Pronaći dobru, kvalitetnu romantičnu komediju teži je zadatak nego što se čini. Kao obožavateljica ovog žanra, nagledala sam se stvarno loših uradaka koji ni izdaleka nisu romantični ni komični, ali kad nađete tu jednu dobru, koja se obraća baš vama, uz koju se smijete i plačete i na kraju ponovno vjerujete da je ljubav sve što nam zapravo treba, nema boljeg sadržaja. Kad takav sadržaj potpisuje Lena Dunham, onda je to nova razina obožavanja. Njezina serija „Too much“ (Previše) na Netflix je došla 10.7. uz snažnu globalnu PR kampanju.
Pratimo Jessicu (Megan Stalter), producenticu iz New Yorka, koju dečko nakon sedam godina ostavlja zbog influencerice (Emily Ratajkowski), što Jess ne prihvaća baš dobro. Zbog svega, šef je šalje u London kako bi se smirila i „pronašla“, a ona već prvu večer upoznaje šarmantnog indie glazbenika Felixa i započinje s njima vezu. Istovremeno, ne može preboljeti prekid pa na svom finsta profilu svaki dan objavljuje svoje razgovore s novom djevojkom njezinog bivšeg.
Intervjui s Dunham i zvijezdom serije Megan Stalter su posvuda, od New Yorkera preko New York Timesa do Guardiana, a kritike su podijeljene. Neki je nazivaju jednom od serija godina, dok drugi ističu kako, u usporedbi s kultnom „Girls“, nova serija Lene Dunham nije ni približno dobra.
Teško se natjecati s „Girls“, serijom koja je, kako kažu neki memeovi, „izmislila kulturu“, barem za pripadnice i pripadnike milenijalske generacije. Premijerno emitirana na HBO-u 2012., u svojih šest sezona postala je ključnom serijom svih 20 i nešto godišnjaka u to vrijeme, posebno žena, da ne kažem cura. Bila je to samo jedna kritika u moru njih koje je Dunham primila za svoju autorsku seriju.
„Zašto se odrasle žene nazivaju 'curama'?“, pitale su se starije kolegice, smatrajući kako je to degradirajuće, a ne shvaćajući da smo mi – ciljna skupina Dunhamičine serije, milenijalke koje su tada u svojim 20-ima - htjele biti baš cure. Nismo se osjećale kao žene u, recimo, „Seksu i gradu“; nismo imale stabilne poslove, nismo bile financijski neovisne, nismo pile koktele niti smo kupovale dizajnersku odjeću. Za nas – za mene – „Girls“ su bile revolucionarne kao „Seks i grad“ za generaciju prije. Govorila je meni, o meni, o mojim prijateljicama, iako su „Cure“ živjele u Brooklynu, a mi u Zagrebu. Nesigurnosti, glupe odluke, želja za kreativnošću, nula na računu, loše veze koje traju predugo jer si ne možemo priuštiti prekid, bilo financijski ili emocionalno, napadi panike i tjeskobe, samoreferentni humor i ironija, raspadajuća prijateljstva, nemogućnost kvalitetnog komuniciranja, previše izlazaka, alkohola i droge... Sve su to bile Hannah, Marnie, Shoshanna i Jessa, i sve sam to bila ja i bile su moje prijateljice.
„Too much“ nije samo romantična komedija o will they – won't they odnosu Jess i Felixa, nego i o njihovim prošlostima, traumama i načinu na koji se oni (ne) nose s njima te kako ta emocionalna „prtljaga“ utječe na njihovu vezu i ozbiljno je otežava.
To je priča o njihovom odnosu prema poslu, kolegama, prijateljima, roditeljima – živima i mrtvima – koje krive za sve ono što su napravili i još više za ono što nisu. Ipak, najviše je to priča o odnosu prema sebi, o svom osjećaju vrijednosti i samopouzdanja zbog koje Jess i Felix upadaju u osobne krize koje se poklapaju s onim globalno-političkim „jednom u životu“ krizama koje proživljavamo po već tko zna koji put, a još nemamo ni 40. O tome kako kapitalizam obećaje sreću ako ispunimo sve uvjete, a kad to učinimo, okrutno nas baci na pod i smije nam se u lice jer smo povjerovali da možemo imati sve; i ljubav i karijeru, i izgled i pamet, i avokado tost i kreditnu sposobnost.
