Nina García: 'Moda ima tu moć da u potpunosti obuzme ženu'

Osim što je dvadeset sezona bila jedno od zaštitnih lica TV showa „Project Runway“, glavna je urednica američkog izdanja magazina Elle koji je gotovo preko noći transformirala u publikaciju za koju prvi put snimaju velikani fotografije inače rezervirani isključivo za Vogue poput Stevena Kleina ili dvojca Inez & Vinoodh.

S Ninom sam proteklih godina proputovao svijet: pržili smo se u Puglii, smrzavali u St. Moritzu i gledali revije od Pariza, Milana, Marrakecha do Los Angelesa. Njezina karizma je magnetična, smisao za humor izvanredno začinjen, a ljubav prema modi neprikosnovena. Kada smo u Parizu, često nakon posljednje revije u danu pobjegnemo u neki od omiljenih restorana gdje uz hranu i vino razgovaramo o onome što smo vidjeli, ali i onome što se događa u našem privatnom životu, odvojenom od mode. Ono što slijedi je transkript našeg razgovora iz Chez l’Ami Louisa u Parizu. Na jelovniku je bio klasični foie gras, zelena salata i pršut pata negra, a u mislima koje su vodile ovaj razgovor bili smo posvuda…

G: ŠTO NAJVIŠE VOLIŠ PRIPREMATI KOD KUĆE?

Nina: Vongole!

G: I KAKO ONO IDE TVOJ RECEPT ZA VONGOLE?

Nina: Ma jednostavno je, klasika! Češnjak, peršin i bijelo vino.

G: IMA NEKI SKRIVENI TRIK?

Nina: Kod mene je sve u češnjaku i tempiranju jer tjestenina mora biti dovoljno vruća kad se sljubi s vongolama da ih taman još malo otvori.

G: KOLIKO ČESTO TO KUHAŠ?

Nina: Najviše ljeti zbog samih školjaka, ali najradije bih to neprestano jela. Nema ništa bolje nego čaša hladnog bijelog vina uz to.

G: NEGO, HTIO SAM TE PITATI ONO SLAVNO PITANJE - KAKO BALANSIRAŠ POSAO I PRIVATNI ŽIVOT? TI SI PRVENSTVENO MAMA, TO MI UVIJEK KAŽEŠ.

Nina: Nikad ne donosim posao kući i, zahvaljujući svojoj obitelji, prilično sam prizemljena. Ti znaš kakva je naša industrija. Volim je, ali u stanju te potpuno odvući. Ako se ne možeš diskonektirati jednom kad dođeš kući, u društvo svoje obitelji, mislim da je to u našim uvjetima opasno.

G: ZA MENE JE, PRIMJERICE, VAŽNO TO ŠTO MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI ZAPRAVO NISU U MODI I NEMAJU NIKAKVE VEZE S MODOM. ONI MI POMAŽU.

Nina: Apsolutno! To zna biti ključ jer u modi je vrlo lako „poletjeti“ visoko. Putujemo svijetom, upoznajemo fenomenalne ljude, vidimo toliko ljepote i to ne prestaje, nego traje cijele godine. Zbog toga se lako nađeš u situaciji da si odvojen od života, prave realnosti. Moda je iznimno varljiva, znaš to.

G: SJEĆAŠ LI SE TOČNO KADA SI SE ZALJUBILA U MODU? KADA SE DOGODIO TAJ PRIJELOMNI TRENUTAK?

Nina: Nikad nije bilo prijelomnog trenutka jer sam, otkako znam za sebe, bi-la zaljubljena u modu. Kao dijete samo sam crtala i skicirala po papiru. Htjela sam biti dizajnerica nekoga ili nečega. U mojem rodnom mjestu bio je jedan hotel gdje si mogao kupiti nekoliko međunarodnih magazina kao što je Vogue. I tako sam kao djevojčica kupovala te magazine i kopirala što sam vidjela na svoje skice. Bila sam luda za radom Antonija Lopeza.

G: VELIKI LOPEZ! DIVNE SKICE!

Nina: Da, da! Kopirala sam ga koliko god sam mogla. To mi je bila opsesija. Uz to moram naglasiti da sam bila sretna jer smo dosta putovali. Moj je otac volio putovati pa smo često išli u Europu, New York pa sam bila izložena divnim uspomenama. Sve se uvijek svodilo na modu. Nisam znala točno što ću biti niti kako se postaje dizajner, ali znala sam da ću raditi u modi.

