Žena koja u sebi spaja mističnost Indije, iscjeliteljsku moć joge i glamur modnog svijeta tvrdi da je tek s majčinstvom doživjela katarzu koja mijenja i dušu i tijelo te zbog koje želi očuvati svijet za sina i nove naraštaje. Ili ako je samo ugledate kako hoda, visoka i vitka, kao da lebdi iznad zemlje. Petra je simbol onoga što je zaista moderna, nova žena na kojoj ostaje sudbina Zemlje: dovoljno intuitivna da shvati što je potrebno za osobni i društveni napredak, dovoljno sposobna da živi zaista održivo (pitat ćemo je što je to i u emotivnom i u materijalnom smislu), a dovoljno povezana s glamurom, modom i svime onim što volimo. Petra Friganović bila je uspješan model, Petra Bianco uspješna je joga majstorica.
Obje Petre klijenti i suradnici obožavaju. Koliko god to zvučalo kontradiktorno, obje i dalje koegzistiraju u jednoj karizmatičnoj osobi. No otkad je Petra postala majka, svjedočila sam njezinoj snazi u kombinaciji s elegancijom kakva se rijetko viđa. Kao da su je Indija, joga te rad s ljudima koji kroz jogu liječe tijela i duše pripremali za taj trenutak u životu. „Uvijek sam osjećala da je za mene od osnovne važnosti da postanem majka. To je radikalan akt sazrijevanja. Neka vrsta ponovna rođenja. A svako je rođenje katarzičan moment, a svako ponovno rođenje uključuje i umiranje dijelova ličnosti koji moraju otpasti. Majčinstvo je kompleksan proces tijekom kojeg se mijenja odnos žene prema ljudima oko sebe, ali i prema svijetu. Dolazi do dezintegracije ženine ličnosti – ona će se reintegrirati, ali u tom je procesu česta i kriza identiteta, pogotovo ako se žena nema za što drugo čvrsto primiti. Mislim da kroz to prolaze sve žene, neke svjesno, neke manje svjesno.
SELF-LOVE
Što se kod tebe toliko promijenilo, kako si dobila tu vrstu snažne aure koju sada nosiš sa sobom, pitam dok me sam ton Petrina dubokog razumijevanja za sve okolnosti oko nas – hladnoću na snimanju, dvojbe kreativnog tima oko savršene lokacije za naslovnicu – smiruje. „Dugo prije majčinstva razumjela sam da je u arhetipu ženskosti prisutna ta čudnovata potreba, ili socijalni koncept, da se prvo namire potrebe drugih oko nas, a tek onda žene same. I znala sam da i ja imam taj disbalans u sebi. I trudila sam se to promijeniti. Na bezbroj načina. Ali tek sada mogu reći da se taj čin ljubavi prema sebi prirodno pokrenuo. Nema više fake it until you make it – self-care više nije koncept, ideja, masaža, dan, to je jednostavno moja primarna potreba jer sada znam – da bih bila dobra majka, moram ja biti dobro.
Nadam se da će moj sin zato učiti iz primjera – kad vidi da se njegova majka brine o sebi, on će se brinuti i o sebi i o planetu – jer to nam je prva majka, zar ne“, odgovara Petra dok sjedimo na nestvarno lijepim Plitvicama. Ona doji, mirno i sretno, i čeka da namjestimo set za novu fotku. Nastavlja: „Dat ću vam primjer iz joge – u praktičnom smislu nemam toliko vremena za praksu. Prije sam možda imala tri sata za praksu, sada imam 20 minuta. Svaka majka će to razumjeti, zar ne? Ali kad vježbam, moja praksa je cjelovita jer nema više vremena ni za prazni hod.“ Usudim se pitati bi li joj smetalo da fotografiramo dojenje. Automatski kaže „ne“ i nastavlja: „Ništa mi više ne smeta, ne samo da mogu razgovarati apsolutno o svemu, nego to i želim. Osjećam duboku potrebu da pokrenemo važne razgovore o svemu što je stigmatizirano vezano uz majčinstvo, koliko god ti razgovori bili teški.“
DOJENJE
