MANJE JE VIŠE? Koje su prednosti i mane minimalističkog stila života

Što je minimalizam kao lifestyle i koliko je doista moguć i koristan?

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Za filozofiju čija je osovina načelo jednostavnosti i lakoće, novi minimalizam danas je zapanjujuće golemo i složeno područje literature i tutoriala, s nizom savjeta, pravila i imperativa o tome kako si na svim planovima rasteretiti život od pretpostavljenih viškova. Vjerojatno nema osobe koja nije osjetila ono ni sa čime usporedivo olakšanje koje slijedi nakon kvalitetnog sezonskog čišćenja, kada iz stana iznesemo vreće iznošenih čarapa, odjeće koja je 'samo za po doma', ali je čak ni doma ne nosimo, papira koji su se trajno zavukli u radni stol, iako odavno nemaju svrhu… Kako nam se životni prostor prazni, osjećaj da lakše dišemo postaje opojan, osjećamo da nam se život rastvara. No najčešće se do sljedeće sezone nađemo u varijaciji na isti kaos i proces pokrećemo ispočetka.

Ova yo-yo dijeta za naš životni i mentalni prostor dugoročno nam omogućuje samo minimalne pomake, stoga ne čudi što sve više ljudi traži načina da osjećaj rasterećenja nekako zadrži i pretvori u stil života. I tako na scenu stupa minimalizam koji obećava da se nećemo neprestano klackati između gomilanja i rasterećenja, nego ćemo prateći jednostavna pravila doseći trajno stanje održive lakoće. Što sve uključuje filozofija novog minimalizma i koje je naličje lifestyle trenda kojemu popularnost uporno ne jenjava?

Emocionalni minimalizam

Kada je riječ o stvarima, minimalizam polazi od jednostavne upute – ako nema jasnu svrhu ili nepobitnu emocionalnu vrijednost, riješite se suvišnog predmeta i oslobodite prostor za nešto drugo ili jednostavno za prazninu u kojoj ćete lakše disati. Birajte pomno, ulažite u trajnu kvalitetu, prakticirajte mindfulness.

Osobito među milenijalcima i generacijom Z sve je više minimalista koji osim redukcije materijalnih predmeta počinju upražnjavati srodnu selektivnost kada je riječ o emocionalnim odnosima. Jedan od (doista brojnih) influencera minimalizma, Ronald L Banks, minimalizam objašnjava kao 'živjeti s više onoga do čega nam je stalo tako što biramo željeti manje onoga do čega nije'. Osim što je sada već gotovo cijele svoje dvadesete proveo u rasterećenom i pažljivo kuriranom životnom prostoru, Banks je svoja minimalistička načela odlučio aplicirati i na druge sfere života. Ako ga prijateljski odnos ne zadovoljava, prekida ga, ako ga grad u kojem živi ne raduje, napušta ga, ako mu ljubavna veza nije prioritet, ne započinje je. 

Sličnu filozofiju propovijeda i Kelly Stamps, influencerica koja Instagram i YouTube koristi samo u poslovne svrhe, ali je pritom vjerojatno jedina u svojoj struci koja umjesto pametnog telefona koristi preklopni. Stamps, koja broji ukupno četvero prijatelja, nedavno je za Guardian izjavila: 'Radije bih bila sama nego s ljudima uz koje se osjećam usamljeno.'

Za generaciju koja sve češće odgađa (do daljnjega) dugoročno uparivanje i zasnivanje obitelji, emocionalni i romantični minimalizam čini se kao organski produžetak postojećih trendova. Uz fokus na manji broj dubljih prijateljstava i otvorenost prema potencijalima koje nudi samoća, lako je uvidjeti kako nam minimalizam i u nematerijalnoj sferi može donijeti produktivne životne pomake.

'Ko to more platit?'

Pozitivne učinke minimalizma potvrdila su znanstvena istraživanja objavljena u nizu stručnih publikacija u području psihologije i sociologije. Teško je polemizirati sa svjetonazorom koji se nominalno protivi maniji konzumerizma, potiče ekološku svijest i inzistira na razvoju osviještenosti pri donošenju odluka u svim sferama života. No pored lavina entuzijastične podrške, minimalistički je lifestyle tijekom godina doživio i niz vrlo legitimnih prigovora, počevši od toga tko si zapravo može priuštiti – odricanje. Ovaj suvremeni asketizam, but make it fashion promoviraju prije svega ljudi koji imaju nužni kapital da bi uopće napravili tranziciju, podjednako u smislu financija i vremena neophodnog za mindfulness. 