G: KADA SI POSTALA SVJESNA ČINJENICE DA POSTOJE TAMO NEKI MODNI UREDNICI I STILISTI, A NE SAMO DIZAJNERI?

Nina: Studirala sam na FIT-u u New Yorku i oni su nudili bogat program za stažiranje, a s obzirom na to da sam ja bila iz Kolumbije i nisam imala radnu dozvolu, bila je to jedina prilika da iskusim konkretan rad. To je bila moja jedina šansa pa sam opsjedala taj ured koji se bavio stažiranjem. Redovito sam gledala ploču u školi i pratila sve moguće oglase! I znaš što se dogodilo? Odjednom se pojavio oglas za modnu kuću Perry Ellis, i to u trenutku kada je Marc Jacobs bio tamo! I da sve bude još bolje ili možda fatalnije: to je bilo razdoblje kada je radio na svojoj legendarnoj grunge kolekciji. Tada sam shvatila kako je dobar tajming sve u životu! Došla sam u Perry Ellis i doslovno pomagala u pakiranju kutija i slanju kolekcije na snimanja u razne magazine.

G: I ONDA SI SKUŽILA KAKAV JE ZAPRAVO POSAO MODNOG UREDNIKA?

Nina: Upravo to. Bila sam zadužena za pakiranje kolekcija i znala sam na recepciji otvarati vrata te dočekivati modne urednike kako bih ih ponudila vodom ili kavom. I sjećam se trenutka kada je ušla Carlyne Cerf. Ona je bila veća od života, fenomenalno glasna, glamurozna, autoritativna. Tada je bila u američkom Vogueu i dolazila je s ostalim urednicima. Nikad neću zaboraviti taj trenutak i koliko sam bila impresionirana njome. Godinama nakon toga obje ćemo se naći u Elleu, ali tada sam bila mala Nina i ona je bila moja inspiracija.

G: STAŽIRALA SI BESPLATNO?

Nina: Potpuno besplatno! Ali uvijek to kažem mlađim generacijama koje dolaze u modni svijet: stažiranje je ulaznica za izvrstan networking. Moraš upijati svaki trenutak i učiti. Ondje sam shvatila kako industrija funkcionira. U Perry Ellis dolazile su najveće modne legende, fotografi, modeli kako bi vidjeli Marca. Bila sam poput spužve tijekom cijelog staža.

G: TO SU ZLATNE 90-e. JESI LI NOSTALGIČNA?

Nina: Za tim vremenima? Nisam. Mislim da je to bio samo moj početak odnosno trenutak koji mi je otvorio oči. Tada sam povezala točke i znala da moram odraditi točku A da bih došla do točke B. Ali sve se zasnivalo na tome kako upoznati prave ljude. Tada nije bilo interneta.

G: ALI STAŽIRANJE SE ONDA NASTAVILO, I TO PONOVNO BESPLATNO.

Nina: Moje iduće iskustvo bilo je za magazin Mirabella s Grace Mirabellom koja ga je pokrenula nakon što je dobila otkaz u američkom Vogueu. Ondje su bile modne legende kao što su stilist Paul Sinclair, Jade Hobson je bila kreativna direktorica, a veliki Richard Buckley (suprug Toma Forda) bio je europski urednik. Sjećam se da smo, kad bi on došao u ured, pobožno slušali svaku njegovu riječ. Uvijek je bio takav gospodin i iznimno velikodušan. Mirabella je za mene bila nevjerojatno mjesto.

G: KADA SI DOBILA PRVI PLAĆENI POSAO?

