Reinvencija modne kuće duge i kompleksne povijesti zahtijeva puno truda i energije, no Guillaume Henry voli izazove. Ekskluzivno za Elle otkriva koji ga je niz sretnih slučajnosti, uz neupitan talent, sudbinski vodio do pozicije kreativnog direktora Patoua te kako ...
Francuski dizajner Jean Patou žario je i palio modnom scenom početkom 20. stoljeća dizajnirajući flapper kreacije za it djevojke a la Josephine Baker i Louise Brooks. Umro je prerano od moždanog udara, a brend koji su u različitim etapama vodili velikani poput Karla Lagerfelda, Jeana Paula Gaultiera i Christiana Lacroixa 2018. godine kupila je grupacija LVMH. Jean Patou postao je Patou, a zadatak da ga oživi nakon desetljeća mirovanja dobio je talentirani Guillaume Henry, bivši kreativni direktor brenda Nina Ricci.
Krenimo od samog početka, a to je preporod modne kuće Patou. Može se zaključiti da je to sasvim novi pristup onome što poznajemo kao couture. Osjetno je zajedništvo u vašem radu, a kolekcije zrače radošću i posebnom energijom. Kako biste opisali novo poglavlje imena Patou?
Svaki put kada radim za određeni brend, s njim se suočim kao s osobom. U ovaj profesionalni izazov, kao i u sve dosadašnje, upustio sam se pitajući se tko je Patou, a ne što je Patou. Za mene Patou ima specifičan DNK, ali u svome imenu nosi nešto iznimno pozitivno, entuzijastično, energično te prepuno života. Kada god bih čuo ime Jean Patou, izmamilo bi mi osmijeh na lice. Pomislio bih na nešto novo i svježe. Daleko od bilo čega što je snobovsko ili arogantno, ime Patou je za mene oduvijek predstavljao nešto stvarno, blisko ljudima. Volim surađivati sa starim brendovima jer sam kao francuski modni dizajner odrastao uz sva lijepa imena naše modne povijesti. Patou je, zasigurno, bio jedan od njih. S njim imam i posebno emotivan odnos. Naime, davnih 1980-ih godina, kada sam kao devetogodišnji dječak prvi put rekao roditeljima da želim postati modni dizajner, Christian Lacroix bio je na čelu te modne kuće. On je bio moj idol. U mojim mislima Patou i Lacroix bili su prijatelji, potpuno stvarni likovi s kojima sam imaginarno komunicirao. Ako je Patou moj prijatelj, mora biti prijateljski nastrojen prema ljudima. To mi je bila misao vodilja kada sam preuzeo vodstvo nad brendom. Želio sam da Patou postane brend koji će odijevati ljude koje poznajem. Jer smatram da sam istinski dobar samo u kreiranju odjeće za ljude koje poznajem, koje susrećem u svakodnevnom životu. Volim ideju mode koja je dio svačijeg života. Vjerujem da je tu ideju zagovarao i sam Jean Patou. Današnja vizija našeg brenda počiva između mode i stvarnosti, sna i fantazije, elegancije i ljubaznosti.
Zapravo je cijela priča o tome kako ste došli u Patou izvanredna jer predstavlja definiciju onoga što zovemo serendipity, odnosno niz sretnih slučajnosti.
