Novi domaći dječji film Glavonja, koji u kina stiže 19. veljače, već trailerom najavljuje čudesnu, duhovitu i emotivnu avanturu. Kroz priču o desetogodišnjoj Alisi, njezinu ‘drugačijem’ bratu Milanu i njihovoj detektivskoj potrazi za nestalim roditeljima, redateljica Marina Andree Škop otvara prostor za razgovor o inkluziji, neurodivergentnosti i prihvaćanju različitosti i to na način blizak dječjoj publici, ali jak i za odrasle.
Kako je nastala ideja za Glavonju i što vas je od samog početka privuklo toj dječjoj detektivskoj avanturi – od odluke da film bude istovremeno otkačen i zabavan, do toga da u središtu ima jake, emotivno stvarne dječje likove?
Glavonju sam režirala zajedno sa slovačkom redateljicom Vandom Raýmanovom, koja je i došla s inicijalnom pričom. Vrlo brzo smo se složile oko stila, jer nam se na prvom mjestu svidjela priča o skupini djece koja sama, bez pomoći odraslih, rješavaju detektivsku misteriju. Danas, kada se klinci sve više individualiziraju i sve više vremena provode sami pred ekranima umjesto u igri s vršnjacima, više nego ikad trebaju priče u kojima djeca timskim radom naprave čudo. Priče o zajedništvu, kao što je recimo bio Vlak u snijegu.
Istovremeno, scenarij Glavonje od početka je imao otkačen, pomalo nadrealan i zaigran ton, koji u kombinaciji s detektivskim žanrom podsjeća na svijet priča Davida Walliamsa. Njegove knjige sam čitala sa svojom kćeri i godinama sam njegov veliki fan. Kad mi se ukazala prilika režirati priču sličnog duha, nije mi trebalo puno da u projekt zaronim s velikom strašću. U Walliamsovim pričama, kao i u Glavonji, djeca su snažni i stvarni likovi: njihove motivacije su ozbiljne, emocije jasne, a problemi koje rješavaju stvarni.
Istovremeno, kontekst u kojem se sve događa može biti potpuno nadrealan i otkačen, a odrasli likovi stilizirani. Baš ta kombinacija ostavlja prostor da film bude zabavan, a istovremeno emotivno točan. Ravnotežu smo gradile tako da humor i žanr nikad ne idu na račun dječjeg emotivnog razvoja, nego ga zapravo podržavaju.
U filmu se ističe tema staklene djece. Zašto vam je bilo važno progovoriti upravo o toj često zanemarenoj perspektivi?
Lik Alise, djevojčice koja odrasta uz neurorazličitog brata koji ne funkcionira po pravilima svijeta oko sebe, bio nam je posebno važan. Činilo nam se da je zanimljivo priču sagledati iz njene perspektive. U obiteljima u kojima jedno dijete treba više pažnje i brige, često se dogodi da drugo dijete postane “nevidljivo”, ne zato što ga roditelji ne vole, nego zato što svakodnevica jednostavno proguta sve kapacitete. Alisa na početku filma upravo tako živi: ljuta je, zbunjena i ima osjećaj da je nitko ne primjećuje, jer se sav fokus prirodno vrti oko njezinog brata Milana.
Bilo nam je zanimljivo pratiti njezin razvojni luk, od djevojčice koja pokušava sakriti bratovo postojanje i pobjeći od tuđih predrasuda, do djevojčice koja prvi put stvarno pronađe svoje mjesto među vršnjacima. Kad se obitelj preseli na selo, Alisa upozna trojicu znatiželjnih dječaka detektiva, koji je ne gledaju kroz prizmu njezina brata, nego je prihvate kao osobu. I baš to joj postupno daje hrabrost da se prestane braniti ljutnjom, da izgradi povjerenje i prema sebi, i prema Milanu. U tom smislu, tema “staklene djece” za nas nije bila sporedna, nego ključna: htjele smo da se i ta djeca prepoznaju, osjete viđena i dobiju svoju priču.
Koliko je bilo izazovno približiti temu autizma i obiteljskih odnosa dječjoj publici na način koji je empatičan, ali i razumljiv?