Izvor: Profimedia

Osvijestimo li činjenicu da se prosječnim kućnim budžetom teško može doista uvijek kupovati kvalitetno, a prosječan životni ritam ne podržava odgađanje kupnje dok ne nađemo savršeni objekt i mantranje nad tetrapakom u trgovini kad god trebamo kupiti mlijeko, upitno je koliko je minimalizam zapravo izvediv na masovnoj skali.Does it spark joy? Većina ljudi ovih dana ima suviše nagužvan raspored i tanke živce da bi mogla tako meditirati kroz život, da i ne spominjemo koliko se stvari kompliciraju kada je riječ o brojnijim obiteljima.

Uzmemo li u obzir da je propovijedanje minimalizma samo po sebi postalo unosan biznis, lako je zaraziti se osjećajem da je riječ o hiru privilegiranih ljudi koji se rekreativno odriču stvari dok većina ljudi na svijetu navigira prisilni minimalizam zbog loših ekonomskih uvjeta i on ne izgleda ni približno kao prostrane bjeline dežurnih youtubera. Kyle Chayka za New York Times piše o minimalizmu kao opresivnom gospelu koji funkcionira 'djelomično kao pop filozofija, djelomično kao estetika' vezana prije svega uz globalne elite. Za razliku od umjetničkog minimalizma šezdesetih (čiji je naziv prvotno bio uvreda novome stilu), suvremeni minimalizam u estetici, modi i dizajnu ne stremi otvaranju perceptivnih mogućnosti rasterećenjem od prepoznatljivih oblika, nego određenoj uniformnosti zasićene praznine.

Potencijalno je indikativno i da uz influencere minimalizma raste broj odmetnika od nominalno jednostavnog lifestylea, koji priznaju da ih je odabrana pop-filozofija toliko preokupirala da je postala opsesivnom i opresivnom. Umjesto selektivnog užitka, osjećali su da si uskraćuju, umjesto lakoće, osjećali su pritisak.

Zavodljivost praznine

Pišući o pokretu i vlastitom ambivalentnom iskustvu s minimalizmom za New Yorker, Jia Tolentino nježno polemizira s Chaykom, koji je u međuvremenu objavio knjigu kritike suvremenog minimalizma (u čemu isto ima nešto ironije, ako želimo biti zajedljive) naslovljenu 'The Longing for Less'. Iako mapira problematične aspekte najprominentnijih inačica minimalističke pop-filozofije, prije svega način na koji propovijeda antikonzumerizam da bi zapravo promicao samo drukčiji konzumerizam, njegov fokus na estetici i beskrajna pravila, među kojima se možemo početi osjećati kao da smo kliznule u kandže stylish kulta, Tolentino smatra da ništa od toga nije suština minimalizma koji ipak ima vrijedne lekcije.

Kao i mnogi drugi lifestyle pokreti, minimalizam je privlačan jer strukturira naše živote, a ovih je dana osobito lako imati osjećaj da nam izmiču kontroli. Koliko se god ponosile svojim slobodnim duhom, ponekad jednostavno želimo da nam netko lijepo, sistematično objasni što i kako trebamo raditi.

Stvar je u tome da je današnji svijet sam po sebi nagomilan nepreglednim mnoštvom sadržaja, od lavina informacija koje nas šamaraju na svakom koraku, preko tiranije beskonačnih izbora, do vrlo doslovnih i realnih količina smeća koje guše naš nekoć prekrasan planet. Bilo da biramo mlijeko za kavu, klasičnu bijelu košulju ili seriju za lijeni nedjeljni binge, proces hrvanja s enormnom ponudom može nam izjesti vrijeme i živce. Čak nam i ljubavni život počinje nalikovati na prebiranje po više ili manje obećavajućim opcijama ako sreću odlučimo potražiti u svijetu dating aplikacija, pokretom palca odlučujući krije li tihi algoritam sljedeće poglavlje našeg ljubavnog romana ili barem koju zabavnu noć.

Činjenica je da se svijet kreće malo prebrzo i nudi malo previše za naše prirodne kapacitete. Nalazimo se u trenutku u povijesti kada je usporiti i smanjiti postalo luksuzom koji si moramo naučiti priuštiti. Ako se prepustimo brzacima vremena, prostor za mir i fokus neće se otvoriti po prirodi stvari, moramo ga svjesno i namjerno stvoriti. I zato životne upute za upotrebu koje dolaze iz minimalističke filozofije tolikim ljudima izgledaju toliko zavodljivo. Ako bismo od njih znale preuzeti što nam služi, treba i, u redu, iskri veseljem, mogle bismo promijeniti u najmanju ruku vlastiti svijet nabolje.

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #234