Dok sam ispijala svoju jutarnju kavu na divnoj Korčuli, uživajući u toj privilegiji koju su mi ostavili preci, do mene je došla vijest kako je na tom istom otoku, svega par kilometara dalje, jedna neusporedivo manje privilegirana žena rodila dijete i ostavila ga ispred kuće u košari. Nije to prva takva vijest koju sam za života pročitala, ali po nečemu je specifična; majka se navodno triput vraćala da provjeri je li dijete dobro.
Činjenica da se vraćala da vidi je li beba dobro toliko je jasno i bolno pokazivala da ju ne želi napustiti, da joj je stalo, da razumije da je rodila nemoćno dijete, ali da jednostavno misli da nema izbora osim - pojaviti se na poslu. Ta me scena jednostavno raznijela. Poslodavci s kojima je navodno u izvrsnom odnosu nisu imali pojma da je žena trudna. Cimeri nisu imali pojma. Ta je žena devet mjeseci mislila da mora kriti da je trudna te sama potajice roditi. Daleko od svoje zemlje, u zemlji u kojoj nikoga ne razumije, a kamoli da može ostvariti kvalitetan ljudski kontakt. U zemlji u kojoj je u nekoj vrsti socijalnog zatvora, zapravo.
Žene su većinom na dnu hranidbenog lanca, ne samo na Filipinima.
Žene su proizvođači djece. Žene su besplatna radna snaga u vlastitom kućanstvu. Žene su plaćena radna snaga u drugim, bogatijim kućanstvima. Žene iz siromašnih zemalja ostavljaju svoju djecu i dolaze u bogate zemlje zaraditi za život, čuvajući djecu dobrostojećim ženama da bi se ove mogle posvetiti karijeri i zaraditi novce. A da bi se mogle posvetiti karijeri, moraju platiti drugu ženu da im odgaja djecu. Jedna žena bi bila privilegirana da može biti sa svojim djetetom, a druga ima privilegiju da to ne mora biti. Izgleda da je i privilegija fluidna stvar, osim kad se radi o novcima, tu je vrlo egzaktna. Ali unutar svake klase, odnosno količine novaca, nalazi se muškarac u poziciji moći nad ženom. Paper covers rock, gender covers class.
Koliko je teško biti ženom, netko tko nije žena ne može ni zamisliti. Koliko je teško biti siromašnom ženom, netko tko nije siromašna žena ne može ni zamisliti. Zato kad sama u nekom sobičku rađa siromašna Filipinka, čije su sunarodnjakinje poznate po tome da čuvaju tuđu djecu po cijelom (većinom bijelom) svijetu da bi mogle prehraniti svoju, mnogo nijansi posve nam je nepoznato. Primjerice, da je na Filipinima razvod nemoguć. Da je preljub kazneno djelo (ali samo ženama). Zatim, malo nas poznaje strah od deportacije. To je ono kad mislite da će vas vratiti u zemlju koja je na Googleu poznata i kao „najopasnija na svijetu za turiste“. Jer, dakako, koga briga za stanovnike neke zemlje u razvoju. Oni su „od tamo“ (umetnite zemlju - Filipini, Sirija, Sudan, Iran, Afganistan).
Oni to „tako“. Njima je to „normalno“. One se „ševe bez zaštite po Hrvatskoj“. Internalizirana mizoginija i rasizam, prijatelja dva, i nitko od nas nije nevin.
Pomislimo svašta, jer nam je lako pomisliti svašta, a nekima od nas i živjeti, pa i rađati. Lako je i osuđivati, ali samo žena koja je već odvojena od sepstva koje ljudima daje obitelj, podrijetlo i siguran dom, i umočena kao najniža karika u kapitalizam svijeta opsjednutog kolonijalizmom, zna paralizirajuću nemoć kad shvati da je trudna u zemlji koja joj nudi neku vrstu - mada blago podsjećajući na moderno ropstvo- utjehe i sigurnosti. Samo ona. Ne smijemo zaboraviti i postnatalno stanje, hormonalni disbalans i depresiju koju doživljavaju i žene koje imaju dizajnerske košare za bebe, a ne priručne za skrivanje istih.
Pa je stoga prilično nejasna odluka hrvatskog aparata da majka završi u istražnom pritvoru zbog sumnje na kazneno djelo napuštanja djeteta (iako u hrvatskom zakonu jasno piše da cilj mora biti trajno napuštanje djeteta, što, ako sudimo prema medijskim outletima, nije bio cilj nesretne žene - u ovom trenu moram reći da mi se povraća zbog činjenice koliko je žena na svijetu nesretno radi trudnoće i poroda), umjesto da joj se pruži potrebna psihološka i pravna pomoć. Također, umjesto da se postavljaju pitanja o pravima stranih radnica, postavljaju se pitanja o ljubavnom životu nesretne majke, kao da smo u srednjem vijeku pa postoji vrijednosna razlika između djece rođene u braku i izvan njega. Usporedbe radi, nešto starije dijete ostavljeno u nelegalnom „prozorčiću“ koji udruga Betlehem nije ukinula iako je to od njih ministarstvo izričito tražilo, iako je ostavljeno od strane majke, napušteno je u apsolutnoj anonimnosti, pa ta majka nije u istražnom zatvoru.
Ali, drugi spol iz trećeg svijeta - ona nema kako doći ni do nelegalnog prozorčića.
Ona to ni ne želi, kako stvar stoji prema onome što znamo. Ona je izgubljena u paradoksu života koji se odvija u međuprostoru između Europe i Azije, sobice u kojoj živi kao najamna radnica i sobice u kojoj žive njezina djeca na Filipinima za koje radi, klase kojoj pripada (jedna od najnižih, na svim nivoima) te stvarnosti u kojoj živi, koja je gotovo kao simulacija, između posve stranih i različitih jezika, navika, odnosa prema tijelu i reprodukciji. Kao lik u toj igrici čije nuspojave možemo naslutiti, ali ne i zamisliti, našla se žena, i njezino dijete.
Kako će stvarnost reagirati? Za sada, ako je pritvor istina, nedoraslo kao i obično. A njezini sugrađani? Kad se radi o položaju žena, posebno položaju majki, nemojte pametovati. Radije pitajte, slušajte i učite od onih koji znaju. Onih koji su to doživjeli, proživjeli i znaju kakav je to osjećaj. Ima samo jedna nezgoda. Oni koji to znaju su one – žene. Svijet u kojem se žene slušaju? Pitaju za mišljenje? Taj svijet tek trebamo doživjeti.
