Svjetsko zlato za spavanje
Unatoč svemu što ću vam napisati u ovome tekstu, i dan-danas sam uvjerena da sam jedna od najizglednijih svjetskih kandidatkinja za sve žive zlatne medalje u spavanju. Ili bih barem mogla predvoditi hrvatsku reprezentaciju na sljedećim Olimpijskim igrama. Garant bih se trijumfalno vratila i dočekali bi me na zagrebačkom Trgu. Bez zezancije. Mogu spavati dugo, mnogo i, brate mili, skoro svagdje. Oš u krevetu, oš na kauču, oš na fotelji, oš u autobusu, oš u tramvaju – kunem se, jednom sam, nakon napornog treninga u teretani, zaspala pod tušem, čelom oslonjena o hladne pločice na zidu. U anale studentskih anegdota uvukla se epizoda u kojoj me strogi profesor Švob iz kolegija Logika probudio usred predavanja u krcatoj Dvorani VII na Filozofskom. Taj se golemi i zastrašujući muškarac nadvio nad usnulu mene negdje na rubu petog ili šestog reda amfiteatra i zagrmio: „Kolegice, jel vi znate što su Gödelovi teoremi?“ A ja sam poskočila, vrisnula i zatim samouvjereno izgovorila ono što je očito imalo LOGIKE s onim što sam u tom trenutku sanjala: „KRASTAVAC!“
E, da – tu su i snovi. Ako je istinita ona urbana legenda da su psihotične one osobe koje sanjaju vrlo živahno, u bojama i tako da im to (o kakvoj god sumanutoj gluposti bila riječ) djeluje skroz realistično, onda sam psihopatkinja svjetskog ranga i mora da sam negdje ubila niz živih bića, samo što to ne znam jer imam podvojenu ličnost ili nešto. Imam ideju za roman iz žanra spekulativne fikcije (kako se danas moderno zove SF u kojem nema svemirskih brodova i dalekih planeta), a koji sam – kompletno s uvodom, zapletom, raspletom i epilogom – odsanjala jednog popodneva na kauču. Ako mi se ikad bude dalo napisati je i ako negdje u izlogu knjižare spazite roman s naslovom „Zaboravljeni grad“ – to je to, ali neću vam spojlati.
In dreams, I talk with you…
Svašta je prošetalo kroz moje snove – na primjer, svakodnevne, nezanimljive radnje koje se odjednom pretvore u nešto neobično, kao što je bio san u kojem isprobavam tenisice u dućanu, a u trenutku kada spustim nogu na pod u novoj tenisici – izazovem katastrofalan potres. Sanjala sam i one lijepe klasike – da letim, da ronim, ali mogu disati pod vodom, da mi je pred zgradom u strogom centru Zagreba prekrasna plaža i kristalno bistro more. No bilo je i mnogo kompliciranijih situacija, sumanutih i nadrealnih čak – kao kad sam sanjala da idem tražiti povećanje minusa u banci, a sa mnom kao ispomoć ide ISUS (inače nisam vjernica). Ili da kao kućnog ljubimca imam odraslu crnu panteru i plačem kad mi je dođu uzeti i odvesti u zoološki vrt. Imala sam i strašne noćne more, od kojih je najgora jedna vrlo metaforična, ali takva da mi i danas prođu trnci niz leđa kad je se sjetim. Da otvaram vrata svojeg stana i da me s druge strane obuhvati gust, neprobojan i muklo tih – mrak!
Znala sam i dosta govoriti u snu. Toliko da je moj dragi, koji obično ide spavati kasnije nego ja, znao bilježiti ono što je čuo iz mojih usnulih usta jer je to, naravno, najčešće bilo besmisleno i smiješno, kao onaj krastavac iz Dvorane VII na Filozofskom. Među najsmješnije se ubraja jedan dijalog koji je on vodio sa mnom dok sam spavala, a zbog kojeg će mi sada doživotno biti uskraćen pristup bilo kojoj domoljubnoj udruzi ili stranci. Navodno sam, dok je on za obližnjim radnim stolom nešto radio za kompjuterom, u snu vrlo razgovijetno i glasno rekla: „Tamo je!“ On se trznuo, misleći da sam se probudila i da mu nešto govorim, pa me upitao: „Što je tamo?“, a ja mirno uzvratila: „Srbija.“
Previše živopisno spavanje
Bilo je i mjesečarenja. Jednom sam, doduše pod djelovanjem tablete za spavanje koju mi je doktorica prepisala zato što sam se borila s posljedicama vremenske razlike nakon povratka iz Amerike, U SNU ispekla kajganu. Probudila sam se jedući je, zaprepašteno se osvrnula oko sebe, spazila nered u kuhinji i shvatila da sam sve to odmjesečarila, UŽASNULA SE da sam upravo doživjela psihotičnu epizodu podvojene ličnosti, a onda saznala da te tablete za spavanje na otprilike 5% ljudi imaju takvo djelovanje.