Nina: Upravo tamo! Ali prvo sam im morala pokazati da sam najbolja u tome što radim jer za mene je bilo ili ću dobiti posao u New Yorku ili ću se vratiti u Kolumbiju. Morala sam raditi dvostruko više od drugih. Radila sam u modnoj redakciji magazina gdje je bilo puno posla jer je svu odjeću za snimanja trebalo otpakirati pa zapakirati, organizirati njezino slanje… Čim su završile velike revije, dobili bismo filmove koje je trebalo razviti, ali prije razvijanja urednici bi ih na brzinu pogledali i zabilježili koje fotografije treba razviti. A ja sam bila zadužena za stvaranje pravih knjiga s revija. Tako je funkcioniralo, a to je bila iznimna prilika da vidim sve revije! Vidjela bih u detalje kreacije Gaultiera, Alaïe jer sam satima morala sjediti, razvijati slike i lijepiti ih u knjige. Nakon što bi se urednici vratili iz Pariza bilo je tisuće fotografija i apsolutno sve se radilo ručno!

G: ZNAČI TVOJ PRVI POSAO BIO JE ASISTENTICA MODNE UREDNICE? KAD JE TO TOČNO BILO?

Nina: Ne pitaj me za godine! Prije puno godina! Ti si bio beba. Ali modna direktorica je bila Marin Hopper, kći glumca Dennisa Hoppera. Ona je došla u Mirabellu iz Voguea i bila je holivudska aristokracija. Sjećam se da me je tada usmjerila prema sajmovima odnosno istraživanju marketa, što je bilo izvan sfere modnih revija jer su urednici za svoja snimanja trebali niz stvari koje nisi mogao pronaći u kolekcijama. Ako radiš market, moraš znati gdje se nabavljaju najbolji kišobrani ili možda marabu perje.

G: JESI LI IZLAZILA U TOM RAZDOBLJU? TO SU BILE DIVLJE GODINE NEW YORKA I NOĆNOG ŽIVOTA!

Nina: Nisam gotovo nikad izlazila. Bila sam potpuno fokusirana. Meni je posao bio sve i ništa ostalo nije bilo važno. Nikakav dečko ni party me nisu mogli odvratiti od posla. Cilj mi je bio da budem najbolja asistentica i jedini način da održim radnu vizu bio je da budem gotovo pa jedinstvena u svom poslu. Nisam patila zato što ne mogu izlaziti, to je bio moj izbor. Sanjala sam da budem u istoj prostoriji s legendama od kojih mogu učiti.

G: ONDA DOLAZI TVOJ PRVI POSAO U AMERIČKOM ELLEU?

Nina: Da, odlazim u Elle gdje je tada vladao kreativni direktor Gilles Bensimon. Još jedan karakter koji je bio veći od života. Elle se jako razlikovao od Mirabelle jer ondje sam otkrila što znači potpuna kreativna sloboda u stylingu. Tamo su urednici miješali brendove u pričama pa si mogao vidjeti Chanelovu jaknu s običnim Levi’s trapericama. Nisu postojala stroga pravila gdje se obavezno mora poštovati samo jednog oglašivača. Elle me tada naučio što znači sloboda u editorijalima i koliko se zapravo možeš izraziti stylingom kao modni urednik. To su za mene bile vrijedne lekcije.

G: VRLO BRZO SE DOGAĐA I PRVI VAŽAN TRENUTAK U TVOJOJ KARIJERI JER – POSTAJEŠ MODNA DIREKTORICA.

Nina: I to je bio vrlo težak posao jer Gilles nam nije davao nikakve konkretne instrukcije odnosno pravila. Sjećam se da me izdavač doslovno mrzio nakon toga jer je pitao Gillesa „tko je ova cura“, „ona je nitko“, „zašto je ona modna direktorica“. Gilles je rekao da mi je dao posao zato što mi vjeruje, ali vrlo sam brzo shvatila da ili moram sama naučiti plivati i preživjeti ili ću potonuti. Bio je to surov svijet, kao i danas.

G: KAO MODNA DIREKTORICA BILA SI ZADUŽENA ZA CIJELI MARKET?

Nina: Tada još nije bilo raširenog interneta pa si sve morao sam saznati. Ne samo tko su koji dizajneri, nego i gdje je koji dućan i što se gdje može nabaviti. Od visoke mode do ulice morala sam pokrivati sve jer u ormar bi ušetala Carlyne Cerf i tražila bi savršenu bijelu pamučnu majicu pa si morao znati sve od Gapa do Armanija bez ikakva pametnog telefona.

G: KAKO SE ONDA DOGODIO „PROJECT RUNWAY“?

Nina: Novi izdavač Ellea mi je rekao da bih trebala upoznati jednu produkcijsku ekipu koja radi na televizijskom pilotu.

