Da sada odete na hodnike zagrebačkog Tekstilno-tehnološkog fakulteta gdje desetci studenata u redovima čekaju svoj red za ispite i upitate li ih žele li studirati u inozemstvu, većina bi vam k`o iz topa odgovorila s dakako, samo kad bi imali novaca. Hrvatski su ...
Mirna Mihoković je 26-godišnja inženjerka modnog dizajna koja ovih dana preko servisa Generosity prikuplja 13.700 eura kako bi mogla upisati pariški College of Arts. Primljena je već prije dvije godine, no nije si mogla priuštiti plaćanje tako visoke školarine pa je sada, kada ima zadnju šansu da upiše spomenuti fakultet, pomoć odlučila potražiti putem medija i društvenih mreža. Ni stipendija francuske vlade i hrvatskog Ministarstva znanosti koju je dobila nije joj, kaže, dovoljna da bi pokrila troškove studija u skupom Parizu, no studij ondje je jedino o čemu sanja.
“Prijavila sam se na Paris College of Arts, na Transdisciplinary New Media Master. Taj fakultet je do prije nekoliko godina bio pariška podružnica Parsons New School of Design,” kaže Mirna i objašnjava zašto želi studirati baš ondje: “Taj studij mi pruža praktično znanje izrade i baratanja tehnologijom kojoj ovdje nemam pristup, te metodologiju rada i stvaranja hibridnih solucija jednog konkretnog društvenog ili socijalnog problema. O takvom pristupu na TTF-u nema ni spomena.”
Brojni studenti zagrebačkog TTF-a razmišljaju na sličan način i oni koji se odlučuju za studij u inozemstvu obično to čine kako bi stekli kvalitetnije obrazovanje i proširili vidike kad je u pitanju dizajn, ali i mogućnost zaposlenja kasnije. Međutim, studenti iz druge najsiromašnije zemlje u Europskoj uniji teško si mogu priušiti visoke školarine studija u inozemstvu, a gdje su onda još i stan, prijevoz i ostali troškovi života u velikim europskim gradovima u koje obično odlaze. Ipak, postoje načini pomoću kojih se ti troškovi mogu maksimalno smanjiti.
“Ono što je meni pomoglo su stipendija i činjenica da je život u Berlinu novčano prihvatljivi (od Pariza),” kaže nam dizajnerica Petra Vuletić koja je završila cijenjeni berlinski Esmod, a trenutno u Parizu radi za Balenciagu. Njen kolega i prijatelj, jedan od najuspješnijih hrvatskih dizajnera u inozemstvu koji je završio pariški Istituto Marangoni, a trenutno radi za kuću Maison Margiela, Manuel Maligec, također ističe koliko je važno iskoristiti brojne mogućnosti koje studenti u velikim gradovima imaju. “Kao student, ukoliko ste voljni, imate pravo na stipendiju, pomoć kod plaćanja smještaja, kod kulturnog uzdizanja (koje se odnosi na odlaske u muzeje, opere, izložbe, tjedne mode)... U konačnici ukoliko se radi o ambicioznom studentu, uvijek postoji mogućnost rada. Moja je “kasica prasica” rasla iz sezone u sezonu, radio sam od svoje 13-te godine i skupljao novac kako bih u svojoj 21. godini kupio jednosmjernu kartu za Pariz (smijeh).”
Matija Čop, hvaljeni mladi hrvatski dizajner koji je ove godine diplomirao na prestižnom londonskom Royal College of Art u Londonu, pak kaže da je studij ondje skup za studente iz cijelog svijeta. “Studirati u inozemstvu, konkretno u Londonu je iznimno skupo. Ne samo za studente iz Hrvatske nego i iz cijeloga svijeta. Konkretno u mom slučaju je školarina od 28.500 funti godišnje odnosno 230 tisuća kuna bila problem mnogim mojim kolegama iz Kine, SAD-a ili Australije. Dakle problem visokih školarina i nemogućnosti studiranja vani nije isključivo hrvatski problem. No, uz mnoge postojeće stipendije, fondove i studentske kredite školarina se za nekolicinu studentata može spustiti do nekih 10 tisuća funti što se smatra prihvatljivim, a postoje i posebne školarine za studente iz Europske Unije te posebno talentirane studente,” kaže Matija.