„Dojenje je, prema mojemu mišljenju, teži proces od trudnoće, pa i od porođaja. Dojenje na zahtjev bila je moja odluka, ali ona sa sobom donosi kroničnu neispavanost, koja postaje dio tvog života, i iritantnu ideju da si neprestano na raspolaganju. Zbog toga su krize dosta česte. Još dojim, no kako Arthur sad ima 26 mjeseci, osjećam da je uskoro kraj. Osluškujem znakove svoga tijela i jednostavno osjećam da se ono mora vratiti meni. Mislim da je to prirodan zov tijela i prirodna potreba. I inače mislim da je neopisivo važna komunikacija tijela i naše duše.“ „Moram jasno reći da je ženama nametnuto toliko krivnje kad je riječ o procesu dojenja da, najiskrenije, nisam mogla vjerovati da su ti patrijarhalni stavovi još toliko prisutni. To je za mene bilo strašno otkriće. Na to, priznajem, nisam obraćala pažnju prije svog iskustva. Općenito je mom shaming povezan s dojenjem ili nedojenjem za mene strašan. Svaka žena ima pravo odlučiti želi li dojiti, koliko i kada. Dojenje, nedojenje, dojenje u javnom prostoru, dojenje na zahtjev – sve je to isključivo osobna odluka svake žene, a nikako nas ostalih. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je previše i što svaka majka u sebi prolazi vrtlog užasnog propitivanja i mnogih emocija pa podbadanja i mišljenja sa strane nisu potrebna ni poželjna. Iskusila sam mom shaming na svojoj koži zbog produljenog dojenja i zbog dojenja u javnom prostoru. To kako se drugi ljudi osjećaju kad vide majku kako doji nije problem te majke niti je na njoj da ga rješava. Neugoda drugih ljudi kad vide majku kako hrani svoje dijete nije njezina odgovornost.
Ta ideja seksualne objektifikacije dojke u našem društvu je nešto što trebamo nadići. A dok se to ne dogodi, takve ideje smatram mizoginijom i seksizmom. Žene se često nađu u situaciji da nesvjesno procjenjuju svoje tijelo iz perspektive drugih ljudi. Ponekad ti je dovoljan samo pogled da se streseš, popraviš, osjetiš loše. Doživjela sam da su me druge žene zamolile da ne dojim u javnom prostoru. I to zašto? Zato što je u okruženju puno muškaraca. Nikada u životu nisam osjetila takvo buđenja mehanizma obrane iznutra. Nikada me ništa nije pokrenulo kao tada. Žene zaslužuju da ih se podrži u tom užasno zahtjevnom procesu.“ Tijekom razgovora postavljala sam i teška pitanja, baš zato što ih je Petra učinila lakim. Jedno od njih je i sama trudnoća. „Nije mi bilo lako ostati trudna. U jednom sam trenutku shvatila da mi treba pomoć, ali trebalo mi je nekoliko godina da prihvatim tu pomoć. Na postupak IVF-a odlučila sam se 2019. godine. Ostala sam trudna iz drugog pokušaja. No taj prvi neuspjeh me ubio, dotukao. Ideja da moje tijelo ne može zanijeti bila je nešto najteže s čim sam se suočila. Dotaknula sam dno depresije. Prihvatila sam to dno i odlučila katalizirati tu promjenu. Zato danas želim govoriti o tome. Što se više priča o ženama koje prolaze IVF, to će drugima koje to prolaze biti lakše.“
POROĐAJ KOD KUĆE
„Ostala sam trudna prije covida i kako se izolacija poklopila s mojom trudnoćom, osjećala sam da želim i da moj porođaj bude duboko intiman čin. Nisam osoba koja je sanjala o kućnom porođaju, dapače, to mi je bila zastrašujuća ideja. No malo-pomalo, kroz mnogo razgovora s mojim partnerom Marcom, došli smo do tzv. birthing kuće u Grazu. To mi se činilo kao dobra kombinacija – asistirani porođaj, ne klasični bolnički, ali ne ni kod kuće. No u to su vrijeme u Austriji bile silne restrikcije i bilo je gotovo nemoguće ući necijepljen u bilo kakvu vrstu bolničke ustanove. Odabrala sam da se ne cijepim tijekom trudnoće i tako su mi se nekako, sudbonosno, opcije smanjile“, pričala je uz smijeh Petra.