G: JESI LI IKAD RAZMIŠLJALA O NEKOJ KARIJERI NA TELEVIZIJI?

Nina: Ne, nikad. Jedva sam i MTV ponekad pogledala. Nije me nikad zanimala televizija i sve što ona nosi sa sobom.

G: I KAKAV JE BIO TAJ PRVI SASTANAK?

Nina: Jedini razlog zašto su me oni uopće željeli bio je taj što sam bila potpuno nezainteresirana. U to vrijeme u magazinu je jedna druga kolegica zaista htjela tu gažu. Ona je bila news director. Moja je majka baš u tom razdoblju umirala od raka i neprestano sam letjela u Kolumbiju. Nisam imala nikakvu namjeru biti u nekom reality showu. Dapače, prema produkciji sam čak bila i bezobrazna. Ali što sam više odbijala i protivila se, oni su više bili zagrijani za mene.

G: KAKO SI NA KRAJU PRISTALA?

Nina: Produkcija nije željela prihvatiti „ne“ kao odgovor i, naravno, znala sam da je Michael Kors involviran pa sam razgovarala i s njim. Postigli smo kompromis, a to je značilo da ću u početku participirati minimalno kako bih mogla biti s majkom. Tako smo u početku kolegica i ja podijelile tu ulogu i naizmjenice sudjelovale u snimanjima.

G: JESI LI TADA ZARADILA PRVI VEĆI HONORAR?

Nina: Ne! Apsolutno ne. Bila su to teška vremena za mene, i poslovno i privatno, ali naučila sam jednu veliku lekciju i to je nešto što svima govorim. U svojim počecima morate reći „da“ svemu što vam se nudi. Idite na svako otvaranje izložbe, svaku reviju, prihvatite svako snimanje i svaku ponudu. Ne znam ni kako sam se uspjela vjenčati na kraju jer sam išla na sve i toliko toga morala iskusiti. Nije to bilo zbog nekoga straha da ću nešto propustiti, nego zbog neutažive gladi da svaki dan naučim ili vidim nešto novo.

G: KOJA JE NAJVEĆA MISKONCEPCIJA KADA JE RIJEČ O TELEVIZIJI?

Nina: Nije baš bilo vremena za analiziranje neke potencijalne miskoncepcije jer to su bile rane faze reality koncepta. Govorimo o 2003. i 2004. godini. Sva moć bila je u rukama izvršnog producenta jer nitko od nas nije imao nikakvu kontrolu. Mi naprosto nismo znali u kakvom ćemo svjetlu biti portretirani i kako će to izgledati. To je bio vrlo riskantan potez i za moju karijeru. Bilo je puno ljudi koji su mi rekli da sam luda što to uopće radim. Ali bila sam optimistična u svom tom riziku. Snimili smo prvu sezonu i to je bilo to. Nakon što su prve epizode izašle, serija je postala apsolutni hit. I sama sam bila iznenađena.

G: ZNAČI, VIDJELA SI PRVE EPIZODE KADA I SVI

Nina: Da! Ništa nisam vidjela unaprijed. Čim su prve epizode izašle, producenti su rekli da za drugu sezonu žele samo mene, a ne moju kolegicu. Meni je bila strašna spoznaja da su zapravo svi gledali „Project Runway“ – od Stevena Meisela do svih američkih dizajnera. Dogodio mi se američki san koji nisam ni sanjala: postala sam prepoznatljiva ljudima na ulici.

G: I KAKO SI SE NOSILA S TIM?

Nina: Nikako jer sam oduvijek bila privatna osoba i to je bio šok. Moraš shvatiti i okolnosti tog trenutka jer je upravo H&M došao u Ameriku, Karl Lagerfeld je napravio prvu kolaboraciju s njima i to je bio početak rađanja brze mode. Odjednom naša industrija više nije bila toliko ekskluzivna nego se demokratizirala. Prije toga smo komunicirali preko faks uređaja, a odjednom se sve počelo mijenjati strahovitom brzinom. Bila je to savršena oluja.

G: ALI TADA SU SE POJAVILI PROBLEMI NA POSLU?