No u četrdesetak godina života ni jedan mi jedini put nije palo na pamet da je cijela ta moja priča sa spavanjem malo… pa, malo PREVIŠE ŽIVOPISNA. Da tu nešto ne štima. Da možda postoji neki poremećaj.
Ne. Ja sam bila uvjerena da samo jako volim spavati, jako puno spavam i sad, bože moj, kad toliko puno spavaš, onda se po zakonu velikih brojeva ili dugog trajanja ili tako već nečega (Gödelovih teorema?:))), tijekom tog spavanja svašta događa.
No onda sam počela hrkati.
Hrkanje iz pakla
E, sad. Kad kažem „hrkati“, to na prvu ne zvuči kao nešto posebno. Neš ti, hrkanje. Hrpa ljudi hrče. Moj dragi hrče. Moj stari je hrkao točno tako da je to zvučalo kao da govori: DRRRRRRVA PIIIIILIM, DRRRRVA PIIILIM! Moja mama hrče tako da prvo cvili kroz nos, a onda otpuhuje kao da prdi na usta. Cura s kojom sam dijelila sobu na jednoj studentskoj razmjeni hrkala je tako da bi nečujno udisala, a onda bi pri izdisaju ispuštala vrlo sablasno GHAAAAA!!!
No ovo kako sam ja bila počela hrkati, to nije bila nijedna od tih vrsta hrkanja. Ja sam MEGAhrkala. Zvučala sam kao ženka bizona koja rađa preveliko mladunče. Preko razglasa na tehno partyju. Od mojeg su se hrkanja budili ljudi na drugom kraju gradu, dizali su se mrtvi na Mirogoju i Miroševcu, a uvjerena sam da se tako spontano digao i jedan od mojih kredita u banci. Majke mi!:)
Ne samo da sam počela buditi sve oko sebe, što uključuje dragog, ljude koji spavaju na katu iznad mene i mojeg šogora u susjednoj hotelskoj sobi kad smo jednom obiteljski otputovali u Švedsku (čovjek se bio iskreno zabrinuo), nego sam budila I SAMU SEBE. U početku su to bila zaprepaštena buđenja u stilu: „Tko hrče, bog te maz'o?“ i nevjerica kad bi me obavijestili da sam to bila ja, ali s vremenom mi se san počeo postupno stanjivati i čula bih samu sebe kako stravično hrčem čak i prije nego što bih se sasvim probudila.
Sve su to počeli pratiti i vrlo neugodni, ali znakoviti snovi. Na primjer, da žvačem kaugumu koja odjednom počinje bubriti, a zatim toliko nabubri da mi počne blokirati grlo i onda je krenem prstima vaditi iz grla, ali nikako da je izvadim do kraja, na što bih se probudila hropćući.
E, u tom trenutku mi je postalo jasno da nešto ne štima.
Ne, nije od sinusa
Brijala sam da mi je to „zbog sinusa“. Istina je da imam problema sa sinusima, ali ispostavilo se, ti problemi niti su to uzrokovali niti su zapravo dovoljno veliki da bi izazvali baš takvu dramu. Nešto manje spremno priznavala sam si i da je to vjerojatno zbog viška kilograma – jer svi znaju da debeli ljudi hrču, ali iako je to vjerojatno pridonijelo, nije baš ni to bilo samo to. Osim toga, hrkanje se nastavljalo i kad bih gubila kilograme.