„U suradnji s našom primaljom, koja ima 6000 kućnih porođaja iza sebe, došli smo razumno do ideje da ona dođe do nas i da imam asistirani kućni porođaj. Moram reći da sam imala podršku mnogih žena oko mene, što mi je bilo ključno za samopouzdanje i vjeru da mogu roditi ‘sama’. Sam porođaj trajao je vrlo kratko, samo dva i pol sata. Tijekom tog vremena mislim da smo svi prisutni, a to smo bili Marco, doula, primalja i ja, izgovorili samo desetak rečenica. Trebali su mi tišina i mir. Meni je bilo jako važno, s obzirom na to da radim s tijelom, iskusiti porođaj. Tijelo je jako inteligentno, instanca kojoj moramo vjerovati i koja će nas voditi kroz sve procese stavljene pred nas. Imala sam trudnoću po PS-u i jako je važno reći da bez toga kućni porođaj ne bi bio moguć. Nisam htjela inducirani porođaj, htjela sam pulsiranje pupčane vrste do kraja, htjela sam toplinu svog doma, htjela sam sinergiju nas kao obitelji od trenutka porođaja. To je nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. Kućni porođaj u Hrvatskoj nije zabranjen, ali nije ni reguliran. Voljela bih da se to uredi i kod nas. U većini europskih država je to reguliran proces.“
MOTHERING
„Roditeljstvo je najteža stvar na svijetu i uči se cijeli život. Mi smo roditelji koji puno dopuštaju i ne skačemo na svaku opasnost. Vidimo koliko je to okolini čudno, ali vidimo i kako to utječe na Arthurov razvoj. To ne znači da nema reda kad je riječ o primordijalnim ljudskim potrebama, a to su hrana i san, ali i jasne granice, mislim da je zaista ključno da ih se postavi intuitivno, ali čvrsto. Od rođenja do treće godine te se potrebe harmoniziraju s prirodom. Kad priroda ide spavati, i zdrava djeca idu spavati. Kad je najveća probavna vatra, u podne, kreće vrijeme ručka. Ako dijete naučite da jede u isto vrijeme, nikad neće imati problema s probavom, a to je ključ zdravlja. Možda red nije prava riječ, ali kad ga se uspostavi, stvara se intuitivna harmonija s prirodom i svemirom, što je nama iznimno važno i to je nešto što u ovo doba, do treće godine, mogu pokloniti svom djetetu. Nije lako, jer moraš sebe dovesti u red, ali je ključno.“
ODRASTANJE UZ JOGU
„Joga je filozofija čija je okosnica zapravo kako živjeti na ovom planetu. Iznimno je suvremena u svojom načelima pa je zato vjerojatno danas i toliko, opet, popularna. Ona na super pragmatičan i iskustven način razmatra prirodu našeg postojanja – ne samo našeg tijela, nego i našeg uma, ali i zakonitosti planeta na kojem živimo. A to je esencija našeg postojanja. Onaj tko svjedoči život je onaj koji ostaje, kaže joga. Zašto krećemo od tijela? To je osnovno sredstvo života. A kako je to povezano s planetom? Nije briga za Zemlju samo briga za biljke ili životinje, ili recikliranje. Na prvome mjestu treba naučiti kako živjeti u skladu s prirodom, sve ostalo dolazi prirodno. Možemo li ostati u svom tijelu u trenucima kad bismo najradije pobjegli? Govorimo li jezik tijela? Možemo li dovoljno prisutno osluškivati jezik tijela? To nas nitko nije naučio. Vidimo li gdje živimo? Čuvajući planet, čuvamo sami sebe.“ Malo tko zna (ili očekuje) da je Petra, zapravo, rođena u obielji koja je već dobro poznavala jogu. Jednom smo prilikom, uz smijeh i vino, prepričavale Petrinu ludu ljubav za čokolinom, koja datira iz vremena kad je jela leću na sto milijuna načina jer su se već njezini roditelji hranili makrobiotski. Kad je pitam je li to bila neka vrsta sekte, odmahuje rukom i kaže da je to samo bio „drugačiji“ način odrastanja. Sve drugačije je uvijek začudno, zar ne? „Moj put u jogu bio je vrlo specifičan jer sam rođena u obitelji u kojoj se joga prakticirala od mojih prvih dana. Kod nas u kuću dolazili su jogini i jogine koji su meditirali. Transcendentalna meditacija bila je okosnica hippie flower power generacije kojoj su pripadali moji roditelji. Ja sam gledala kako moji roditelji imaju svoje osobne joga prakse i meni je to nešto vrlo prirodno. Ne poznajem drugačiji način života. No kad sam bila mala, znalo mi je biti teško u tome. To je bilo vrlo čudno u to vrijeme. Nije bilo puno obitelji u kojima se prakticirala joga. To je potaknulo moju potrebu da se prilagodim društvu koje je bilo potpuno drugačije i koje nije njegovalo vrijednosti mojih roditelja. Danas sam iznimno zahvalna svojim roditeljima na tom putu. Iskreno, mislila sam da ću se baviti jogom tek kad budem stara bakica. (smijeh) Ono, kad ću imati vremena.