Leila Slimani je jedno od najzvučnijih novijih imena europske, ali i svjetske književnosti. Isprva novinarka s željom za tranzicijom u svijet filma, Slimani je na kraju postala jedna od omiljenih spisateljica knjiga koje su često opisane kao (ne)namjerno intimne ispovijesti koje proganjaju čitatelja dugo nakon što su ih pročitali.
Slimani se od početka izdvaja svojim vividnim, realističnim opisima koji obično mogu pretvoriti u sirovo, vječno inspirirana svojim i drugim identitetima, ali i ženskom seksualnosti, tjelesnosti, te onime što bi većina našeg društva voljela ostaviti u domeni tabua.
Ipak, Slimani na kraju nije ostala van svijeta filma. Njena hit knjiga Uspavanka osvojila je i šokirala cijeli svijet, a po njoj je 2019. zatim snimljen i film. Slimani je također ove godine, uz Albu Rohrwacher, Juliette Binoche i Halle Berry, bila članica službenog žirija na Filmskom festivalu u Cannesu.
Ono što i dalje osvaja čitatelje diljem svijeta je njena književna trilogija ''U zemlji drugih'' koja je velikim dijelom inspirirana migracijama, njenom obiteljskom pričom, te životom između Maroka i Francuske. Serijal je ove godine dobio svoju završnicu u obliku knjige Ponijet ću vatru.
S Leilom Slimani smo razgovarali o velikom i vrlo intimnom finalu uspješnog serijala, ali i o onome u čemu pronalazi svoj jedinstveni identitet, drugosti, te stanju ženskih prava u doba ‘’slop’’ sadržaja i potrebe za ljudskim.
Elle: Znate li što je ‘’BookTok’’?
Leila Slimani: Što je BookTok? Ne, znam malo, ali ja nemam društvene mreže i nikad nisam na društvenim mrežama. No, znam da postoje. Znam da ljudi preporučuju knjige na društvenim mrežama, i to je sve.
Elle: Veliki broj čitatelja Vas često spominje na BookToku. No, jedna od glavnih karakteristika većine recenzija je da Vaše knjige opisuju kao sablasne, kao one koje progone dugo nakon čitanja. Iznenađuje li Vas ta reakcija?
Leila Slimani: Da, iznenađuje me, no to me jako veseli, jer to je ono što i ja volim kada čitam. Volim kada knjiga ostane sa mnom dugo vremena, čak i kada zaboravim imena likova ili zaboravim neke stvari, ali ta atmosfera ostaje u meni. Drago mi je da tako doživljavaju moje knjige.
Elle: Koje emocije zapravo želite pobuditi u svojim čitateljima kroz Vaš rad?
Leila Slimani: Mislim da bih voljela da osjete empatiju. Empatiju prema likovima, čak i ako su likovi ponekad vrlo mračni, čak i ako ih nije lako razumjeti, ali da osjećaju da su oni ljudi, kao i oni sami, da imaju mane, da su krhki i ranjivi. Voljela bih da ne sude likovima, već da prema njima osjećaju nježnost i empatiju.
Elle: Često govorite o drugosti, a čitatelji posebno reagiraju na to. Je li ta drugost nešto što može biti oslobađajuće? I zašto Vam je toliko važna?
Leila Slimani: Mislim da me drugost oduvijek fascinirala, čak i kad sam živjela u svojoj zemlji. Znali su reći da, kad ste beba, kad ste jako, jako mali, ne razlikujete sebe od ostatka svijeta. Ne vidite granice između sebe i predmeta, životinja, drugih ljudi. A što više odrastate, to više granica postavljate, to se više granica pojavljuje između vas i drugih. Zbog spola, zbog društvene klase, zbog identiteta, zbog puno stvari. Ali, kad sam malo odrasla, sjećam se da kad sam otkrila da postoje drugi, istodobno sam bila uplašena i fascinirana. Jer sam pomislila, ‘’o Bože, ova osoba ima glas u glavi, kao i ja. Ima tajne i ima savjest. A čak i ako poznajem ovu osobu, nikad je neću potpuno upoznati.’’
Naravno, iskustvo migracije je vrlo teško, jer postajete ‘’onaj drugi’’. Znate da se morate integrirati, morate naučiti novi način života, novi jezik, novu hranu. Sve je novo i nešto morate izgubiti. Morate prihvatiti napuštanje dijela svog identiteta i ponekad se bojite da ćete izdati sebe. Ako postanem jedan od njih, hoću li prestati biti jedan od mojih?
Na kraju, nije bitno pripadam li ovima ili onima, nego jesam li dobra osoba?
