Rick Owens i Chanel su sličniji nego što mislite. Dok bi čak i za mene apsolutni apsurd bio povlačiti paralele između njihovih estetika, ono što spaja Coco i Ricka je bezvremenost. Poput njenih tvid jakni i ostalih vječnih totema kuće Chanel, tako i Owensove već prepoznatljive komade kroz godine možemo vidjeti u njihovih bezbroj iteracija koje su uvijek dovoljno različite od prethodnih. Povedemo li ovu misao još dublje, možemo zaključiti kako Owens i majstori starog couture svijeta koji su vladali Parizom početkom i sredinom prošlog stoljeća imaju dosta toga zajedničkog.
Posebice kad pogledamo posljednje dvije kolekcije, koje su prikazane u salonu njegovog doma u Parizu pred vrlo ograničenim brojem gledatelja, nemoguće je ne pomisliti na couture salon Cristobala Balenciage ili one nebrojeno puta opjevane stepenice u 31 rue Cambon koje iz salona vode u sam apartman Coco Chanel. Ono što Owensa izdvaja je činjenica da on zaista radi visoku modu budućnosti koju s vremenom sve više modne publike i šire prihvaća kao apsolutnu istinu. Rick Owens odavno više nije niche brend kojeg prate i vole samo odabrani, on je prerastao u pokret u čije su redove dobrodošli apsolutno svi. Radikalno prihvaćanje sebe je ionako nešto što Rick promovira od samih početaka svog uspješnog modnog puta.
Simbolično, prošli niz kolekcija je nosio ime njegovog konzervativnog rodnog grada Portervillea, dok ova nosi ime mjesta na kojem je sve u njegovom životu počelo - Hollywoodu. Hollywood u Rickovom privatnom i poslovnom životu ima veliku težinu, no pravu inspiraciju za ovu, ali i mnoge dosadašnje kolekcije, je izvukao upravo iz onog zlatnog doba Hollywooda i razdoblja nijemih filmova. Rickove inspiracije nisu Mae West i Marylin Monroe, već monumental ličnosti poput Thede Bare i sličnih glumica koje se nisu bojale uskočiti u atipične, ponekad zastrašujuće uloge. Naravno, Owens iz Hollywooda uvijek izvlači ono najbizarnije, te je kao dodatnu inspiraciju naveo eksperimentalne i krajnje bizarne filmove koje kasnije uvedeni Haysov kodeks od 1934. nije dozvoljavao.
Monumentalnost je oduvijek dio Owensovih kolekcija i estetike. Od Edfu do Gethsemane, sve kolekcije su mu povezane ili prikazane ispred legendarnih i masivnih građevina koje su nerijetko tematski preslikane u kolekciji. Povratak u Palais de Tokyo, kultni pariški muzej suvremene umjetnosti koji je već nekoliko puta ugostio Rickove revije, je dočekan s ogromnim oduševljenjem modne publike. Owens je u raznim intervjuima naveo kako mu je prikazivanje kolekcija u svom domu postalo besmisleno, jer znatno ograničava broj ljudi koji mogu doživjeti njegov rad uživo.
Osim znatno većeg broja uzvanika, samu reviju je nosilo preko 200 modela koji su izlazili u grupama po 50. Uzmemo li u obzir i činjenicu da ova revija obilježava 30 godina postojanja njegovog brenda, te njegovo sve veće otvaranje vrata za mlade talente i studente modnog dizajna (neki od kojih su hodali u ovoj reviji, a dio kolekcije je izrađen u suradnji s mladom slovenskom dizajnericom Tanjom Vidic), simbolika ove revije je tim više emotivnija. Owens konačno otvara vrata i inkluzivnijem dizajnu, gdje su se po prvi put pojavili modeli raznovrsnih oblika tijela.
Owensovih prvih 30 godina je u potpunosti promijenilo pejzaž modne industrije i dokaz su kako provjerena i konstantna estetika ne mora i ne može izgledati dosadno niti repetitivno, posebice kada iza nje stoje poruke mira i ljubavi, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. Ova kolekcija, kao i more onih prije nje, su masterclass u vođenju vlastitog brenda koji je Owens i dalje uspio održati u privatnom, obiteljskom vlasništvu. Ako nas je prošlom kolekcijom šokirao, a ovom ganuo, pitanje je što će nam učiniti idućom? Bilo kao bilo, svjesni smo da će to i dalje izgledati spektakularno.