment u kojem smo se našle iznimno je težak, i ne pokazuje znakove skorog olakšanja. Kako bismo hrabro izdržale dan za danom, jedan je od temeljnih mehanizama kojima se koristimo zatvaranje neugodnih osjećaja u mentalne kutije koje spremamo negdje izvan dosega. Što je teže, to više trpimo, potiskujemo, preusmjeravamo. Kolektivno smo se nekako uvjerile da svoju snagu dokazujemo tako da možemo sve izdržati, i dok je kolokvijalna upotreba dijagnostičkih termina depresije i anksioznosti potpuno slobodno ušla u svakodnevni govor, spremnost da se svojim boljkama pozabavimo i eventualno potražimo medicinsku pomoć zapanjujuće je rijetka pojava. A rezultat je svijet pun bolnih i zbunjenih pojedinki u neprestanoj utrci sa svojim demonima. Iscrpljujuće je i u krajnjoj liniji – neodrživo.

Što god živimo i proživljavamo, naš se život upravo događa, otkucavajući trenutke zalijepljene za ekrane, s tjeskobnim grčem za koji se nadamo da će prestati i nestati do sljedećeg dana, vikenda, tjedna ili mjeseca; u odnosima za koje se tvrdoglavo držimo iako smo možda već zaboravile zašto; na poslovima koji nas odavno ne ispunjavaju niti vesele, ali se nastojimo uvjeriti da to tako treba biti. Navikle smo spavati premalo, jesti loše, prešutjeti, istrpjeti, preživjeti. Ali želimo li doista da nam tako prolaze dani? Što ako zaista može biti bolje, što ako se možemo osjećati lakše, čak i ako živimo usred apokalipse?

 Mentalno zdravlje nešto je što si ne možemo dopustiti da zanemarujemo. U civiliziranom je svijetu sve uvrježenija praksa da osoba može uzeti slobodan dan kako zbrinula mentalno zdravlje, a koji day off u trenutku kad nam zaista treba, može nas samo učiniti boljima i sretnijima na radnim mjestima.

Prekidi su teški, ali gotovo da nema većeg olakšanja od izlaska iz odnosa koji nam je pričinjao više muke nego užitka. Ne moramo nužno raditi posao s kojim smo neprestano oduševljene, ali nijedna plaća ne vrijedi našeg psihičkog i fizičkog urušavanja. Kad jutarnja yoga i šetnje u prirodi nemaju učinka, nije poraz razgovarati s liječnicima i terapeutima, potražiti lijekove ili ljekovite razgovore kako bismo otključale svoje potencijale.

Osjećaj da na neki način priznajemo vlastitu slabost kad se odlučujemo liječiti depresiju, anksioznost ili koju drugu boljku sprečava mnoge žene da žive sretnije i smirenije živote. Ali na kraju dana, to je doslovno ravno pokušajima da slomljenu nogu ili probleme sa želucem pokušavate liječiti snagom volje. Uvijek ćemo ostati glavne odgovorne osobe za svoje zdravlje, ali pomoći si stručnim uputama i sugestijama samo je znak zrelosti i prisebnosti duha da razumijemo što nas i koliko muči, i što trebamo učiniti.

Kad smo toliko dugo uronjene u loše stanje, izlazak iz njega također može biti zastrašujući – tko smo bez depresivnih epizoda, napadaja anksioznosti, pritajenog bijesa i ritualnih sesija plača? Ne želite li saznati?

Možda nećete dijagnozu staviti na Tinder profil (iako bi vjerojatno olakšalo stvari kad bi to postalo općom praksom), niti je preporučljivo šefici u liftu prijaviti sve svoje tegobe kad vas usputno pita kako ste, ali otvoreno razgovarati o svom mentalnom zdravlju može biti iznimno važno i korisno.

Kad govorimo o svom mentalnom zdravlju, ne samo da se suočavamo s time koliko nam je doista teško, nego i otvaramo mogućnost da nam ljudi kojima je stalo do nas pomognu, da nas savjetuju i da nam reflektiraju naše vlastite riječi kad izgubimo svijest o tome koliko često ili dugo patimo. Dopuštamo si ranjivost koja može biti spasonosna.

Pitajte se kako ste zaista, i odgovorite iskreno kad vas netko kome je stalo pita što se događa. Zaslužujete više i bolje od života.

Piše: Ana Fazekaš