Jesam li sposobna jednostavno biti dobra osoba, a da ne pokušavam udovoljiti ovoj ili onoj grupi? Mislim da grupa može biti dobra ako vas štiti, ako se u njoj osjećate dobro. Ali može biti i nešto vrlo surovo kad pokušavate pripadati toj grupi. I zato što joj pripadate, bit ćete vrlo strogi prema drugima. Mislim da je ono što je zaista važno moral, etika, imati dobar život i biti dobra osoba. To je jedini način da imate identitet, barem za mene.
Elle: Vaša posljednja knjiga, Ponijet ću vatru, opisana je kao najosobnija u trilogiji. Što je to što ste sačuvali baš za kraj, za treću knjigu, a što ne biste otkrili u prve dvije?
Leila Slimani: Mislim da sam na početku znala da će treća knjiga biti intimnija, ali nisam znala da će biti toliko intimna. Kad sam započela Ponijet ću vatru, bila sam jako umorna, osobno i fizički, jer sam puno radila. Upravo sam objavila dvije knjige i imala veliku svjetsku turneju. Tako da sam imala neku vrstu burnouta. No, ono što se događalo oko mene u svijetu bilo je toliko depresivno, a ja sam osjetila kako sada moram podijeliti svoju ranjivost.
Želim ljudima reći da se ne osjećam dobro, da sam umorna, da ne znam kako živjeti, da ne znam što misliti, da sam potpuno izgubljena. A uvijek sam bila netko tko je dobro upravljao svojim životom i tko je pokušavao biti snažna žena, ali osjetila sam da trebam podijeliti i nešto drugo, ovu ranjivost koju sam osjećala u tom trenutku.
Elle: Koliko je važno vidjeti i tu drugu stranu emocija i percipirati ih kao jednako vrijedne kao i one dobre? Prikazati realnost i u fikciji?
Leila Slimani: U ovoj knjizi, po prvi put, govorim o teškoćama pisanja. Zatvorena u svom uredu s knjigama cijelo vrijeme, s nečim na čemu stalno moram raditi. I ono što sam podijelila, a nisam mislila da ću ikada podijeliti, je činjenica da sam u jednom trenutku svog života zamrzila knjige. Bila sam sita svega. Samo sam htjela izaći. Htjela sam živjeti. Htjela sam jednostavno biti živa, a da ne razmišljam o knjigama i to je nešto što nikad ne bih pomislila da mogu podijeliti sa svojim čitateljima. Da, ponekad vam svega bude dosta.
Život je često lijep u fikciji, ali mislim da to nije samo o knjigama. Mislim da mnogi od nas provode puno vremena gledajući filmove i serije i živeći u fikciji kako bi izbjegli stvarni život i suočavanje s problemima svijeta. Fikcija nas može istodobno usrećiti i pomoći nam, ali ponekad je i nje previše. U jednom trenutku, morate izaći u stvarni život.
Elle: S obzirom na te izazove, kako je izgledao Vaš kreativni proces za posljednju knjigu?
Leila Slimani: Bilo je teško. Iskreno, bilo je jako teško. Zaista sam patila s ovom knjigom, no moj proces je uvijek isti - radim stalno. Čitam, radim, pišem, čitam, radim, pišem stalno i tako u krug. Ali, kad sam pisala ovu knjigu, prvi put sam doživjela veliku kreativnu blokadu. Imala sam scenu u glavi, ali to nisam mogla napisati. I shvatila sam također da mi je bilo vrlo teško ponovno proživjeti neka iskustva iz djetinjstva, vezana uz mog oca i sve druge. Trebalo mi je vremena da se s tim pomirim.
Elle: Jesu li ti najosobniji aspekti na kraju pomogli u pisanju ili su postali prepreka?
Leila Slimani: Ne, to je bila prepreka. Na početku je bila prepreka. Ali onda, odjednom, to je bila magija. Ne znam zašto i kako se u jednom trenutku dogodilo. Odlučila sam da ću jednostavno slušati ono što je u mom srcu, što je u mojoj duši i da me nije briga što će ljudi misliti ili hoće li me osuditi. Trebala sam se osjećati slobodno i ranjivo u isto vrijeme. Na kraju je to bilo oslobađajuće.
Elle: Što se tiče osobnog i elementa života autora u djelu, može li se itko od autora zaista izmaknuti iz priče?
