Od Lady Gage do Beyoncé cijeli je Hollywood pod njegovim nogama. Theodora Aspart razgovarala je s Danielom Roseberryjem, kreatorom koji je svojim ekstravagantnim kolekcijama s arty štihom ponovno zapalio plamen kuće Schiaparelli

Lady Gaga u crvenoj balskoj krinolini s predimenzioniranom golubicom mira na inauguraciji Joea Bidena - Roseberry. Crna haljina i zlatna ogrlica čije grane gotovo čedno skrivaju razgolićene grudi Belle Hadid na posljednjem filmskom festivalu u Cannesu, opet on. Baš kao i Kim Kardashian na božićnoj zabavi u skulpturalnom zelenom korzetu s lažnim trbušnjacima, Beyoncé na dodjeli Grammyja u kožnoj minici s dugim rukavicama... Nijedno događanje, nijedan crveni tepih u protekloj godini nisu prošli bez Daniela Roseberryja.
Svojim ekstravagantnim pop kreacijama, kao stvorenima za Instagram, ovaj 35-godišnji teksaški dizajner od 2019. godine radi na vraćanju međunarodnog ugleda kući Schiaparelli. I to, nema sumnje, s uspjehom. Brend se ponovno našao pred svjetlima reflektora i objektivima fotografa ostajući vjeran svom umjetničkom nasljeđu, ali savršeno stopljen s duhom vremena.

Sve donedavno Schiaparelli je bilo samo ime iz knjiga o povijesti mode: Elsa Schiaparelli, Talijanka iz dobre obitelji, otkačena avanturistica slobodarskog duha, hirovita prijateljica nadrealista, ona kojoj dugujemo šešir u obliku štikle, pojavu 'šokantno ružičaste' i haljinu s jastogom koju je oslikao Salvador Dalí. Njezina kuća visoke mode, utemeljena 1927. u Parizu, stavila je ključ u bravu daleke 1954., kad je Elsa borbu sa zaduženošću brenda radije zamijenila pisanjem autobiografije 'Šokantni život'.
Više od pola stoljeća kasnije Schiappareli je kupio Diego Della Valle, također Talijan te ujedno izvršni direktor grupe Tod's. Sjedište kuće smjestio je tamo gdje ga je Elsa ostavila: u palaču Fontpertuis, na adresi Place Vendôme broj 21. Slijedila je tribute kolekcija koju je 2013. dizajnirao Christian Lacroix, a zatim revija visoke mode 2014. – prva nakon šezdeset godina. Potom su se sezone (i umjetnički direktori) izmjenjivali, s manje ili više uspjeha.
Sve do dolaska Daniela Roseberryja, nepoznatog kreatora imenovanog netom uoči pandemije – drugim riječima, pridošlice koji bi, da nije ponudio nešto stvarno relevantno, mogao proći potpuno nezapaženo. 'Moj prvi susret s vlasnikom bio je komičan: ja sam imao na umu Schiaparelli, a on je mislio da sam došao aplicirati za mjesto u Tod’su. U tom je času tražio umjetničkog direktora za oba brenda. Ovaj mali nesporazum rezultirao je dugim i otvorenim razgovorom o mojim aspiracijama; našao sam se pred izborom koji uistinu nije bio lak. Kada želite udahnuti novi život legendarnoj povijesnoj kući, šanse za uspjeh baš i nisu na vašoj strani', objašnjava svoje nedoumice Daniel Roseberry dok sjedimo u dnevnom boravku sjedišta brenda s pogledom na legendarni Napoleonov stup u središtu trga Vendôme. Jedno je sigurno, na dan intervjua ovaj punokrvni Amerikanac silno je zagrijan za ideju da prvi put dođe raditi u Europu. Usto, timing je savršen: već dva mjeseca u New Yorku dijeli stan s prijateljima i živi od ušteđevine. Upravo je otišao od Thoma Brownea, dizajnera poznatog po ekscentričnim krojevima i nezaboravnim revijama, kod kojeg je stigao ravno sa studija na slavnom njujorškom FIT-u i ostao deset godina.

