Sve je počelo s jastučnicama. Uvijek sam imala obične, one iz kompleta s navlakom za poplun, pamučne, ne s previše uzoraka, draže mi je buđenje u jednoj ili dvije nijanse. Onda sam jednoga dana u tom dućanu, u koji sam ušla jer sam imala vremena do dogovorenog susreta, na izložbenom krevetu ugledala prljavo bijele, satenske jastučnice. Privukla me boja, nježni odsjaj tkanine, a negdje u nesvjesnom, tamo gdje se nalazi meta oglašivača, dokono je tavorila informacija da je saten najbolji za kožu, lice, kosu, za udobnost. Poželjela sam ih u svom krevetu, ispod svoje glave. Realno, u mom krevetu mi je i inače bilo udobno, posebno kada sam bila mirna i zadovoljna, a neudobno onda kada nisam mogla zaspati zbog brige ili nemira, no pomislila sam, možda s ovim jastučnicama sve skupa može biti još bolje. Kada sam ih donijela na blagajnu, gospođa koja je ondje radila, točno tako me pogledala – kao da ona i ja znamo nešto što drugi ne znaju. To je uvijek poticajno. Zavjerenički mi je kimnula i spremila ih u vrećicu.
Ušavši u stan, ostale stvari nisam niti raspremila, na brzinu sam izula cipele i skinula jaknu, oprala ruke i bacila se na raspakiravanje jastučnica. Bile su dvije, za dva jastuka. Svukla sam stare, isto bijele, ali tako obično bijele i pamučne, s nekom nježnom nijansom zelene pruge koja je sad djelovala isprano. Na stare sam jastuke navukla nove, prljavo bijele, satenske. Bile su divne, svilenkaste na dodir, iako zagasite boje, čudesno žive. Prije nego što ću ih oprati htjela sam vidjeti kako izgledaju na jastucima, u krevetu. Bila sam zadovoljna, no što sam dulje gledala u njih, u meni se počeo javljati neki čudan osjećaj. Počelo me kopkati to što odudaraju od ostatka kreveta, barem sam ja to uočavala, taj poplun u koji sam se inače obožavala umotati, najednom je postao nekako blijed, mršav, jadan. Trebao mi je novi, skupa s novom navlakom. Ovo je, božemiprosti, izgledalo kao krevet Frankensteina. Ovo nisam bila ja. Užasno me to sve uznemirilo pa navečer kad sam legla u krevet nisam mogla zaspati, iako sam pod licem osjećala taj dodir kao da me miluje unutrašnja strana latice, iako su jastučnice mirisale svježe oprano, vrtjela sam se kao luda, željela sam taj osjećaj po cijelom tijelu. Znala sam da ću konačno zaspati samo ako se sutra, bez odlaganja, vratim tamo i uzmem taj poplun, tu navlaku, to što će mi konačno odgovarati i odražavati pravu mene.
Odgodila sam rok za pisanje teksta i odmah ujutro otišla u isti dućan. Uzela sam poplun, satensku navlaku, ali ovoga sam puta bila pametnija jer sam znala što će se dogoditi, uzela sam i plahtu. Na putu kući osjećala sam istinsku sreću, pitala sam se kako to da sve ovo ranije nisam napravila, pa za što ja radim ako si tu i tamo ne mogu ispuniti neku želju. Ubrzo, hodnik ispred spavaće sobe bio je zatrpan plastičnim rastrganim ambalažama iz kojih sam iščupala tkanine. Jastuke sam pažljivo maknula na fotelju, starog popluna ću se isto riješiti i ovih tvrdih pamučnih plahti, dobro, možda ne baš odjednom, sve to ostavlja traga na računu, ali kad sam skinula plahtu, moja iskrena sreća pretvorila se u jad. U mene je izdajnički zurio madrac s flekom. Bila je to blijedo žuta fleka na gotovo cijeloj četvrtini, ovako gadna još nikad nije došla do izražaja kao sada, okružena ovim novim svilenim stvarima. Jednom mi je dragi donio kavu u krevet, doslovno me budio kavom, a ja sam onako pospana nezgodno primila šalicu i sve se prolilo po krevetu. Tek sam se sad istinski naljutila na njega. Kako ću ove čiste, netaknute, nježne tkanine staviti na ovaj grozni madrac. A i taj krevet. Nije više izgledao kao moj, i prije sam željela novi, ali uvijek bi me nešto drugo odvuklo, no tek sad sam se pitala – kako sam uopće mogla svih ovih godina spavati na njemu? Bila sam duboko nesretna. Nisam se mogla vratiti po madrac pješice. Nazvala sam dragog u očajanju i rekla mu da ne mogu više živjeti ovako, da želim nešto više, nešto bolje od života, prvo se smijao, a onda me brzo otpilio rekavši da ima posla. Kada sam ga zamislila u svom krevetu, u ovoj nježnoj bjelini, počela me nagrizati sumnja. Možda to nije moj muškarac. Često je neobrijan i ponekad spava u majicama s rupom, kako će to sve izgledati? Poželjela sam ga preurediti, popraviti. Željela sam da se promijeni, da ima pravu pidžamu, bolju frizuru kad se ujutro probudi i malo čvršću kožu, da se sve to bolje uklopi u ono što ja želim, u moj život. Ali ako to uspijem, ako ostvarim te svoje želje, jasno je barem toliko – iz ovog ću stana morati van, to više neće biti to.
I tako unedogled. Pišem ovo iz kreveta. Malo sam prehlađena i imam nove jastučnice, istina, s obzirom na to da su nove, pomalo odudaraju, ima i ponešto istine u ovoj priči, ali za ovaj mali eksperiment dopustila sam im da totalno podivljaju. Doduše, ne jastučnicama, nego željama. Prihvaćam da sve može djelovati kao nategnuta karikatura, smišljena da pomalo zabavi, no držim da u suštini koncepta želje čuči slična zamka. Mračna strana želje, točnije, nekoliko njih; prvo i osnovno, danas posve neupitna želja prema materijalnim stvarima za koje smo uvjereni da reflektiraju našu duhovnu prirodu, a ta zabluda može rezultirati samo patnjom jer kad dođemo do jedne željene stvari, želja se uopće ne gasi, samo tražimo novi objekt.
Drugo i jednako osnovno, korelacija želje i slobode, kada volimo o sebi misliti da smo slobodni jer možemo željeti što god hoćemo, a zapravo najčešće želimo ne iz slobode nego iz puke uvjetovanosti odgojem, okolinom, društvom koje neprestano potpiruje glad, želju. To neminovno vodi u patnju jer želje nisu naše, a s obzirom na to da nas zbog toga njihovo ispunjenje ne može ispuniti u cijelosti, dolazi do razočaranja. Želja i primoranost, gotovo tenzija koja se nametnula u ovom vremenu, da opsesivno osluškujemo vlastite želje kao i da se njima pokoravamo, a ustvari postajemo robovi malom (ili velikom) narcisu u sebi koji misli da je u središtu zbivanja. U istoj mjeri kao i ostalih osam milijardi. I na koncu, želja čija je najvažnija odlika hitnost, jer bez hitnosti ona gubi na vrijednosti. Ako želite, taj eksperiment slobodno možete isprobati i kod kuće. Samo, oprezno sa željama.