Leila Slimani: Možete napisati roman koji je potpuna fikcija, poput Uspavanke ili mog prvog romana U vrtu čudovišta. To je fikcija. Nemam ništa s tom pričom. Ipak, u isto vrijeme, možete me pronaći posvuda, u svakom liku, u opisu interijera. Ima dijelova mene posvuda. Naravno, jer jedino što mogu koristiti kada pišem jesam ja sama. Koristim svoje pamćenje, svoj ukus, filmove koje sam gledala, knjige koje sam čitala. Dakle, to sam ja, a u isto vrijeme, sviđa mi se ono što ljudi kažu: to nisam ja koja piše, to je netko drugi.
Svi mi pisci i svi umjetnici imamo jedno drugo ja, drugi dio sebe koji dolazi, pojavljuje se kad ste vrlo, vrlo fokusirani. I to je taj dio koji piše.
Ali ponekad mogu napisati stvari s kojima se ne slažem ili ponekad ponovno pročitam nešto što sam napisala i pomislim: odakle ovo dolazi? I zapravo ne znam odgovor. Vjerujem da postoji velika razlika između osobe koju imate pred sobom i one koja piše. A ona koja piše, ja je zapravo ne poznajem. Ona mi je strankinja. Pokušavam je dozvati, kao da je u pitanju spiritizam. Provedem neko vrijeme s njom, ali je ne poznajem. To je vrlo tajanstveno i mislim da je danas jako važno priznati da postoje misteriji. Ne može se sve objasniti i pretvoriti u algoritme i slične stvari. Pisanje nije umjetna inteligencija, ono je suprotno. To je nešto tajanstveno što nijedan stroj ne može napraviti niti objasniti.
Elle: Po pitanju umjetne inteligencije, vjerujete li da stvarno idemo prema budućnosti u kojoj bi ona mogla zamijeniti pisce i umjetnike?
Leila Slimani: To ovisi o nama. Još uvijek imamo izbora. Ljudi o tome govore kao da ništa ne možemo učiniti. Što želimo? Želimo li čitati knjige koje su utjelovljenje jedinstvenog ja, osobe koja nam prenosi emociju, osobe s posebnom vizijom svijeta? Neke knjige i neka pisanja mogu se napraviti umjetnom inteligencijom, naravno. Ali, želimo li to? Nisam sigurna. Mislim da će ljudi na kraju ipak željeti još više jedinstvenosti, istine, autentičnosti, ljudskosti. Jer trebali bismo znati da ako to izgubimo, izgubit ćemo sebe. Izgubit ćemo svoju civilizaciju onakvu kakva je bila do danas. Dakle, to ovisi o nama.
Elle: Dakle, vjerujete da se možemo izvući iz ovog „slop era“ razdoblja?
Leila Slimani: Da, vjerujem. I osjećam da smo sada došli do točke kada ćemo baciti svoju civilizaciju i svoja društva u smeće i uništiti sve, ili će se dogoditi veliko buđenje i ljudi će se promijeniti. Ali mislim da smo sada došli do te točke.
Elle: Mogu li nas pisci i umjetnici natjerati da kao društvo budemo više iskreni?
Leila Slimani: Mislim da mogu, jer nam danas toliko nedostaje jednostavne ljudskosti, da kažeš svoju istinu, da budeš čovjek sa svojim manama, s dijelovima sebe koji su lijepi, i onima koji nisu, i da budeš iskren. Mislim da nam to treba. Da, naravno, ne slažemo se, možemo raspravljati, možemo se svađati, ali na kraju dana ja tebe prepoznajem kao ljudsko biće, a ti mene prepoznaješ kao ljudsko biće. To je jedini način da živimo. Pogledajte povijest. Jedini način je humanizam. Inače, to je samo rat za ratom i nasilje.
Nemamo izbora osim pokušati braniti tu ljudskost. I mislim da književnost to može učiniti i dati nam tu vrstu emocija koje nas podsjećaju tko smo, da smo ništa, ali u isto vrijeme da smo sve.
Čak i ako nemamo istu kulturu, istu vjeru, istu boju kože, ali isto se bojimo. Isto volimo. Majke vole svoje dijete na isti način. Isto umiremo. I to moramo zapamtiti. Mi smo samo poput slonova ili bilo kojih drugih životinja.
Elle: Spomenuli ste majčinstvo, a to je uz elemente ženstvenosti česta tema u Vašim djelima. Koliko je, posebno u ovom političkom ozračju, važno i dalje se usredotočiti na ženske priče, žensku seksualnost i prava žena diljem svijeta?