“ Jesu li je ikad njezini roditelji živcirali, pitam. „Pa naravno. U tinejdžerstvu sam razvila velik otpor prema jogi. Htjela sam ‘normalan život’.“
MODELING
„Mojim roditeljima je duhovnost bila okosnica života pa sam iz prkosa otišla u drugom smjeru – u modeling. Htjela sam se emancipirati, putovati, maknuti od kuće i pronaći svoj put. No kad sam se našla sama u velikom bijelom svijetu, prvo za čime sam posegnula bila je joga. To je bilo u Americi početkom dvijetisućitih. Bilo mi je lagano doći do poznatog osjećaja doma jer je već tada u Americi bilo moguće naći joga studio na svakom uglu. S 19-20 godina razvila sam fundamentalni pristup svojoj praksi i počela sam vježbati jogu svaki dan. Čak i kad bih bila
vani i kad bih odspavala sat-dva! Nekako me joga održavala na životu i davala mi mogućnost drugačijeg odnosa prema tijelu, jer modeling je branša u kojoj radiš s tijelom koje se neizostavno spaja s tvojim imidžom. Tijelo ti je glavni alat o kojem ovisi tvoj uspjeh. Kao vrlo mlada osoba dolaziš u industriju u kojoj te okrutno uspoređuju s drugim ženama, u kojoj te svakodnevno procjenjuju. Vrlo brzo odrasteš i moraš razviti debelu kožu kako bi se mogla nositi s tim. Joga je tu napravila čuda za mene. Jer modeling nije bilo jedino iskustvo tijela koje sam imala. Mnogi ljudi su smatrali taj spoj dijametralno suprotnim, ali u oba svijeta fokus je tijelo. Mislim da zato toliko dobro razumijem kompleksnost svoga tijela.“
INDIJA
Petra često putuje u Indiju. Zanimljivo je da je jedna od rijetkih osoba koje poznajem koja ne podnosi curry pa uvijek kad se vrati, prvo pitam – kako si preživjela hranu (hint: jede puno riže i naana, indijske pogače). Da, i Arthur Jai je već iskusio Indiju. „Indija je zemlja kontradikcija, potpunih krajnosti. Predivna zemlja duboke, cjelovite kulture. Ako si otvoren, tamo možeš vidjeti sve krajnosti života. Koliko god su siromašni, u očima tih ljudi vidiš takvu stabilnu sreću i ispunjenje koji nama na zapadu često pobjegnu. Vezana sam uz Indiju jer se ondje educiram. I taj institut je moj drugi dom već 12 godina. Upisala sam 2016. naprednu edukaciju za pranayamu i sigurno sam u Indiji tri-četiri puta godišnje.“
SVJETOVNI I DUHOVNI BRAK S MARCOM BIANCOM
„Pronašla sam čovjeka svog života i nevjerojatno sam zahvalna što mogu imati to iskustvo u ovom životu. Marco i ja smo u prekrasnoj simbiozi, što ne znači da nema izazova i u našem braku. (smijeh) Mi smo par koji apsolutno sve radi zajedno, što je ujedno i jedan od izazova, jer su nama i profesionalni životi spojeni. Marco je bio i jedan od mojih učitelja, a to je vrlo zahtjevno.
Tko može podnijeti i učitelja i muža u jednoj osobi? Samo netko tko može staviti ego sa strane“, kaže uz smijeh. „Ali i on je gledao moj proces pretvorbe iz asistentice našeg Instituta za edukaciju učitelja joge u jednog od vodećih eksperata na planu specifične subspecijalizacije jogijske znanosti, i to s puno podrške. Naš je život jako zanimljiv, baš zato što se sve isprepliće. Oboje smo osobe koje vole svoju intimu, ali volimo i prostor za sebe. Primjerice, kad odlazim u Indiju, to nije big deal jer mi jako cijenimo i podržavamo takvu vrstu odvajanja. Kako bi osoba bila dobar partner, mora imati prostor za osoban rast. Arthur je pak unio novu ravnotežu i sad smo trokut, što je vrlo zanimljiv proces kojem tek svjedočimo i iz kojeg učimo. Uostalom, post partum ne traje samo 40 dana. Traje cijeli život.“
