Kad se prosinac počne ozbiljno približavati svom kraju i kad pitanje „A gdje ćeš za Novu?“ postane društveno prihvatljiv oblik small talka, ja se svake godine uhvatim u istom razmišljanju. Ne zato što mi je Nova godina posebno važna, nego baš suprotno, jer mi nikad nije bilo sasvim jasno zašto se oko jedne noći diže tolika panika. U mojoj glavi to je samo još jedan datum koji dolazi s velikim očekivanjima, konfeti-fotkama za Instagram i ponekim mamurlukom u najavi.
Možda je cijela stvar zapravo puno jednostavnija. Split za Novu godinu meni je često dosadan. I dok se već tjednima unaprijed raspravlja tko ide gdje, ja uglavnom razmišljam kako mi je lakše spakirati se i otići van grada nego pokušavati uhvatiti priključak na nešto što mi nikad nije bilo prirodno. Ironija cijele priče je u tome što sam Splićanka, a o splitskim klubovima znam otprilike onoliko koliko znam o pravilima kriketa. Moji vršnjaci ih, s druge strane, znaju napamet: Central, Vanilla, Boiler, Moon, zna se gdje se ide zagrijati, gdje je „pravi“ doček i gdje se u tri ujutro svi „oblokaju“ na stihove Jale i Bube. Ja sam nekako ispala iz tog splitskog đira. Iako nisam ljubitelj domaće muzike, znam da je ipak nekada neizbježna pa je i meni okej slušati Jalu, ili otići do Moona ako ekipa želi (ajme majko).
Posljednjih godina imala sam savršen izgovor za bijeg od svih tih dilema, putovanja. Gotovo po pravilu bih Novu godinu dočekivala negdje drugdje, u gradu u kojem nisam znala točno gdje sam krenula, ali sam znala da ne moram nikome objašnjavati zašto nisam na „pravom“ dočeku. Prije pet godina bila je to Nova godina u Pekingu, u potpunom vremenskom i kulturološkom neskladu, okružena ljudima čiji je jezik zvučao kao moždani udar (ne znam kako bi drugačije opisala). Prošle godine, pak, sve je bilo potpuno suprotno, skijanje, snijeg, slojevi odjeće i doček koji je završio na najudobnijem kauču male zimske kućice. Te večeri su uvijek imale neku posebnu čar.
Ove godine, međutim, putni kofer ostao je u kutu moje sobe pa ću morati improvizirati. Znam da se preko dana ekipa okuplja u Bogovićevoj, klasični Bulldog i još nekoliko kafića kojima ne znam ime. Kad razmišljam o klasičnim dočecima, brzo shvatim da mi se jednostavno ne da gurati s ostatkom svijeta. Ne zato što ne volim ljude, nego zato što ih, u toj koncentraciji, volim malo manje. Ali preko dana možda bi i mogla izdržati neko druženje u gradu. Mogu reći da gen Z izlazak u teoriji zvuči super, dobra playlista, malo nostalgije, malo domaćeg trapa, ali u praksi često završi s pitanjem: „Je li ovo to ili idemo još negdje?“ Često se događa da završimo na afterima od aftera (dogodilo mi se).
A onda postoji i ona treća opcija koja mi svake godine barem jednom padne na pamet,ostati doma i spavati. Bez drame, bez dočeka i bez odbrojavanja. Iskreno, Nova godina za mene ne predstavlja neku veliku prekretnicu. Nema tu naglog prosvjetljenja ni instant motivacije. Ako ću nešto promijeniti, napravit ću to i 3. siječnja u 11 ujutro, bez vatrometa i bez šljokica. Zato mi se, sasvim izvjesno, čini da ću ovu godinu završiti na jednom unaprijed dogovorenom druženju s ekipom, ali ne onom koje je razrađeno do zadnje minute. Zna se okvirno vrijeme, zna se da je u centru i zna se da će biti hrane (najbitniji dio). Mogao bi to biti jedan od onih dočeka koji samo prihvatiš i nadaš se da imaju grijanje i solidnu glazbu(Jala i Buba). Sve ostalo će se, kao i uvijek, razvijati spontano. Netko će kasniti jer se „samo još malo sprema“, netko će doći „na kratko“ pa ostati do tri ujutro, a netko će već u 00:15 ozbiljno vagati povratak kući. I iskreno, meni je to sasvim dovoljno. Malo organizacije, ali bez pritiska i velike simbolike.
Nova godina će ionako doći, a ja ću je dočekati na način koji mi je najprirodniji: uz ekipu, u centru grada(u prostoru za koji nisam sigurna što je točno), s malo kaosa, puno dobrog humora i onom vrstom spontanosti koju ne možeš isplanirati, čak i kad pokušaš.