Leila Slimani: Mislim da je jako važno nastaviti istraživati i pisati o tome koliko je jedinstveno iskustvo biti žena u svijetu danas, ali i u prošlosti. Trebaju nam žene sada kad smo donekle oslobođene u pogledu govora i trebamo pokušati razumjeti odakle dolazimo. Kako je to bilo moguće? Što su doživljavale prije? Zašto je bilo toliko teško prenijeti iskustvo majčinstva, iskustvo bivanja ženom, fizički biti žena? Zašto je tabu govoriti o menstruaciji, menopauzi, rađanju? Zato uvijek pokušavam u svojim knjigama opisati ta vrlo obična iskustva. Neki čitatelji mogu doživjeti vrlo sirovima, ali to je jednostavno biti žena. Dakle, mislim da to trebamo istražiti, ne da šokiramo, ne da provociramo, već da prenesemo novim generacijama koliko je vrlo često teško, ali koliko je bogato iskustvo biti žena.
Elle: Zašto to i dalje šokira? I može li to ikada prestati šokirati?
Leila Slimani: Da, mislim da će to jednog dana prestati šokirati ljude. No, uzet ću primjer svog sina koji ima 14 godina i ima vrlo otvoren odgoj, čita, ide u muzeje i uz to puno razgovaram s njim. A neki dan, ne znam zašto, spomenula sam nešto o menstruaciji i on je rekao: „O ne, moj Bože, to je odvratno, to je odvratno.“ A ja sam rekla: „Zašto? Zašto je to odvratno?“ I on je razmislio i rekao: „Ne znam. Ne znam, ali znam da bih trebao misliti da je to odvratno.“ To je ono što se dogodilo nakon MeToo. Svi su mislili da će se za godinu, dvije, sve promijeniti. Da će cijelo čovječanstvo reći: „Shvatili smo da smo jednaki“ i nastaviti dalje. Ipak, trebat će desetljeća da se dekonstruira ono što je građeno stoljećima i bit će otpora i bit će vrlo teško. Ne bi se trebalo misliti da će se sve riješiti u nekoliko godina. Ali, imam nade u novu generaciju. Iskreno, kad vidim odnose među njima – imam puno tinejdžera oko sebe – način na koji razgovaraju, način na koji govore o svom rodu, svojoj seksualnosti, vrlo je različit od mog. Dakle, polažem puno nade u njih.
Elle: U novoj generaciji postoji i cijela druga strana koja buja s porastom konzervativizma, tzv. „manosphere“, koja zapravo želi obezvrijediti ženu i vratiti sva prava unatrag.
Leila Slimani: Naravno. Sve to za mene dolazi iz straha od gubitka privilegija. Kao muškarac, izgubiti privilegij u korist žene. Kao bijelac, izgubiti privilegij u korist nekoga druge rase. Kao heteroseksualac, izgubiti privilegij u korist homoseksualca. Imaju tu fantaziju da će nešto izgubiti. A ljudi ne žele izgubiti ono što imaju. Ne žele izgubiti svoju moć. Mislim da su ljudi bili vrlo naivni kad su mislili da će reći: „O da, naravno.“ Ne, ljudi i muškarci ne žele izgubiti svoje privilegije. I bit će teško.
Ono što trebamo učiniti, kad je riječ o imigraciji, kao i o ženama, jest pokušati objasniti da svi imamo nešto za dobiti. Da je jednakost dobra za sve.
Da je živjeti u miru, živjeti u pravdi, živjeti s manje nasilja, dobro za sve. Da feminizam nije tu da naudi muškarcima, već da im omogući živjeti u boljem svijetu s manje nasilja, s boljim odnosima sa suprugom, sestrom, majkom, prijateljicom, bilo kim. Mislim da je to ono što je danas važno. Pokušati im objasniti da im ne želimo nešto oduzeti. Želimo im nešto dati. To je zapravo dodavanje ljudskosti.
Elle: Kad smo kod poslova koje tek treba obaviti, što slijedi nakon trilogije i kako biste pristupili pisanju novog projekta? Imate li već nešto planirano?
Leila Slimani: Znate, obično uvijek imam nešto planirano i oduvijek sam bila netko vrlo nestrpljiv i vrlo radoholičan. Sada, po prvi put mogu reći - vidjet ćemo. Idem korak po korak. Svaki dan pokušavam uživati u onome što radim. Sada sam na velikoj svjetskoj turneji, idem u Španjolsku, Koreju, Kinu i SAD. Danas uživam u tome, a možda će mi tijekom ove turneje nešto doći i pronaći ću ideju za sljedeću knjigu. Ali, sada zapravo ništa ne znam i dobro je da je tako.
Elle: Možda još jedna filmska adaptacija?
Leila Slimani: Da, upravo pišem adaptaciju trilogije za TV seriju i radim adaptaciju Tolstoja za kazalište. Dakle, ima mnogo malih stvari, ali nijedna nije novi roman.