'Iskreno, sve što sam znao o kući Schiaparelli svodilo se na haljinu s jastogom koju sam imao prilike vidjeti tijekom studija. Na FIT-u su nas poticali da gledamo sadašnjost, a ne da osluškujemo prošlost: u to su me vrijeme fascinirale kolekcije Alexandera McQueena i Johna Galliana za Dior... Volio sam taj nabrijani, over the top glamur. S druge strane, jako me zanimalo i ono što je Nicolas Ghesquière radio u Balenciagi', kaže dizajner objašnjavajući da je tek nedavno pobliže upoznao nasljeđe kuće Schiaparelli. 'Otkrio sam brend u kojem su ideje i koncepti bili iznad svega, to me oduševilo. Usto, visokoj modi se ne kaže ne.'

Prvog dana na poslu, u proljeće 2019., njegov je najveći strah da će u ateljeima naići na odbijanje. Da će tamo reći 'ne' njegovim skicama, njegovim željama, njegovoj viziji američkog novajlije u zemlji visoke mode – iako dolazi iz brenda čije metode nisu toliko drukčije s obzirom na to da Thom Browne nedvojbeno slovi kao najluksuznije i najkreativnije modno ime u SAD-u. Odmah nakon dolaska silovito se baca na kreiranje lookova, 'u očajničkom pokušaju da zadobije povjerenje, pa i poštovanje, pariške ekipe'. Pretpostavlja se da je alkemija djelovala jer s prvom kolekcijom izlazi na piste jedva dva mjeseca kasnije.
Možda stoga što je formiran u školi Thoma Brownea, Daniel Roseberry se već na prvoj reviji odlučuje za neuobičajenu mizanscenu: izlazi na podij prije svih, u trapericama i tenisicama, i smješta se za crtaći stol, gdje ostaje fokusiran tijekom cijele prezentacije, sa slušalicama na ušima. To je njegov način da kaže da je tu, da je uistinu tu. Prisjećamo se te epizode dok nam priča o prijatelju koji mu je, u samim počecima, rekao da mu u tom poslu neće trebati velik nego snažan ego, ego koji će mu omogućiti da nametne svoju viziju. Lookovi koji defiliraju pistom tijekom te prve prezentacije pokazuju da novi dizajner ima itekako snažan ego - odlučio je sačuvati ekscentrični duh Else Schiaparelli, no bez doslovnog refereriranja na njezine kreacije.

Da, na pisti ima mnogo ludih boja i urnebesnih vezova, ovratnik koji podsjeća na zagrljaj boe odiše nadrealizmom, baš kao i prozračni volumeni haljine koja se kao nekom magijom drži na tijelu, no nema nijedne doslovne reference na prošlost kuće. Fantazija, da. Nostalgija, ne. To je, nema sumnje, ključ metode Daniela Roseberryja koji, suprotno onome što bismo mogli misliti, inspiraciju za nove kolekcije ne crpi iz arhiva. 'Uvijek prvo sjednem s timom da proanaliziramo modele iz prethodne kolekcije i utvrdimo što je najbolje funkcioniralo – ne u smislu prodaje, nego u smislu dizajna, koncepta, relevantnosti... To je temelj mojih razmišljanja. Odmah skiciram prve crteže i povjeravam ih ateljeima, potom se maknem na nekoliko dana dok mi se sve ne posloži u glavi.'

Nezasitan čitatelj recenzija svih vrsta (kaže da gotovo jednako uživa u slušanju nekog albuma koliko i u čitanju svega što je o njemu napisano) stekao je čudnovatu naviku da stavlja na papir ono što bi želio vidjeti u tisku o kolekciji na kojoj radi. Taj mali spekulativni tekst pomaže mu da samom sebi pojasni u kojem smjeru zapravo ide. 'Kad se vratim, ideje su mi posložene, počinjem crtati bez odlaganja i vrlo brzo možemo krenuti s probama, mukama i ekstazama couturea. Uživam u svakoj sekundi tog posla.' U hodu se usput mogu pojaviti jedan ili dva elementa iz nasljeđa kuće, možda neki accessoires, vez, ideja... Ali odjevni predmet, nikad. To što Daniel Roseberry nikada ne odaje dojam da izdaje duh kuće, to je zato što poput svoje prethodnice i sam stremi nekonvencionalnom i spektakularnom.
'Poveznica između Elsina i mog stila je samorazumljiva', kaže. 'S druge strane, mislim da nemamo puno zajedničkog što se tiče naših osobnosti. Kad sam počeo čitati njezinu autobiografiju, prekinuo sam nakon nekoliko stranica. Nisam mogao podnijeti njezin glas, njezinu blagoglagoljivost, njezinu mondenost, ja koji sam neka vrsta pustinjaka... Jedino što nam je možda zajedničko jest činjenica da smo i ona i ja bili autsajderi u coutureu.'