I ne dajte se zavarati, to je samo cijena školarine, većinu ostalih troškova nužnih da biste završili studij plaćate dodatno. “Uz navedenu cijenu školarine dolaze troškovi produkcije konkretnog rada. Cijena školarine ne pokriva apsolutno ništa osim prostora u kojega dolazite raditi, opreme u studiju, te tutoriala, (tutorial bi značilo da vas jednom tjednom dolazi obići profesor, mentor). Koncept studiranja na diplomskom studiju je potpuno drugačiji od onoga u Hrvatskoj. Student je isključivo samostalan u svome radu, osmišljava samostalno program koji provodi i jednom tjedno ili jednom mjesečno prezentira svome senior tutoru,” dodaje Matija. Slično je i na pariškom College of Arts na koji odlazi Mirna. “Školarina iznosi 13.700 eura za jednu godinu, a pokriva laboratorije, tehničke strojeve, te organizirane izlete na druge fakultete poput Central St. Martinsa u Londonu za suradnje na projektima. No, materijali i pribor za moj projekt su potpuno na vlastiti trošak. Oni u toj cijeni nude pristup i znanje te poslovne kontakte, a što ćeš i koliko ti s time napraviti je na tebi,” kaže Mirna.
No, jednom kada dobijete stipendiju, dignete kredit ili skupite novac na internetu i prepustite se čarima studija modnog dizajna u inozemstvu, on će sa sobom donijeti i brojne povlastice.
“Da sam mislio da je toliko visoka školarina neopravdana vjerojatno se ne bih prijavljivao. Mene je vodila želja za daljnjim istraživanjem, usavršavanjem i odlaskom iz Hrvatske gdje sam osjetio da je moj daljnji rast nemoguć,” kaže nam Manuel Maligec i nastavlja: “Svaki privatni fakultet, kao individualno tijelo postavlja svoju cijenu, pretpostavljam vezanu uz rang fakulteta, povezanost s modnim kućama i plasman studenata. Ono što je nama Hrvatima skupo, njima je sasvim normalno jer se radi o potpuno različitoj platežnoj moći, zaradi, itd. Meni je primjerice grafički dizajn predavala profesorica koja već godinama radi vizuale za Toma Forda i Coco Chanel, modnu semiologiju profesor koji je prvi na svjetskoj razini dosegao doktorat na području modnih studija, a trend forecasting profesorica koja je predviđala trendove za Celine dugi niz godina.”
I Matija Čop razmišlja slično: “Naravno da je cijena previsoka. No, svake godine horde studentata iz cijeloga svijeta i dalje žele studirati na najskupljim fakultetima misleći da će dobiti nešto što ne mogu dobiti nigdje drugdje ili da će dobiti posao odmah po završetku studija. To je industrija školovanja. U Velikoj Britaniji su fakulteti u privatnom vlasništvu te je očekivano da postoji kompetitivnost koja uključuje marketing, brending… Tako studirajući na fakultetu kupujete brend. Točno se zna kakav tip studenata studira na RCA, a kakav na CSM. Ono što sam ja naučio studirajući na RCA je iskustvo pripadanja modnoj zajednici u pravom smislu te riječi kao i biti okružen nevjerojatnim modnim dizajnerima (mojim kolegama studentima) koji će vjerojatno krojiti budućnost modne scene.”
Može li pojedinac (primjerice iz Hrvatske) uopće ikada osjetiti takvu pripadnost ili se pak okružiti i učiti od ljudi koji rade za tako velike modne kuće kao što su Chanel i Celine, bez privilegija koje nudi skupocjeni studij modnog dizajna u inozemstvu?
“Modna industrija je industrija kao i svaka druga i sve ide po redu - dobar faks, dobre reference, dobar portfolio - moraš stažirati prvo, pa kretati od “podruma” prema gore. No, razlika je u tome što je modna industrija vrlo specifična s otvaranjem vrata krugova koji su najbolji i najkvalitetniji. Ta vrata su ti apsolutno zatvorena ukoliko ne završiš dobru i poznatu školu, i ukoliko nemaš dobre kontakte koji ti daju reference,” kaže Mirna, no njezini kolege koji su završili studije u inozemstvu se ne slažu u potpunosti.