Mislim da je to prava riječ: serendipity. Sve što se dosad dogodilo između Patou i mene na granici je sna. Taj dojam imam od prvog dana. Sidney Toledano, predsjednik grupacije LVMH, pozvao me na razgovor jednog proljetnog dana prije nešto više od dvije godine. Susret smo dogovorili u café Carette na trgu Trocadero. Kako sam u Pariz stigao nekoliko sati ranije, odlučio sam prošetati i čudnim spletom okolnosti završio na groblju Passy. Šećući, stigao sam do groba Jean Patou. Nisam znao da je tu sahranjen. Tako lijepo ime, pomislio sam prisjećajući se nekih od njegovih kreacija koje smo analizirali tijekom studija. Kada sam stigao na sastanak s Toledanom, ispričao sam mu tu situaciju i rekao kako bih, nakon odlaska iz modne kuće Nina Ricci, volio raditi za brend koji će u meni buditi radost poput imena Patou. Volio bih da vam mogu opisati njegov blijedi izraz lica dok sam mu to govorio. Kada sam završio, obavijestio me da je grupacija LVMH upravo kupila Jean Patou te da me pozvao kako bi mi ponudio posao novog umjetničkog direktora. Ne bih to nazvao sudbinom, niti nečim što se moralo dogoditi, nego vrlo čudnim životnim iskustvom. Sretan sam što danas imam priliku dizajnirati baš za Patou i što iza cijele priče stoji upravo LVMH. Kako je na tržištu ionako već previše brendova, odlučili smo uložiti potpuno novu energiju u naš. Htjeli smo ga učiniti novim i svježim. Ne žuri nam se nikamo, svoju priču pričamo polako i znamo u kojem smjeru želimo ići. Naravno da nam je cilj uspjeh, ali ne želimo ubiti ideju intimnosti i dijaloga s ljudima. Patou je sinonim za radost. Ne bih želio da se to promijeni.
Imate iscrpno profesionalno iskustvo u radu s različitim brendovima, posebno u pogledu estetskog pristupa i koncepta svakog od njih. Koliki je izazov bio krenuti dizajnerskim putem u modnoj kući Patou, odnosno utabati sasvim novi put?
Nisam tipičan modni dizajner. Nikad nisam imao vlastiti modni brend, uvijek sam radio za druge. Sviđa mi se činjenica što iza brenda Patou postoji posebna priča. Kada sam prihvatio sadašnju poziciju, počeo sam istraživati život Jeana Patoua. Znao sam da mogu uložiti sebe u taj brend jedino ako osjetim intimnu povezanost. Prvi izazov vezan uz Jean Patou bio je taj što je riječ o poznatom francuskom brendu bogate povijesti. Tu sam povijest morao poštovati. S druge strane, dočekao me novi izazov: tržišta koja nikad nisu čula za to ime. Dakle, vodio sam se naslijeđem ove modne kuće istodobno svjestan da će je mnogi doživljavati kao novitet na tržištu. Uz veliko poštovanje prema liku i djelu Jeana Patoua, odlučili smo preimenovati brend samo u Patou. Bili smo svjesni da će se na taj način nove generacije lakše povezati s brendom, doživjeti ga bliskim i razumjeti. Neki kažu da kreiram odjeću za tipičnu Parižanku. No, iskreno, ja ne znam tko je ona. Za mene je moda pitanje duha, ona ne poznaje određenu dob ili tjelesnu građu. Možete biti jako mladi u poznim godinama i jako stari kao dijete. Moja su ciljna skupina ljudi koji uživaju u modi, koji vole modu koja im omogućuje da otkriju svoj karakter, koji vole lijepu i kvalitetno krojenu odjeću. Sviđa mi se ideja da se ljudi oblače za sebe, ne trudeći se ugoditi drugima. Sretan sam što Patou ima vlastiti atelje i što imam priliku raditi s iznimno darovitim ljudima. Jer njihov je dio posla presudan. Previše se prostora u javnosti daje modnim dizajnerima, a prava je istina da je dobar brend rezultat dobrog timskog rada.
Spomenuli ste atelje pa vas moram pitati koliko vam je važno očuvati francusko umijeće ručne izrade odjevnih predmeta. Imajući u vidu da se obraćate suvremenom modnom tržištu, gdje leži ravnoteža između mode i zanatstva?