Iskreno, bilo je izazovno, ali i nevjerojatno inspirativno. Od početka smo znale da je tema osjetljiva, ali smo je željele približiti djeci na način koji je za njih prirodan: kroz avanturu, humor i emociju, bez moraliziranja. Vjerujem da je najbolji način da djeca stvarno razumiju ozbiljnu temu upravo to da je dožive kroz priču koja ih nosi, nasmije i uzbudi, pa onda tek usput, gotovo neprimjetno, probudi u njima empatiju.
U tome nam je puno pomogla i odluka da film smjestimo u stilizirani, pomaknuti svijet u kojem nije presudno ni gdje ni kada se radnja događa. Htjele smo da gledatelj od prve minute osjeti da ulazi u jedan drugačiji, univerzalan prostor koji može biti bilo gdje u Europi i koji se može događati u bilo koje vrijeme. Tako je priča postala unikatnija, ali i pristupačnija djeci.
A onda se dogodilo nešto lijepo: kako se ekipa gradila, na snimanju se stvorila posebna atmosfera. Kao da su svi osjetili koliko je važno da taj film bude nježan, ali i uzbudljiv. Scenograf Stefano Katunar i direktor fotografije Tomislav Sutlar s nama su uronili u oblikovanje tog neobičnog vizualnog svijeta, i cijeli proces je u jednom trenutku postao oslobađajući. Kao da se otvorilo more kreativne energije.
Druga velika stvar bila je stvaranje organske veze između animacije i igranog filma. Tu je Vandino iskustvo ogromno značilo. Upravo kroz taj spoj igranog i animiranog htjele smo približiti Milanov unutarnji svijet: ne objašnjavati ga riječima, nego ga pokazati kroz slike, zvuk i situacije, tako da djeca intuitivno osjete što mu se događa i zašto reagira drugačije.
U isto vrijeme, jako nam je bilo važno da odnosi među djecom budu emotivno istiniti. Da se publika veže uz njih i da se sve razumije kroz njihove reakcije. Puno smo radile na pripremama s djecom glumcima i na traženju načina kako prikazati komunikaciju s Milanom što prirodnije i empatičnije.
Na kraju, mislim da djeca jako dobro osjećaju istinu: kad ih ne podcjenjuješ, oni bez problema mogu pratiti i kompleksnije emocije. A kad ih priča nosi kao dobra detektivska avantura, tema neurodivergentnosti i obiteljskih odnosa ne djeluje teško, nego se jednostavno upiše u njih, na najljepši način.
Vaši filmovi često otvaraju društveno osjetljive teme. Što vas osobno najviše privlači tim temama?
Mene osobno najviše privlači mogućnost da djeci ispričam priču koja je istovremeno zabavna i emotivna, ali da iza sebe ostavi i neku dobru poantu. Imam osjećaj da odrasli često iz najbolje namjere djecu previše štite, pa se neke teže teme guraju pod tepih, kao da će nestati ako o njima ne govorimo. A naša djeca su zapravo jako pametna i osjećajna. Oni te teme ionako žive, samo često nemaju riječi ili prostor da o njima razgovaraju. Tu film može biti predivan most. Da na nenametljiv način otvori vrata: da ih zaintrigira, nasmije, dirne, i onda potakne pitanje ili razgovor. Često zamišljam gledanje filma kao nešto što ima i treći čin koji se odvija nakon odjavne špice. Razgovor koji se događa doma, u autu, u školi, među prijateljima ili s roditeljima. To je kao neka vrsta nagrade koju dobijemo nakon gledanja filma.
Kako se vaše iskustvo rada na filmovima Moj dida je pao s Marsa i Kapa odrazilo na stvaranje Glavonje?
Ja jako volim učiti. I upravo filmovi za djecu su za mene jedna velika škola. Taj pogled na svijet iz perspektive djeteta koji je čist, znatiželjan i neopterećen, to je ono što me uvijek iznova privlači i što me gura da tražim zanimljivije priče i istražujem filmski jezik.