Na kraju, kad sam s kojih 45 godina napokon otišla liječniku, ustanovilo se da imam takozvanu OPSTRUKTIVNU APNEJU SPAVANJA. I da je to zapravo jedno vrlo ozbiljno stanje koje može jako naštetiti zdravlju jer – pazite ovo – ne samo da zbog apneje HRČEŠ, nego zbog apneje više puta tijekom sna PRESTAJEŠ DISATI. I to ne uzrokuje samo hrkanje, nemiran san, sulude snove, mjesečarenje i sve one živopisne simptome koje sam imala DESECIMA GODINA, nego baš ono... PRESTAJEŠ. DISATI. Nemaš više dovoljno kisika u krvi. Sve se poremeti. Srce, živci, mozak, ma, sto čuda.
A ja sam, ispostavilo se, tijekom šest sati spavanja prestajala disati VIŠE OD STO PUTA.
Poli-somno-ŠTO???
Da bismo došli do te spoznaje, doktorica me prvo bila poslala na nešto što se zove POLISOMNOGRAFIJA. Ne, nisam izmislila riječ, fakat postoji. To odeš u neku kliniku, tamo po tebi instaliraju hrpu senzora, žičica, tubica i ostalih điđa-miđa pa te sa svim tim polijepljenim po tebi pošalju doma na spavanje dok jedan aparatić (također zakeljen negdje na tvom tijelu) bilježi sve parametre (tako ja to zovem – „parametri“ – jer tako zvuči pametno, iako nemam pojma koji su to točno sve parametri). Onda se vidi kaj ti je, zašto hrčeš, kako spavaš, šta ti herc i ostali organi izvode za to vrijeme, a imaš i par pipaca zalijepljenih za glavu pa ti oni valjda čitaju misli i lurkaju u snove, nemam pojma.
Uglavnom, kad se sljedeće jutro vratiš u kliniku, oni to sve odlijepe s tebe, očitaju rezultate pa kažu AJME MAJKO – i pošalju te u Vrapče. Jer ono. Nisi normalna, je*ote, ovo kak' ti spavaš je kaos. Hitno u psihijatrijsku bolnicu.
Ofkors, pretjerujem i trivijaliziram, sorry svima koji bi se mogli osjetiti pogođenima, ali zezam se na svoj račun, ne na vaš. Naravno, nitko te zato što nenormalno spavaš ne šalje u psihijatrijsku bolnicu sestri Ratched iz „Leta iznad kukavičjeg gnijezda“, nego u bolnici Vrapče postoji nešto što se zove Klinika za poremećaje spavanja. Tamo vas primi neurolog koji je specijaliziran za poremećaje spavanja, pregleda vas, pogleda taj nalaz polisomnografije (pipci i to, sjećate se), pa i on kaže AJME MAJKO i naruči te NA SPAVANJE.
Spavanje u Vrapču
To znači da moraš doći u kliniku navečer pa te oni puste u jednu lijepo uređenu sobicu s krevetom, finom, mirišljavom posteljinom i udobnim jastukom, doneseš svoju pidžamicu i knjigu za čitanje prije spavanja, serum za obnovu kože preko noći, flašicu vode, šlape i medeka, a onda, kad takva, spremna za spavanje, legneš u krevet – oni te priključe na nešto što se zove CPAP.
CPAP je spravica koja upuhuje zrak u tvoje dišne organe pod blagim pozitivnim pritiskom tako da ti dišni putevi ostaju otvoreni dok spavaš, a ne zatvaraju se, kao što to znaju činiti moji, ali i dišni putevi milijuna drugih ljudi diljem planeta. Suprotno laičkom uvjerenju, CPAP nije spremnik za kisik i nije isto kao ono što imaju plućni bolesnici u nosu i čime im se nadoknađuje manjak kisika. Ne. CPAP (Continuous Positive Airway Pressure) samo uzima zrak iz prostorije u kojoj spavaš i kroz jedno tanko crijevo i masku ti ga upuhuje samo u nos ili u nos i usta.
Kakve sam sreće, meni je trebala ova druga – i za nos i za usta. I morala sam dvaput spavati u Vrapču da bi se to ustanovilo jer, naravno, kao i sa svim medicinskim intervencijama, prvo se isprobava „najmanja djelotvorna doza“ ilitiga, u konkretnom slučaju, maska samo za nos. Na što je moja apneja rekla: „Joj, dečki, dajte mi pridržite pivo dok se smijem.“ Umjesto sto puta tijekom šest sati spavanja, naime, samo uz masku za nos prestajala sam disati nešto tipa osamdeset i devet puta. Jaka stvar.