Jess je producentica koja je cijeli život sanjala da bude redateljica, no ispostavilo se da poznavanje Excel formula plaća račune. Kad joj se pruži prilika da radi ono što je oduvijek htjela, ona u panici pobjegne jer vjeruje da nije sposobna odraditi posao. Monolog u prvoj epizodi, u kojoj govori kako već 15 godina pokušava ostaviti traga u svijetu, ali to očito nije njezina sudbina, ili uopće nećete shvatiti jer se ne odnosi na vas i vaše iskustvo ili će vas ubosti ravno u vaše izmučeno milenijalsko srce i biti uzrokom još jedne egzistencijalne krize koja će biti gotova do ponedjeljka jer imate ranojutarnji sastanak.
Genijalnost Lene Dunham leži u tome da prepozna mikrouzorke u međuljudskim odnosima koji se ispostavljaju univerzalnima. Pritom ih predstavlja kroz precizan, inteligentan i duhovit storytelling zbog kojeg se osjećamo kao da nismo sami, da su i neki drugi ljudi proživjeli nešto slično i da se s time nose jednako i mi – loše. I da to nije kraj svijeta.
Zbog „Girls“, ali i zbog „Too much“ često sam se pitala kako je moguće da me Lena Dunham poznaje?! Kako zna da sam reagirala jednako (loše) na zločeste i manipulativne komentare tadašnjeg dečka o mom tijelu i inteligenciji? Kako zna da sam s vremenom povjerovala u to da nemam mašte, da sam previše ovo ili premalo ono, da nisam dovoljno dobra i da sam zapravo sebična? Je li moguće da Dunham zna da sam zbog toga godinama izigravala da sam toliko samopouzdana da većina ljudi misli da sam arogantna kučka, a zapravo samo pokušavam ne ispasti glupa u svakom trenutku svog života? Kako zna da sam svoj strah od intimnosti skrivala pretjeranim izlaženjem i alkoholom??
Ono što Dunham maestralno radi je i isticanje važnosti popularne kulture uz reference na događaje i osobe koje oblikuju naše vrijednosti gotovo jednako kao i obiteljska pozadina. Tako se Jess posvađa s bivšim jer ju posramljuje zbog slušanja Miley Cyrus, tvrdeći kako „ne može vjerovati da su joj uspjeli prodati to kapitalističko smeće“, a ona uzvraća kako Miley „kritizira koncept celebrityja još od svojih dana u Disneyju“. Isto tako, Jess se povezuje sa starijom sestrom razgovarajući o preminulom ocu i pjesmi Boba Dylana koju im je pjevao kao uspavanku. To sjećanje konačno dovodi do toliko potrebne katarze njezine depresivne sestre, koja se slomi dok „sluša Taylor Swift“.
Neke od kritika za „Too much“ ističu kako je serija puna klišeja – među kojima je i happy end – s čime nemam apsolutno nikakvih problema. Da, molim vas, dajte mi klišeje koji su pametno i duhovito napisani, dajte mi taj sretan kraj, kad ga već ne mogu imati u stvarnom životu i svaki se dan pitam jesam li neozbiljna jer se ne pripremam za treći svjetski rat. Sviđa mi se što je Dunham nježna prema svojim likovima pa kad ih i stavlja u konflikt ne čini to kako bi ih uništila, nego kako bi im dala mogućnost izlaza iz svojih emocionalnih kaveza kroz nespretnu, ali iskrenu komunikaciju.
U prvoj epizodi „Girls“, lik Hanne Horvath govori svojim roditeljima kako je ona možda „glas svoje generacije, ili barem glas neke generacije“. Lena Dunham, ispostavlja se, jest glas naše generacije. Poznaje nas, jedna je od nas. Jednako je previše kao i svi mi, i to je sasvim ok.