Sa svakim filmom učim sve više, i osjećam da me svaki projekt na neki način pripremio za Glavonju. Kod filma Moj dida je pao s Marsa dijelila sam uloge i redateljice i producentice, kao i u Glavonji. To je, naravno, jako zahtjevno jer istovremeno razmišljaš i kreativno i organizacijski, ali mi je s druge strane dalo jednu važnu stvar, a to je mogućnost da projekt držim čvrsto u rukama i da imam jasnu kontrolu nad cjelinom.
Upravo uspjeh filma Moj dida je pao s Marsa u Slovačkoj otvorio mi je put prema Vandi. Njoj se film jako svidio i baš zato mi je prišla s idejom za Glavonju, i tako je zapravo krenula naša suradnja. A ono što mi je Dida posebno dao su dragocjena iskustva u radu s djecom glumcima: kako ih voditi da budu prirodni, opušteni i emotivno točni, bez forsiranja. To mi je kasnije jako pomoglo, jer Glavonja u potpunosti počiva na dječjoj energiji i na tome da publika povjeruje toj ekipi.
Projekt Kapa je bio drugačiji: Riječ je o slovenskom božićnom filmu za djecu u kojem sam bila manjinska koproducentica, a film je režirao Slobodan Maksimović. Dio snimanja radili smo u Hrvatskoj, a ja sam u tom projektu režirala i sinkronizaciju s našim malim hrvatskim glumcima. I to iskustvo mi je bilo baš dragocjeno, jer me naučilo koliko naši dječji glumci imaju precizan osjećaj za ritam i emociju u glasu. Sjećam se da mi je bilo predivno gledati u kinu kako naši klinci uopće nisu skužili da je film sinkroniziran, što znači da smo pogodili prirodnost.
Kakve reakcije očekujete od djece, a kakve od roditelja nakon gledanja filma?
Već smo imali nekoliko testnih projekcija filma još u fazi montaže i reakcije dječje publike bile su stvarno sjajne. Film smo puštali ne samo osnovnoškolcima, nego smo imali i projekcije u vrtiću. Djeca su reagirala onako kako se potajno uvijek nadaš: smijala su se, bila uzbuđena, pljeskala, komentirala naglas, potpuno su se prepustila priči. A ono što mi je bilo najljepše je to što se nakon filma spontano otvorio razgovor. Djeca su sama počela postavljati pitanja i govoriti o likovima, o odnosima, o Milanu.
Mislim da nam svima danas nedostaje kvalitetnih sadržaja koji su istovremeno i uzbudljivi i emotivni, i koji su dovoljno jaki da privuku i djecu i roditelje. Zato mi se čini da je Glavonja baš dobra prilika za zajednički izlazak u kino, da obitelj provede vrijeme zajedno, doživi nešto nesvakidašnje, i da nakon filma ostane još malo tog trećeg čina: razgovora, pitanja i smijeha na putu kući.
Postoji li neka scena ili lik u Glavonji koji vam je osobno najbliži i zašto?
Teško mi je izdvojiti jedan lik, jer sam se kroz proces jako vezala uz cijelu dječju ekipu, ali postoji jedna scena koja me svaki put pogodi. To je trenutak kad u priči sve pođe po krivu, kad se djeca nađu u potpuno bezizlaznoj situaciji i kad Alisa pred prijateljima pukne i raspadne se. I baš tada se dogodi nešto neočekivano: njezin brat je zagrli. To je tako jednostavna gesta, a u toj obitelji znači sve. Upravo ta Milanova reakcija, jer on dotad nikad nije uspostavio takav kontakt sa sestrom, mene svaki put naježi i gotovo uvijek mi izvuče suzu. I u tom trenutku, i za njih i za nas, kao da se nešto preokrene: odjednom više ništa nije isto, jer se prvi put stvarno dogodi bliskost.
Ako postoji jedna stvar koju bih voljela da ponesemo iz filma, to je da se čuda ponekad događaju u najtišim trenucima. Nadam se da će ih publika osjetiti na velikom platnu, jer Glavonja dolazi u kina 19. veljače.