Nina: Da, ta se savršena oluja prenijela na svaki aspekt mog života. Tada sam još bila samo modna direktorica, a moja glavna urednica Roberta Myers željela je svoj trenutak slave. Bilo je neminovno da će s uspjehom „Project Runway“ za mene nastupiti problemi jer sam se zatekla u toksičnoj radnoj atmosferi.

G: KOLEGE SU BILI LJUBOMORNI?

Nina: Bilo je to neopisivo razdoblje. Nikada, ali nikada nisam mogla vjerovati da ću doživjeti tako detaljnu sabotažu i tako agresivnu izdaju, a sve zato što sam završila na TV-u. Tu sam naučila još jednu važnu lekciju: nikad ne razgovaraj s medijima. Bez obzira na to što kažeš, to će se potpuno izokrenuti, izvući iz konteksta. Možeš imati najbolje namjere, ali tu ćeš igru izgubiti.

G: TEBE SU NA KRAJU IZGURALI IZ MAGAZINA?

Nina: Dobila sam otkaz. Uspjeli su u prvom dijelu plana koji je bio eliminirati me iz magazina koji je za mene bio poput sidra, dio mog modnog identiteta.

G: JESI LI POMISLILA DA JE TO TVOJ KRAJ? POTPUNI GAME OVER?

Nina: Ne! To ne jer bila sam svjesna da me televizija u tom trenutku učinila zvijezdom bez obzira na sve što se događalo na poslu, a primjera radi moji kolege su slali svoje asistente da mi kopaju po smeću kako bi našli neke inkriminirajuće dokaze. No bez obzira na sve, bila sam svjesna da je televizija moj adut. Naravno da su se oni nadali da će mi produkcija uručiti otkaz, ali to se nije dogodilo.

G: TO JE BILO TEŠKO RAZDOBLJE.

Nina: Najgore, jer izgubila sam majku, na poslu su mi najbliži kolege izboli leđa, na kraju sam dobila otkaz i sve što sam u tom trenutku imala bio je taj reality projekt i potpuna potpora produkcije. Dvoje od mojih kolega je konačno dobilo vlastiti show u koji su uveli magazin i svaki od njih je propao. U tom sam razdoblju mnogo naučila, pa i to da moram reći „da“ svim prilikama, ma koliko god ih se bojala. To me na kraju spasilo.

G: TADA JE DOŠAO MARIE CLAIRE?

Nina: Upoznala sam Joannu Coles koje je bila potpuna suprotnost od moje bivše glavne urednice Roberte. Joanna je bila samouvjerena i puna potpore. Nije bilo ni zrnca ljubomore ili nesigurnosti koja me otjerala s mog radnog mjesta. Kao urednica nije se pravila da sve zna, nego je postavljala pitanja bez ikakva straha. To je još jedna lekcija koje moraš biti svjestan: ako ne znaš, pitaj. Nemoj se praviti da sve znaš, nemoj da nesigurnost ovlada tobom i preuzme kontrolu. Joanna je bila izvanredna mentorica.

G: ŠTO SI JOŠ NAUČILA U TOM RAZDOBLJU?

Nina: Joanna me naučila kako podizati ljude u svojoj okolini, ljude koji izvrsno rade svoj posao, i kako im biti potpora. Kada imaš asistenta ili urednika koji ti odgovara, onda od samog početka investiraš u taj odnos, u edukaciju i želiš vidjeti sve te ljude kako rastu i postaju sve snažniji i bolji u onome što rade. Mislim da to radi dobar urednik: njeguje ljude i daje im potporu kako bi nastavili rasti. Druga je stvar što je Joanna bila vraški dobra urednica! Tu sam naučila kako stvoriti kohezivan magazin, što je dobra priča, koji trag treba slijediti i koliko je sloboda u izdavaštvu krucijalna za novinarski glas jednog magazina.

G: SVE JE ZAPRAVO KONSTANTNO UČENJE?

Nina: Sve u životu i karijeri je proces učenja i jednom kad to shvatiš, sve postaje lakše. Boriš se lakše protiv straha jer budućnost za sve nas može biti strašna, ne znamo što očekivati. Kada sam napustila Elle, to je bilo kao da su me iščupali iz moje baze, iz svega onoga što sam znala i strastveno voljela. To je bio moj svemir. Ali trebalo je pustiti i prepustiti se novim izazovima, novom učenju. Naučila sam vježbati mišiće za koje nisam ni znala da postoje. Sve me to izvuklo i održalo na površini.

