PODSJETNIK NA POČETKU RADNOG TJEDNA - KARIJERA NAS NE DEFINIRA: Preispitajte odnos koji promiče suvremena kultura

Kako je poistovjećivanje s karijerom postalo normom, a pregaranje na poslu epidemijom na koju neprestano iznova pristajemo? Možda je vrijeme da preispitamo odnos koji suvremena kultura potiče kada je riječ o profesionalnom životu

A kad završi radno vrijeme, odradile smo svoj dug društvu i slobodne smo uživati u svemu ostalome što nam svijet nudi. Ali isključiti se iz poslovnog stanja uma i duha znatno je teže nego samo provući radnu karticu kad tvornički sat otkuca pet sati poslijepodne: naša se profesija neprestano širi, nerijetko zauzimajući u osobnom univerzumu više prostora negoli išta drugo do čega nam je stalo. Što se događa kad karijera postane prevelikim dijelom naših života?

BURNOUT

Osim što je postao sveprisutan buzzword u medijima i nebrojenim savjetodavnim člancima, burnout je vrlo realna boljka našega doba koja može dovesti do ozbiljne depresije, anksioznih poremećaja te niza fizioloških smetnji i bolesti kojima rezultira izloženost dugotrajnom i intenzivnom stresu. Poslovno pregaranje postalo je epidemija suvremenog doba i privilegiranog Zapada, manjim dijelom zato što imamo vokabular i platformu koja nam omogućuje da prepoznamo i medijatiziramo određeni fenomen, a znatno više zahvaljujući kulturnom nasljeđu koje ideju samoostvarenja vezuje uz karijeru koju odabiremo.

Iako su uvjeti u kojima su ljudi radili nekada - a mnogi rade i danas - neusporedivi s relativno komfornim uvjetima u kojima danas doživljavamo burnout za burnoutom, postoji bitna razlika na mentalnom planu i u načinu na koji naša kultura karijeru pretvara u ključni aspekt našeg identiteta.

Činjenica je da ljudi ne rade samo kako bi zaradili za život; socijalizirani smo tako da nam godi određena struktura, sustav koji nas prati i nagrađuje, motivira nas blaga (ili manje blaga) kompeticija i perspektiva linearnog napretka. Rad nam daje osjećaj svrhe, uzemljenja i vrlo rano u životu postaje važan dio naše samopercepcije. U apokaliptičnim vremenima u kakvima živimo rad nam može pomoći da zadržimo zdrav razum i fokusiramo se na male savladive zadatke svoje svakodnevice kako nas društveni tektonski pomaci ne bi progutali. A ideja na kraju poslovnog tunela obećanje je sreće koje je u našem svijetu neraskidivo vezano uz karijeru. 

Izvor: Profimedia

Pišući o iracionalnoj strani vrijednosti koju sustavno pridajemo poslu i profesionalnom uspjehu, Jonathan Malesic, autor knjige 'The End of Burnout', opisuje kako upravo time što se primarno potvrđujemo kroz rad i karijeru podržavamo sustav koji nas ne štiti od raspada i sami srljamo u bolno stanje pregaranja. Odrastamo uz pretpostavku da ako vrijedno radimo, poštujemo autoritet i dokažemo da se na nas može računati, u dogledno ćemo vrijeme biti nagrađeni životom sigurnosti i zadovoljstva.

Neodređeni 'dobar život' kojem stremimo u našoj je mašti paket svega onoga što nam se čini da bismo voljele, a dolazi s osjećajem one paperjaste, nimalo spektakularne sreće. Problem nastaje kako godine klize, a naša idealizirana budućnost nije nimalo bliže stvarnosti koju živimo i preživljavamo.

ZAČARANI KRUG

Zanimljivo je kako već dugo znamo za burnout, živimo s njim, razumijemo cijelu silu uzroka koji ga stvaraju i perpetuiraju, a opet ne nalazimo način kako izići iz tog začaranog kruga. Možemo to pripisivati relativnoj ravnodušnosti sustava u kojem živimo, kojemu nije u interesu da prestanemo gorjeti (i sagorijevati) za karijeru, ali dio odgovornosti, htjeli si to priznati ili ne, pada na naša izmučena pleća.

Da se razumijemo, pritisci su stvarni i strašni, ali negdje u tom procesu pranja mozga i sami počinjemo reproducirati obrasce koji nas dovode do ruba iznemoglosti, natječući se međusobno i sami sa sobom za nagradu koja jednostavno ne postoji. Malo kompetitivnosti je zdravo i vrijedi stremiti profesionalnom razvoju, ali fetišizacija muka i umora koja je danas normalna odavno je prešla granice razumnog ponašanja.

Stvari postaju osobito perverzne kad osvijestimo do koje je mjere kapitalistička poslovna struktura svjesna psiholoških mehanizama kojima će nas maksimalno iscijediti, uz minimalno uloženog truda.Zakonski okviri nominalno nas štite od otvorene eksploatacije, ali latentna obećanja da će sav naš dodatni rad biti nagrađen, kao i suptilne prijetnje da će manjak entuzijazma imati negativne posljedice, drže nas u utrci u kojoj ne možemo pobijediti.