Atelje je važan zbog nekoliko razloga. Moda je poput hrane. Nije dovoljno da samo izgleda dobro, nego i da ima dobar okus. Za mene luksuz nije pitanje cijene nego odanosti. Prije deset godina bilo je stvarno seksi i privlačno raditi u svijetu mode. Danas je vjerojatno mnogo privlačnije raditi u prehrambenoj industriji te biti dobar i cijenjen kuhar, jer postoji nešto intrigantno u mogućnosti odabira vlastitih materijala i sastojaka kako biste stvorili jedinstveno jelo s potpisom. Ljubav i poštovanje jako su važni sastojci toga jela. I ono ne mora nužno biti skupo da bi bilo ekskluzivno. Isti je slučaj i s brendom Patou. Većina ljudi iz modne industrije kaže da smo pristupačan brend. To nije potpuno pogrešna pretpostavka jer, u usporedbi s drugim brendovima, naši odjevni predmeti dolaze po pristupačnoj cijeni. Međutim, sve ovisi i o tome s kim razgovarate. Moja će vam obitelj i dalje reći da je Patou jako skup brend. Uvijek je vrlo čudno razgovarati o cijenama, tako da je moj primarni cilj dosegnuti što veći broj ljudi bez žrtvovanja kvalitete. U našem ateljeu mnogi se procesi planiraju mjesecima unaprijed kako bismo na najlakši, najodrživiji i najljepši način došli do ručno oblikovanog odjevnog komada čija cijena neće biti previsoka. Naše kolekcije nisu isključivo lijepe. Pravi, ponekad tajni sastojci, čine ih podjednako kvalitetnim i ukusnim.
Održiv pristup modi jedna je od prvih asocijacija na vaš rad. Smanjenje ugljičnog otiska neodvojiv je dio ponovnog rođenja modne kuće Patou. Kako biste opisali ideju održivosti u modi koju zastupate?
U modnoj industriji radim nešto više od petnaest godina. Do sada sam dizajnirao tone odjeće. U prvim razgovorima sa Sophie Brocart, direktoricom brenda Patou, predložio sam da Patou postane brend koji razumije potrebe današnjeg svijeta. Oboje smo bili suglasni da ne želimo sudjelovati u lancu otpada s kojim smo danas suočeni kao modna industrija. Dakle, odlučili smo proizvoditi manje, ali bolje. Željeli smo učiniti Patou pozitivnim, ne samo u smislu estetike i stila, nego i procesa stvaranja. Dakle, kada smo tragali za tkaninama, gledali smo da dolaze iz pozitivnog okruženja. Provjeravali smo je li pamuk koji koristimo certificiran, osiguravaju li tvornice s kojima surađujemo dobre radne uvjete svojim zaposlenicama. Sigurno će vam biti zanimljivo čuti i da naše pletenine ručno izrađuje ženska udruga UdruŽene iz Sarajeva. Ne bih rekao da činimo nešto pretjerano korisno za ovaj planet, ali želimo biti sigurni da ljudima s kojima surađujemo i s kojima dijelimo poslovni prostor pružamo idealne uvjete rada. Želimo i svojim klijentima približiti priču o Patou. Ako, primjerice, skenirate QR kod s unutarnje naljepnice nekog od naših odjevnih komada, na telefonu će vam se otvoriti video koji prikazuje odakle potječe tkanina od koje je komad izrađen, kako je izrađen te tko ga je izradio. Imat ćete priliku upoznati ljude iz ateljea i tvornica s kojima surađujemo. Oni su nam jako posvećeni pa smatram da zaslužuju da ih stavimo u prvi plan.
Zapravo je cijela priča iza imena Patou jako smislena. Igra riječima, dopadljive fraze, intrigantni videozapisi na društvenim mrežama dio su komunikacijske strategije koja nadopunjuje ideju koja stoji iza brenda. Možemo li pretpostaviti da vjerujete u umijeće komunikacije koliko i u modnu umjetnost?
Danas nije dovoljno da odjeća bude lijepa. Ne ulažete u dobar komad garderobe zato što je lijep, nego zato što vam šalje određenu poruku koja vam odgovara. Glas je ključan. Ne želimo imati milijune sljedbenika na društvenim mrežama, nego doprijeti do pravih ljudi koji razmišljaju na isti način kao i mi.Rekao sam vam već da sam brend Patou doživljavao osobno, kao prijatelja. Dakle, čak i na Instagramu možete primijetiti da postoji osjećaj da ste povezani s osobnim profilom, a ne s modnim brendom. Ne forsiramo toliko prezentaciju odjeće, a ljudima pristupamo s velikim poštovanjem i ljubaznošću. Ne promoviramo besmislene postove, bez smisla i duha. Ako nešto objavimo, trudimo se to raditi iskreno. Drago mi je ako se i taj dio našeg brenda doživljava kao intiman.
Iza vas je mnogo sjajnih suradnji u vrlo kratkom razdoblju, a posebice se izdvaja suradnja s Le Coq Sportif. Kako ste birali brendove koje ćete povezati s imenom Patou?
