...bio je jedan od prvih filmova koje sam pogledala za vrijeme ove božićne stanke. Možda bi ga vrijedilo pogledati ponovo, pomislila sam jutros kad sam vidjela koliko je nagrada dobio taj sjajan, ali baš sjajan film hollywoodskog miljenika Paula Thomasa Andersona. Ima on iza sebe velikih hitova i dobrih filmova, ali One Battle After Another je apsolutno remek djelo. Leonardo DiCaprio nikad nije bio bolji nego ovdje: kao ostarjeli antijunak, otac-alkoholičar koji je izgubio svoju oštricu revolucionara, zaljubljenog u neku vrstu prikaza Crne Pantere (Teyana Taylor), ostavljeni paraonik koji danas više nego ikad ima smisla; jer nismo li to, zapravo, svi? Mlada Perfidia, dok ju je Bob zanimao, voljela je stavljati zgođušnog bijelca u opasne situacije- revolucija joj je bila život i smisao, ali i stalni provajder seksualne napetosti.
Zapravo je logično da joj je dijete napravio upravo karikatura američkog nadvojnika Lockjaw (prilično crtićki Sean Penn), jer, kao dvije strane kovanice, oboje paradoksalno napaljuje ista stvar: oružje i moć. Perfidia se dakako poziva na svoje crnačko i žensko nasljeđe, dok se Lockjaw ne poziva ni na što- on je muškarac, doduše nizak, čija je sveta uloga da uvodi red u svijetu. Pod red, a što drugo, misli na svoja heteronormativna bjelačko-policijska pravila. Jedino što ga može zeznuti u životu su niske strasti, i to prema najzabranjenijem voću- crnim ženama, kako će sam u jednom od bizarnih trenutaka filma (a takvih je mnogo), priznati mladom Leu, zgroženom njegovom rasističkom i seksističkom primitivnom primjedbom; ali ipak jednako napaljenom na rasnu Taylor (koja je za svoju ulogu hiperseksualizirane revolucionarke sinoć dobila Golden Globe).
Otprilike na takvim polugama- ironije, cinizma, dvostrukih mjerila i razaranja baš svih vjerovanja (s obje strane američke demokracije) počiva ovaj briljantan film, snimljen u maniri akcijske crne komedije, vječne potjere (stoga i ime), i borbe za život djeteta. Samo ovo potonje autori neće ironizirati, pa će tako lik mlade Wille (Chase Infiniti) ostati jedino nevino i netaknuto iskvarenošću svijeta oko nas.
Nema u filmu direktnih aluzija na Trumpa, američku politiku te problem imigranata koji se trenutačno okrutno izbacuju iz zemlje uništavajući obitelji, ali ni ne treba ih biti. To bi čak i uništilo film, pretvorilo ga u svojevrsnu reakciju, dok je ovako gotovo svevremenski: što zapravo i predložak po kojem je pisan i nudi. Nevjerojatno je koliko je Vineland, postmodernistička novela Thomasa Pynchona (inače čestog suradnika Paula Thomasa Andersona), up-to-date i danas: tada je Pynchon opisivao razočaranje revolucionara iz šezdesetih, ali kao da se ništa nije promijenilo, jer revolucija i dalje jede svoju djecu, nigdje nema nevinih, a svijet se nesmiljenom brzinom kreće dalje, dalje, dalje.
A brzina ovog skoro tri sata dugačkog filma, njegova briljantna, ne preambiciozna ali minuciozna i vješta režija, nizanje kadrova, vrhunske potjere (tijekom kojih nespretni ostarjeli i udebljani Leo pada s krovova po drveću), čini ga zanimljivim i energičnim. Konstantno nasmijavanje s grčem u želucu, te miješanje sadržaja iz hitova prethodnih godina koji se također igraju s temama kataklizme i raspada sustava države kakve poznajemo, te krajem svijeta, poput Civil Wara, i Don't Look Upa, ali bez patronizacije i pretjeranosti, uzbudit će i najljenije od nas. Ne možete ne pomisliti da smo svi mi Bob: negdje prevareni, prestali smo se boriti protiv sistema, istovremeno ga se plašeći sve više.
Također, teško ćete ne biti sretni što Willa preživi a njezin otac (kojem će ona, kao on njoj nekad davno, pa i samom sebi, sakriti da zna da to zapravo nije), pristane na digitalizaciju. A teško ćete i u jednom gledanju uspjeti poloviti baš sve što Paul Thomas Anderson servira: od hitova moram izdvojiti Benicia Del Tora, kao jednako ostarjelog trenera borilačkih vještina, koji će igrom slučaja postati wingman Bobu aka Leonardu. Sergio St.Carlos zapravo je krijumčar ljudima, ali onaj dobar: skriva ih od okrutne vlade (ICE-a), zna svaki podzemni tunel koji jedan takav multidisciplinarni Meksikanac treba znati, zna svakog skejtera koji vlada ulicom i ima skrivenih nekoliko smrtonosnih oružja za svaki slučaj.
A slučaj će, kao što nam ime filma i neskriveno poručuje, a i kao što sami znamo, uvijek doći. Tu je i klub vitezova, ekskluzivni klub bjelačke supremacije koji ubija, kako drugačije, nego plinom. Tu su i crne opatice koje vode svoju politiku protiv muškaraca, autoriteta ali i cinkaroša kakvom se neustrašiva Perfidia naravno pokaže. U svojoj silnoj želji za moći, ali u kukavičluku kad bude ulovljena, te sebičnošću, pa, u konačnici, i ostavljanjem djeteta, Perfidia jako podsjeća na muškarca. A ikona podzemlja, ratnik Pat/Bob, poput pravog Milenijalca, ostat će prilijepljen za ekran svog novog mobitela, čak i kad mu kćer kreće u prosvjede, preuzimajući tako štafetu od svojih roditelja, u vječnoj utrci kojoj nema kraja, za slobodom i protiv represije. Pametno, britko, tužno, veliko, genijalno djelo.