Ona zato što je u modu ušla kao autodidakt. On zato što je odrastao miljama udaljen od atmosfere Place Vendômea: sin anglikanskog svećenika, djetinjstvo i mladost proveo je u Teksasu, u Planu, u ultrakonzervativnom okruženju. I danas cijela obitelj Roseberry gorljivo je okrenuta vjeri: sestra je udana za pastora, brat je osnovao vlastitu crkvu... 'Cijelo moje odrastanje, moj odgoj i obrazovanje, sve se temeljilo na Bibliji, crkveni život dio je mog identiteta', nastavlja. 'Ali u našoj kući je uvijek bilo mjesta i za umjetnost: moja baka slika, baš kao i moja majka koja je usto i vrlo nadarena kaligrafkinja. Ona me naučila crtati. Uostalom, postoji nešto mistično u samom činu kreiranja, stvaranja.'

Kad mu je bilo dvanaest godina Daniel je na bratovu vjenčanju bio zadužen za nošenje prstenja na oltar. Svi su bili u svom najboljem izdanju, a njegova nova šogorica izgledala je poput Disneyjeve princeze u bijeloj krinolini koja je šuštala u hodu... Cijelim putem kući (devet sati vožnje s jedne na drugu stranu Teksasa) Daniel crta vjenčanice, prvi put u životu. Ubrzo potom u zemlji počinje emitiranje specijaliziranih TV kanala za modu. Opsesivno prati Style Channel, sanja o studiju dizajna i New Yorku. Naravno, pitamo ga što je o takvim željama mogla misliti njegova obitelj. 'Mislim da je njihova vjera u moj talent bila jača od straha', odgovara nakon kratke šutnje. 'Uostalom, nema potrebe da ih zamišljate rigoroznijima nego što uisitnu jesu. Otvoreni su prema mnogim temama, čak su i prilično cool, na svoj način.' Dodaje i kako njegova moda nije tu da bi šokirala, kako ništa što radi nije skandalozno seksi. A to je istina. Prema njegovu mišljenju, Elsa Schiaparelli je jedinu granicu kreativnosti vidjela u vulgarnosti, a to mu i samom savršeno odgovara.

Dok se stepenicama penjemo do kata gdje se nalaze ateljei u kojima njegov tim marljivo radi na kolekciji koja će biti predstavljena 24. siječnja, na početku tjedna visoke mode, Roseberry ističe koliko je sretan što radi za kuću u kojoj je moda uspjela ostati umjetnost. Muči ga jedino ritam revija, pita se je li razumno da dizajner crta četiri, šest, pa i osam kolekcija godišnje, dok romanopisac ili glazbenik mogu odvojiti i nekoliko godina za jedan jedini opus.
Dok nam pokazuje neka platna u ranoj fazi procesa realizacije, uzgredno spominje svoju želju da malo promijeni ton. 'Nakon dvije i pol godine teatralnih haljina i apsolutno suludih volumena osjećam kako je vrijeme da prijeđemo na novo poglavlje. Trebamo zadržati dašak ludosti karakterističan za brend kako ne bismo postali dosadni, no istodobno krenuti prema profinjenijim siluetama. Crveni tepisi i društvene mreže postali su cirkus, posljednjih mjeseci sve se svodi samo na nadmetanje – i to nam nije strano. Ipak, očekujem povratak diskretnije elegancije.' U svakom slučaju, Roseberry ne namjerava prestati kreirati lookove koji upadaju u oči. Ipak, dodaje: 'Biti zapaženi gdje god se pojavite, to je dobro. No biti usto ljubazna i susretljiva osoba, to je još bolje... Smatram da upravo u tome leži prava modernost.'