“Činjenica je da ništa ne garantira posao, ni škola, ni talent, ni upornost, ali svakako pomaže da dođete do nekakve ponude. No, nažalost magične formule nema, a ni garancije,” kaže Petra Vuletić. “Svjestan sam da je takvo iskustvo privilegij, no ono nikako nije potrebno da bi se uspjelo u modnome svijetu,” kaže Matija Čop i dodaje: “Postoje slučajevi gdje su moji kolege s TTF-a dobili direktno poslove u inozemnim modnim kompanijama, te također slučajevi gdje moji kolege s RCA nisu dobili posao nakon završetka studija. Poslovne ponude se nikome ne nude nakon završetka studija (govorim o Londonu). Svatko se prijavljuje i nada da će ga netko primiti barem kao asistenta na nekoj poziciji u nekoj kompaniji. Tržište rada je nemilosrdno i prepuno ambicioznih dizajnera iz cijeloga svijeta. Natječete se s najboljima.”
S njihovim mišljenjima slaže se i Manuel Maligec. “Kao i svaka “art” industrija, modna je vrlo mala i “ekskluzivna”. Uzmimo primjerice broj modnih kuća - moguće ih je nabrojiti na prste. Onda isključite i one za koje definitivno ne želite raditi i ostajemo na vrlo malom broju. Unutar tog malog broja modnih kuća, ukoliko se odlučite konkretno za dizajn, radi svega 20-ak osoba, a konkurirate s tisućama svjetskih studenata i stotinjkom modnih fakulteta koji dijele isti san. Da konkretiziram, od šest studenata koji su primljeni na MA Fashion Design Womenswear pri mom fakultetu, dvoje je ostalo zaposleno u Parizu. Moja prijateljica koja trenutno radi za Saint Laurent i ja. Naravno, ne bih izostavio ni Petru Vuletić, koja je studirala u Berlinu, a trenuno radi za Balenciagu. Svojim je radom, mentalnom stabilnošću i upornošću pronašla posao samo nekoliko mjeseci po preseljenju,” kaže Manuel i zaključuje: “Moda je puno više od sirovog talenta - potrebno je biti dobar političar, odličan psiholog i još bolji dizajner. Nužno je biti dobar u odnosima s ljudima, kako bi svoj talent usmjerili točnom putanjom do krajnjeg cilja.”
Posao u velikim modnim kućama u Parizu ili Londonu nije, međutim, jedini put koji netko tko je završio studij u inozemstvu može odabrati. “Druga opcija koju imate je ona koju sam izabrao i sam - otvoriti vlastiti studio, brend,” kaže Matija Čop. “S poslovnim partnerom/kolegom s fakulteta odlučio sam otvoriti vlastiti brend, studio u Londonu. Vrlo riskatno i uzbudljivo, ali za mene jedino prihvaljivo.”
Vlastita produkcija je ono što zanima i Mirnu Mihoković koja se, za razliku od svojih kolega koji su nam dali izjave za ovaj članak, želi vratiti u Hrvatsku. “Moj krajnji cilj je da se vratim doma. Volim Zagreb i svoje ljude, nakon godine koju sam provela sama u Francuskoj pokušavajući zaraditi za ovaj studij, još i više. Mi smo maleni i slatki i tu ne postoji nikakva industrija koja bi se mogla usporediti s Francuskom pa bih se htjela prvo educirati, a onda raditi i učiti pod mentorima vani dok ne osjetim da sam spremna za otvaranje vlastite produkcije u Hrvatskoj,” zaključuje Mirna.
Iako su slučajevi dizajnera koji se žele vratiti u Hrvatsku nakon završenog studija u inozemstvu rjeđi, ovdje postoji niz vrlo uspješnih dizajnera koji su se vratili u Hrvatsku nakon obrazovanja u inozemstvu i postavili dobar primjer za buduće generacije poput primjerice Andreje Bistričić koja ovdje s Majom Merlić vodi brend DIORALOP. A s druge strane, postoje i dizajneri koji su završili zagrebački Tekstilno-tehnološki fakultet, a sada rade u inozemstvu za svjetske modne brendove poput primjerice Saše Hortiga koji od ove godine u Stockholmu radi za & Other Stories. Pravila, dakle nema, no rad, predanost i upornost se u svakom slučaju uvijek isplate.
Petra, Manuel i Matija, kao i Elle.hr Mirni žele puno sreće s prikupljanjem novca za studij u Parizu, a pomoći joj možete i sami putem ovog linka.
