Kada su poslovne žalopojke dobre za naše zdravlje… A KADA POSTAJU TOKSIČNE? 

Svima nam povremeno treba kvalitetno ventanje o poslovnim peripetijama, ali u određenom trenutku bezazlena praksa naprosto prestaje biti zdrava – za sve uključene…

Sklonost žaljenju nije nešto što bismo načelno smatrale atraktivnom osobinom niti osobito produktivnom praksom, ali prilično razgranata znanost koja proučava fenomen kaže da je riječ o nečemu što ima bitne pozitivne društvene i emocionalne učinke.

Kad se žalimo na nešto što nas muči, to već podrazumijeva da smo razlučile određeni problem, artikulirale ga i podijelile, što su važni koraci bez obzira na to je li problem rješiv, ili izvan našeg dosega. Često je prostor da otpustimo frustraciju nužnost da bismo uopće preživjele radni dan ili tjedan, a da nam bijes ne pobjegne u pogrešnom trenutku. U idealnom scenariju, žalopojka je samo uvertira u to da se problem adresira na pravom mjestu i na pravi način, kako bi se u konačnici promijenilo ono što nam je izvor frustracije. A u međuvremenu, požaliti se nam dopušta da se emocionalno rasteretimo. 

Izvor: Profimedia

Ali kao što to već biva, kad prijeđemo određenu granicu u svojim poslovnim lamentacijama, stvar ne samo da prestaje raditi za nas, nego počinje aktivno raditi protiv nas. Kada se naša sklonost da se požalimo otme kontroli, možemo se naći u beskonačnoj centrifugi koja neprestano varira iste misli, iscrpljujući podjednako i nas i naše sirote sugovornice koje smo uvukle u limb frustracija iz kojega naprosto ne znamo izaći. I umjesto da se nakon razgovora osjećamo dobro, osjećamo se samo još gore.
Štoviše, pretjerano žaljenje dolazi uz svoju fiziološku reakciju, podižući razinu kortizola u krvi, hormona koji je vezan za stres i generalni jad, a koji radi vrlo realnu štetu po našem organizmu kad počne divljati po tijelu.

Caka je naprosto naučiti prepoznati granicu između zdravog i nezdravog žaljenja, a najefikasniji način da se testiramo jest postaviti si nekoliko ključnih pitanja: osjećamo li olakšanje nakon svoje tirade? Jesu li nas ljudi počeli zaobilaziti ili suptilno lupkati glavom o zid kad ih stjeramo u kut s najnovijim ekspozeom o svojim frustracijama? Jesmo li spremne nešto poduzeti u vezi problema koji se neprestano vraća u fokus razgovora? Možemo li žalopojku uokviriti na način da bude konstruktivna, ili makar duhovita? Ako je riječ o nečemu što ne možemo nikako promijeniti, jesmo li u stanju naprosto malo popustiti i prestati trošiti energiju na problem i popratno žaljenje?

 Znakovito je da naš mozak ima ugrađeni sistem procesiranja informacija koji nas čini čak tri puta receptivnijima na negativne, nego na pozitivne podražaje.Evolucijski gledano, to nas čini opreznima i smišljeno je kako bi nas zaštitilo od opasnosti, ali u svojim manje spektakularnim učincima, taj nam sustav može učiniti percepciju stvarnosti znatno mračnijom nego što bi bilo realno. Vrijedi se prisjetiti ove asimetrije tu i tamo, i zapitati se previđamo li možda više pozitivnih strana određene situacije nego što bismo trebale. Ali isto tako, ponekad se trebamo zapitati jesmo li naprosto došle do situacije u kojoj naše kronično nezadovoljstvo zahtijeva radikalni rez.

Otkako nas je tiha apokalipsa u kojoj živimo natjerala da intenzivno preispitamo svoje živote, više ljudi nego ikada odlučilo je dati otkaz i potražiti novu radnu situaciju. Teško je odrediti je li riječ o pozitivnom trendu, ali ova nam statistika svakako signalizira da smo generalno spremnije poduzeti korake prema nešto većoj kontroli nad vlastitom srećom, kad već živimo u vremenu koje nam je toliko kontrole već oduzelo.

Jesu li naše žalopojke samo autoregulativni mehanizam koji nas drži normalnima, znak da nešto trebamo promijeniti na poslu, ili pak signalna raketa da je vrijeme za novo radno mjesto, može razlučiti samo svaka od nas za sebe. Za početak je važno da se naučimo slušati, i doista čuti što govorimo.

Piše: Ana Fazekaš