G: ALI ONDA SI SE VRATILA U ELLE, KOJI JE BIO DIO ISTE IZDAVAČKE KUĆE, NO OVAJ PUT KAO GLAVNA UREDNICA?

Nina: Kao da me sve u životu pripremalo za taj posao i vodilo k njemu. Bez obzira na padove. Moraš vjerovati, čak i u najgorim vremenima. Dogodio se jedan puni krug jer mojim dolaskom je iz magazina bila otpuštena osoba koja se inicijalno pobrinula za moj otkaz.

G: MISLIŠ LI DA SI DANAS MUDRIJA?

Nina: Mudrija sam zato što sam učila iz svega što sam proživjela. Nema poante učiti samo od uspjeha, moraš jednako učiti i iz svojih neuspjeha i padova. Tek je to tada onaj puni krug koji sam spomenula. 

G: KOJI TI JE NAJVEĆI IZAZOV KAO GLAVNOJ UREDNICI?

Nina: Prije svega to što sam odgovorna za sve. Bilo to dobro ili loše, moja je odgovornost. Ako se dogodi nešto dobro, onda ćeš slaviti osobu u svom timu koja je za to odgovorna, ali ako se dogodi nešto loše, ti preuzimaš krivnju kao glavni urednik. Ti ćeš pasti i moraš toga biti svjestan.

G: A KOJI JE NAJBOLJI DIO TVOG POSLA?

Nina: Tim ljudi koji je oko tebe i zajedništvo koje vlada u redakciji. Ljepota je promovirati talente i čvrsto stajati iza zajedničkih vrijednosti. Kao urednik imaš moć izabrati talente za naslovnicu, fotografe, stiliste, pisce… Moć je velika i može biti prekrasna, to je ono što te u konačnici ispunjava. Imaš priliku ispričati priče koje mijenjaju svijet, priče o iznimnim ženama. Nije sve moda i glamur, treba govoriti i o temama kojih se bojimo, o temama o kojima se i danas šuti kao što su mentalno zdravlje i zlostavljanje. Pisma čitatelja koje dobivamo iznimno su inspirativna.

G: I DALJE SE SAMA IZLAŽEŠ?

Nina: Moram jer u to vjerujem. Podijelila sam svoju priču o dvostrukoj mastektomiji jer osjećala sam da to moram kao urednica ženskog magazina. Nije bilo lako ogoliti se pred svima, ali isto tako nije bilo izbora. Netko će reći da glavna urednica modnog magazina mora biti prikazana isključivo kao superžena koja nema emocija nego je pod potpunom kontrolom, ali ja u to ne vjerujem jer smo svi ljudska bića. To što sam podijelila svoju priču najveći je dar mog života jer odjednom nisam imala nekolicinu prijatelja nego sam se osjećala povezano s milijun drugih žena koje su proživjele isto što i ja. Ako sam svojom pričom pomogla samo jednoj ženi da ode i napravi mamografiju, to je uspjeh i zbog toga je vrijedilo.

G: ALI TI SI I PRVA LATINA NA POZICIJI TAKO VELIKE MOĆI U MODNOM IZDAVAŠTVU.

Nina: Da, i ta činjenica dolazi s odgovornošću jer dužna sam učiniti svoju zajednicu ponosnom i otvoriti im vrata. Kada sam bila na svojim počecima, u modnom izdavaštvu nije bilo žena poput mene odnosno Latinoamerikanki koje su bile velike, grandiozne glavne urednice. Modni svijet je dugo bio i previše zatvoren i previše ekskluzivan. Zato imam dvostruku odgovornost služiti kao primjer i to je težak teret.

G: SPREMNA SI NA SVE U ŽIVOTU?

Nina: Otvorena sam za sve što će život baciti pred mene. Znaš koliko volim ovu industriju i koliko smo kao zajednica zapravo povezani, bez obzira na sve. Danas imamo veliku platformu preko koje možemo pozitivno utjecati na sve ljude oko nas. Svi smo mi u modi odgovorni za svaki korak koji napravimo jer ti koraci danas odjekuju na telefonima milijuna mladih ljudi diljem svijeta. Toga treba biti svjestan.