Rezultati – preko noći
E, ali s maskom za preko nosa i usta se stvar bitno poboljšala pa sam, nakon drugog spavanja u Vrapču, od HZZO-a dobila CPAP mašinicu (koja, kad si je pokušaš kupiti sam, košta k'o privatni avion do Maldiva bez penzionerskog popusta) i masku preko nosa i usta. I majke mi mile, u životu nisam primila nijedan medicinski tretman koji je bio bezbolniji i učinkovitiji. Razliku sam osjetila gotovo ODMAH. ODMAH sam bolje spavala. ODMAH sam se manje budila. Snova je i dalje bilo, ali ne onih s kaugumama i afričkim slonovima koji mi trube „Marseljezu“ u uho. Nisam ni mjesečarila, iako mi malo nedostaje omlet s paprikom, ljuskama jajeta i psihozom na kiselo u tri ujutro. No šta ćeš. Ne mo'š imat i zdravo spavanje i uzbudljiv noćni život. Neke stvari ne idu jedna s drugom.
Trebalo je koji mjesec da se epizode prekida disanja svedu gotovo na nulu, ali razliku sam osjetila odmah. A sve što sam trebala učiniti je navečer navući masku i uključiti aparat. Dragi se, doduše, morao naviknuti na zvukove aparata zbog kojih me počeo zvati „Darth Mačić“ („mačić“ je i inače njegov ljubavni nadimak za mene), ali ti su zvukovi milijun puta tiši i nemjerljivo ugodniji od onoga kako sam prije hrkala.
CPAP i ja – pobratima dva
Okej, kad kažem da je „jedino“ što sam morala učiniti bilo staviti masku, uključiti aparat i spavati – ne govorim baš cijelu istinu. Kao i sve takve stvari, i liječenje apneje pomoću CPAP-a uključuje i finu dozu svakodnevne životne gnjavaže. Moraš sve to ujutro oprat, dezinficirati crijevo posebnim sredstvom, osušiti ga na mjestu gdje će se fakat dobro osušiti, a da pritom mačka ne pomisli da si joj kao žrtvu za mir u kući prinijela zmiju koju će ona, eto, sad ubiti u svojem zaigranom predatorskom stilu. Moraš i paziti da ti mačje dlake ne dospiju u crijevo, masku ili aparat (koji put i vlastita kosa).
Moraš i CPAP vući sa sobom na putovanja pa ga koristiti u raznim hotelskim sobama, unajmljenim stanovima, svekrvinoj gostinjskoj sobi, bratićevom apartmanu na moru i sličnim ambijentima, pri čemu moraš paziti da ne izgubiš neke komponente, kao što sam ja izgubila kabel za napajanje CPAP-a pa ga sad neko vrijeme ne koristim, ali nabavit ću novi kabel, majku li mu njegovu. Prije nego što se vrate kaugume i slonovi.
Apneja nije šala
No sve u svemu, CPAP je genijalna stvar, a apneja spavanja nije za sprdnju i zezanciju jer vam može izazvati ili pogoršati hrpetinu zdravstvenih problema, kao što su oni plućni, srčani i metabolički. Može vas i ubiti – možda ne direktno, ali onako, u suradnji s drugim gadovima, k'o u onom „Ubojstvu u Orijent Expressu“ Agathe Christie. Uopće se ne šalim, iako možda tako zvuči. Apneja je ozbiljno stanje i morate nešto učiniti u vezi s njom. Odmah. Ja sam fakat predugo čekala. Tko zna bi li se neki od mojih zdravstvenih problema razvili tako kako su se razvili da nisam čekala predugih 45 godina da je sredim.
Zato ako ste OVAKAV svjetski prvak u spavanju kao što sam ja – ako sanjate sulude snove, često se budite, spavate posvuda, koji put i nekontrolirano, ako mjesečarite po kvartu i zbunjujete ukućane somnambulnim monolozima o susjednim državama, a najviše ako hrčete k'o nosorog – provjerite je li možda apneja. Postoji deus ex machina i ime mu je CPAP. I vjerujte mi – ako imate apneju u snu, uz njega ćete napokon mirno spavati.