Kao tim vjerujemo da postoje mnogi brendovi koji rade iznimno lijepe stvari. Smatram nepotrebnim prisiljavati se da dizajnirate proizvod od nule kada postoje brendovi koji već imaju potrebne vještine, znanje i iskustvo u dizajniranju. Kada smo poželjeli stvoriti tenisice, znali smo da želimo surađivati s Le Coq Sportif, brendom koji dijeli iste vrijednosti kao i Patou. Zabrinuti su za okoliš, u radu sve manje koriste prirodnu kožu, imaju prekrasan produkcijski tim pa su za nas bili očit izbor. Možda će ovo zvučati glupo, ali oni su Francuzi. Sviđa mi se koncept suradnje s francuskim brendovima s kojima dijelimo baštinu i know-how.
Spomenuli ste da vam je Christian Lacroix bio idol. U vašoj posljednjoj kolekciji za Patou vidljiv je hommage njegovu radu.
Pisao sam mu pisma kada sam imao možda trinaest godina. Odgovarao mi je na njih. On je tako ljubazna, draga, nevjerojatna osoba. Arhivirao sam sva njegova pisma. Godinama kasnije, kada sam ga upoznao, tresao sam se jer je to bilo ostvarenje mog sna. U procesu kreiranja nove kolekcije posjetio sam arhiv modne kuće Patou i pregledao kreacije svojih prethodnika, uključujući Christiana Lacroixa i Karla Lagerfelda. Želio sam se vratiti ideji mode u koju sam vjerovao kada sam bio dijete. Postavio sam sebi pitanje zašto sam uopće poželio postati modni dizajner. Želio sam prigrliti to dijete u sebi. U posljednjoj kolekciji, možda nesvjesno, predstavio sam kreacije koje za mene predstavljaju ono što bi Lacroix vjerojatno sam dizajnirao. Kolekciju smo predstavili gotovo arhaičnim videozapisima, sa starom VHS kvalitetom. Kada sam bio dijete, modne revije su prikazivane na TV-u. Obično je to bilo kasno noću pa su ih moji roditelji snimali na VHS kasete kako bih ih mogao pogledati sutradan. Sjetio sam se fantastičnih modnih reportaža koje je uređivala poznata francuska novinarka Viviane Blassel. Pomislio sam kako bi bilo divno da upravo ona posudi glas mojim video zapisima i tako oživi moj dječački san. Pozvao sam je, predložio suradnju i ona je prihvatila ponudu. U tom trenutku osjetio sam čistu radost!
Usred ove globalne krize, koliko je bilo teško biti na čelu brenda koji tek počinje svoje novo poglavlje? Koje ste lekcije naučili u ovom razdoblju?
Možda će ovo zvučati čudno, ali mi uopće nismo bili pogođeni koronakrizom. Na vrijeme smo pokrenuli vlastitu e-trgovinu jer smo i prije pandemije željeli biti jako blizu svojoj klijenteli. Željeli smo znati tko su ti ljudi, komunicirati s njima i ponuditi im mogućnosti kupnje iz vlastitog doma. Opet se vraćam na koncept intimnosti. Svom sam timu rekao da želim istodobno odijevati modno osviještene ljude i svoju rođakinju iz Dijona. Ako želim odjenuti rođakinju iz Dijona, moram joj ponuditi odjevne komade online. Tako da, što se tiče krize, nismo izravno pogođeni. Naravno da sam tužan zbog manjih brendova čija se sjedišta nalaze u manjim gradovima i prisiljeni su pauzirati u poslovanju, neki čak i trajno zatvoriti svoja vrata. No mi kontroliramo svoju distribuciju jer nemamo fizičku prodavnicu. Na to smo se odlučili jer smo željeli biti svugdje u isto vrijeme. Naravno, volio bih da u budućnosti otvorimo prodavnicu u Parizu jer volim koncept pričanja priče o brendu i kolekciji putem izloga, ali to se sigurno neće dogoditi u skorije vrijeme.
Piše: Amra Zvizdić
Foto: Damien Blottiere, Kira Bunse
Ekskluzivni intervju objavljen je u Elle #218 prosinac 2020.