Čak i kad nas okolina zasipa upozorenjima, čak i kad vidimo druge kako pucaju pod pritiskom, nekako uspijevamo ispregovarati sami sa sobom da se to ipak ne odnosi na nas; nama se to neće desiti, mi ćemo se potruditi da nam se to ne desi. U način na koji razmišljamo o svojoj profesiji uvukla se dubiozna ideja da postoji nešto doista vrijedno u odricanju na koje smo spremne kada je riječ o poslu. Koliko puno radimo, koliko malo spavamo, koliko psihosomatskih poremećaja brojimo - sve su to bedževi kojima potvrđujemo svoju vrijednost. Ali kome? Zašto? Čemu?

ZAMKE TOKA

U knjizi koja tematizira djelatnosti u kojima je čovjek u stanju posve zanemariti svoju okolinu i vlastito biće jer je toliko posvećen određenom zadatku, psiholog Mihaly Csikszentmihalyi dano stanje naziva flow, odnosno tok. Riječ je o stanju koje, znakovito, žele inducirati kreatori igrica kako bi svijet fikcije (i pripadajući zadatak) bilo toliko teško napustiti da ignoriramo čak i elementarne fiziološke funkcije. Drugim riječima, flow je adiktivno stanje u kojemu spremno zaboravljamo sve osim onoga što je pred nama; stanje koje nas čini idealnim pčelicama radilicama, ali nas košta daleko više nego što bismo trebale biti spremne dati. 

Da ovaj umobolni odnos prema poslu i radu nije nužno najbolji model za same firme, dokazuje i trend visokorazvijenih zemalja u kojima se sustavno smanjuje broj radnih sati u danu, zabranjuju poslovne komunikacije izvan radnog vremena, a angažman zaposlenika znatno je opušteniji. 

Izvor: Profimedia

Istražujući potencijale rada od kuće kao mogućeg načina kultiviranja drukčijeg odnosa prema poslu, Charlie Warzel i Anne Helen Petersen pišu u knjizi 'Out of Office' o tome koliko smo kao kultura zaboravili njegovati različite interese, hobije, znatiželje i strasti koje smo razvijali kao djeca. Odlučujući se za samo jedan svoj interes, osobito ako smo povjerovali u zamku bezobrazne parole da radeći ono što volimo nećemo raditi ni dana u svome životu, zapostavili smo cijele blokove svoje osobnosti koji bi nas mogli činiti sretnijim osobama, pa i boljim radnicima. Ako ne postoji prostor u kojem se možemo doista rekuperirati, krećemo se vrtoglavom brzinom prema pregaranju, frustraciji i kroničnom nezadovoljstvu koje nas u konačnici može nagnati da posve prestanemo uživati u svome životu - ili da napustimo posao koji smo nekoć iskreno voljele jer nam je prisjeo preko svake mjere.

Daleko više nego opsesivno posvećivanje samo svome poslu, dobra ravnoteža između rada i nerada oblikuje bazu funkcionalnih ljudi, a onda i cijelog društva.

BREAK FREE

Naravno, sve ovo ne vrijedi univerzalno za sve ljude svugdje; neke mudrice imaju zdrav odnos prema poslu i znaju ga ostaviti u uredima ili datotekama kad odrade svoju dnevnu dozu, ne prenoseći ga u privatni život za koji znaju da vrijedi više od poslovnog bonusa.

Znamo i neke koji sretno iznalaze načine da kamufliraju veću ili manju lijenost, odrađujući apsolutni minimum, dijelom zahvaljujući kolegama koje će se pretrgnuti da pokrpaju rupe, ali to dakako nije ideal kojem bi trebalo težiti. U krajnjoj liniji, nema ništa loše u tome da zadovoljstvo pronalazimo u svom radu i poslovnim uspjesima, da nam je put samoostvarenja upisan u onome što smo odabrale kao karijeru. Ali kada smo toliko uronjeni u rad da smo voljni druge dimenzije svoga života, odnose s prijateljima i partnerima, hobije i znatiželje, pa i vlastito zdravlje zapostaviti do granice raspada, moramo si postaviti pitanje kako smo se doveli do toga zastrašujućeg stanja.

Tema pregaranja sveprisutna je i postaje sve teže pisati o njoj tako da to itko poželi čitati, a opet je nemoguće prestati adresirati problem koji toliko utječe na našu stvarnost. Zato vrijedi ponavljati lekcije, sve dok ih ne budemo u stanju istinski prigrliti. Naša profesija nije karakterna osobina, a naša se osobnost ne svodi na karijeru koju smo odabrale. Neizbježno je osjećati da nas posao na kojem provodimo trećinu svoga dana određuje i odražava tko smo kao osobe, ali pretjerano poistovjećivanje s poslom zatvara nas u jednu našu dimenziju, dok paralelno gubimo mnogo drugih strasti i potencijala. Iako se možda tako ne čini dok smo zarobljene u karijernom toku, to je golemi gubitak.

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #234