U riječkoj produkciji slavnog mjuzikla West Side Story, odnosno Priča sa zapadne strane, jedno od najzahtjevnijih glazbeno-scenskih djela 20. stoljeća dobiva novo, intenzivno lice. Pod redateljskim i koreografskim vodstvom Lea Mujića, ova predstava spaja virtuoznu glazbu Leonarda Bernsteina, snažnu koreografiju i glumačku preciznost – a sve to na pozornici HNK Ivana pl. Zajca.
Uoči premijere koja je najavljena za 14. lipnja, razgovarali smo s glumcem Denijem Sankovićem, koji u predstavi utjelovljuje čak dvije ključne uloge – Bernarda i China. Deni je svoju profesionalnu umjetničku karijeru započeo još 2016. godine, a osim na brojnim pozornicama, glumio je i u stranim serijama. Od 2021. godine član je ansambla Hrvatske drame u riječkome HNK, a danas ga imamo priliku gledati u potpuno novom izdanju – kao glumca, pjevača i plesača u mjuziklu!
Deni za ELLE otkriva kako se nosio s izazovom igranja dvaju različitih karaktera, na koji način balansira između pjevanja, glume i plesa, što je naučio kroz suradnju s Leom Mujićem, te kako je igrati u ovako velikoj predstavi upravo u svom rodnom gradu – pred publikom koja ga poznaje od malih nogu.
Mjuzikl je poznat po zahtjevnoj glazbi Leonarda Bernsteina, s izraženim jazz i latino ritmovima, što predstavi donosi posebnu energiju i dinamiku. Kako ste se nosili s kompleksnom koreografijom i glazbenim dijelom? Imate li neki trik za usklađivanje glume, pjevanja i plesa u istoj izvedbi?
Iskreno, West Side Story je jedno od zahtjevnijih glazbeno-scenskih djela u kojima sam sudjelovao. Bernsteinova glazba nosi ogromnu emocionalnu snagu, a istovremeno traži tehničku preciznost. Koreografija je fizički zahtjevna, posebice kada se mora istovremeno i pjevati i glumiti.
Moj “trik” je zapravo vrlo jednostavan – disanje. Kada je disanje pod kontrolom, i tijelo i glas ostaju stabilni. Naravno, iza toga stoji dugotrajan rad: svakodnevno vježbanje, kondicijska priprema, rad u teretani, vježbe za glas, i precizno usklađivanje s ansamblom. Tijelo i glas su naši glavni instrumenti – ako ih svakodnevno ne njeguješ, ne možeš izdržati ovakav tempo.
Kada je disanje pod kontrolom, i tijelo i glas ostaju stabilni.
Što se tiče koreografije, puno mi je pomoglo oslanjanje na vlastitu muzikalnost – slušajući glazbu, tražio sam kako se ritmovi pretaču u pokret. Upute koreografa bile su ključne, a dodatno sam učio i promatrajući plesače oko sebe – njihova preciznost, energija i način na koji interpretiraju pokret uvelike su mi pomogli da i sam postanem sigurniji u koreografiji.
U predstavi glumite čak dvije vrlo različite uloge, Bernarda i China, koje istovremeno zahtijevaju plesnu i glumačku preciznost. Kako usklađujete pripremu za obje uloge, osobito u kontekstu koreografije i veličine produkcije?
To je bio poseban izazov i veliko glumačko zadovoljstvo. Bernardo je snažan, impulzivan, karizmatičan vođa, dok je Chino tiši, introspektivan i emocionalno opterećen. Priprema za obje uloge zahtijevala je različit fizički, govorni i psihološki pristup.
Pomoglo mi je što sam za svakog od njih izgradio poseban tjelesni izraz – Bernardo se kreće brže, čvršće i odlučnije, dok se Chino više povlači, promišlja, gleda ispod obrva, a na kraju ima potpunu promjenu odlukom kojom bitno mijenja sudbinu svih. Koreografski su također različiti jer Bernardo intenzivno sudjeluje u koreografijama i ima veliki prostor pokreta, dok je Chino "sa strane". Produkcija je ogromna, ali timski duh i izuzetna podrška kolega čine da i takvi izazovi postanu izvedivi.
S obzirom na vaše iskustvo s različitim naglascima i dijalektima, koristite li poseban način govora ili naglasak kako biste dodatno razlikovali ta dva lika?
Da, i to mi je bio važan alat u izgradnji karaktera. Iako govorimo hrvatski, svaki lik nosi vlastiti ritam govora, boju glasa i ton. Bernardo govori čvrsto, ponekad eksplozivno, ima stav i sigurnost, dok je Chino mekši, tiši, često nesiguran u vlastite riječi. Te suptilne razlike puno pomažu u scenskom razgraničavanju likova, osobito kada ih glumi ista osoba.
Uz to, koristimo i španjolske rečenice kako bismo dodatno naglasili njihovu pripadnost određenom kulturnom kontekstu, a Bernardov govor uključuje i suptilan govor sa jače naglašenim konsonantima, što dodatno oslikava njegovu pozadinu i karakter. Te jezične nijanse značajno doprinose autentičnosti i dinamici odnosa među likovima.
Kao glumac koji se kreće između kazališta i filmske kamere, kako biste usporedili pristup oblikovanju lika u predstavi poput „Priče sa zapadne strane“ s onim u filmskoj adaptaciji?
Kazalište traži veću izražajnost – sve mora biti jasno i onima u posljednjem redu. U filmu ti dovoljan može biti pogled, pokret obrva. U kazališnoj verziji West Side Storyja, moraš cijelo vrijeme biti na visokom energetskom nivou. Sve se događa uživo, bez ponavljanja, i ta živa energija je nevjerojatno moćna.
Film omogućava drugačiju dubinu i intimnost, ali kazalište daje onu sirovu, iskonsku prisutnost – kontakt s publikom, s partnerima, s glazbom – i to je neponovljivo.
Kako biste opisali suradnju s Leom Mujićem, koreografom i redateljem? Na koji način njegov pristup koreografiji utječe na vašu izvedbu? Postoji li neki poseban trenutak iz zajedničkog rada koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Rad s Leom je intenzivan i nevjerojatno inspirativan. On ima rijedak dar da vidi lik kroz pokret, da koreografijom priča priču. Njegov pristup je potpuno posvećen detaljima, duboko promišljen i precizan, ali s puno prostora za osobnu interpretaciju, što je izuzetno oslobađajuće za izvođača. Kroz rad s njim osvijestio sam vlastito tijelo – kako dišem, gdje mi je pogled, što znači svaki pokret. Svaka proba bila je poput masterclassa – ne samo u plesu, već i u razumijevanju tijela, izraza i same suštine pokreta.
Posebno mi je ostala urezana njegova rečenica tijekom jedne probe: “Control your events – kontroliraj svoje događaje.” Ta rečenica me još jednom osvijestila kakav pogled na likove trebam imati – da ne reagiram samo na okolnosti, već da svaki pokret i odluka dolaze iz unutarnje svijesti lika. Da kao izvođač budem spreman znati što ide dalje i imam svu kontrolu u brzini zahtjevne koreografije. To je bila prekretnica u mojoj izvedbi i nosim je sa sobom i dalje.
Rad s Leom je intenzivan i nevjerojatno inspirativan. Njegov pristup je potpuno posvećen detaljima, duboko promišljen i precizan, ali s puno prostora za osobnu interpretaciju, što je izuzetno oslobađajuće za izvođača.
Kako se osjećate zbog toga što se baš u Rijeci, vašem rodnom gradu, izvodi ovakva produkcija koja privlači publiku iz cijele Hrvatske? Donosi li vam to poseban ponos i dodatnu motivaciju?
To mi je zaista posebno. Odrastao sam i studirao u Rijeci na studiju "Gluma i mediji" igrao na njenim ulicama, Cabarete u barovima i mnoge predstave na pozornicama, a sada imam priliku dijeliti nešto ovako veliko s gradom koji me oblikovao. Kao veliki i strastveni ljubitelj glazbe, plesa, pjevanja i glume, osjećam veliku sreću što se ovakva produkcija događa baš ovdje, i duboku zahvalnost što mogu biti njezin dio. Poseban je osjećaj znati da su u publici ljudi koji su me pratili kroz prve korake, i sada imaju priliku gledati me u jednoj od najvećih svjetskih glazbeno-scenskih priča. Trenutak je to koji se dugo pamti i koji dodatno hrani ljubav prema onome što radim. To mi daje dodatnu odgovornost, ali i ogromnu motivaciju. Želim da svaka izvedba bude poklon Rijeci – jer ovaj grad to zaslužuje.
