Samo dva klika dijelila su me od posve prigodne i logične igre riječi vezane uz novu Netflix hit seriju Nitko Ovo Ne Želi. Čim sam ukucala naslov, Google mi je ponudio nekoliko kritika imena ‘’Everybody Wants This“, a ja nisam mogla da se ne nasmijem i ne zakimam potvrdno razgovarajući znakovnim jezikom sa svojim najboljim prijateljem MacBookom: da, da, svi to žele! Serija ima deset epizoda, ali, kunem vam se, da je imala dvadeset, ne bih spavala dok ih sve ne pogledam. Nešto tako zarazno feel good, tako veselo, tako duhovito, tako dobro odglumljeno i s tako puno prirodne kemije među glavnim glumcima koji, čini se, nisu bili kod loših estetskih kirurga, nešto gdje su čak i sporedni likovi sjajno napisani a istovremeno nešto što s ponosom nosi nazivnik „romantična komedija“ dugo nam nitko nije servirao. Šuška se da je autorica Erin Foster (guglajte ju obavezno: smart, hot, powerful) blago naslonila cijelu premisu radnje na svoj privatni život.
A premisa je: trideset+ single žena Joanne (igra ju SJAJNA Kristen Bell), koja je manje Bridget Jones, a više single žena kakve mi u Ellu poznajemo (čitajte bez srama i cringea: mnogo vježbanja, mnogo alkohola, mnogo seksa, sklonost toksičnim vezama, puno overšeringa, mnogo autoironije, ali i odlične mode), nakon još jednog neuspjelog dejta (za čiju je propast, odmah će priznati i nama i slušateljima svog podcasta, djelomično i sama odgovorna), odjevena u vrlo politički nekorektnu bundu od činčila (kao nod ormaru gay oca, pun intended) dolazi na još jednu večer koja će sigurno propasti i upozna ni više ni manje nego židovskog rabina. U redu, i ptice na grani znaju da židovski rabini smiju imati ženu i djecu i svjetovni život, ali, smiju li imati takvu (gore opisano kakvu) ženu? Plavu, seksi, bez potrebe da se za išta ispričava (čak i kad bismo trebale, pardon, čak i kad bi trebala)? Joanne javno govori o seksu koji je imala i koji nema, i ne samo da o tome govori javno, već, kako će joj njezina buduća (ne)suđena mother in law rado strusiti u lice, na tome temelji svoju karijeru i zaradu za život.
Moram priznati da bih i sama rado slušala podcast koji vode Joanne i njezina sestra Morgan (Justine Lupe koju ćete sigurno prepoznati iz omiljene nam ozbiljne dramske serije Nasljeđe), jer su neopisivo iskrene, spontane i duhovite. Ali moram priznati i da su me prošli srsi slušajući ih. Sjetila sam se vremena od prije petnaestak godina kad sam tek počinjala pisati svoju kolumnu (koja je, doduše, manje bila o seksu a više o cipelama, da bi se vrlo brzo pretvorila u naporno dociranje o ženskom pitanju). Mislila sam, baš kao i Joanne, da će čitatelji prepoznati da je u pitanju osobno razotkrivanje da bi se lakše došlo do ozbiljnog i važnog sociološkog fenomena koji muči žene mojih godina (bad boys, pojava Tindera, razvodi, prekidi prijateljstava), i da, mislim to i dan danas, ali gledajući Nobody Wants This, shvatila sam zašto, primjerice, židovskoj konzervativnoj obitelji iz koje dolazi mladi zgodni rabin to možda i nije najprivlačniji životni odabir.
Srećom, Joanne je prilično ponosna i samosvjesna (good for her), i, iako će tijekom serije ponekad iskliznuti u potrebu da se svidi, što Noahu (Adam Brody), što njegovoj okolini, vrlo brzo, kako dobro pisanje serija i zahtijeva, otrese tu navadu i kaže: ovo sam ja, nadam se da ti se stvarno sviđam, jer se ne planiram mijenjati. Neću vam puno spojlati ako kažem: Joanne se STVARNO sviđa Noahu. I, Bože dragi (pun intended), kako se to lijepo među glumcima vidi na ekranu! Ljube se, grle, donose cvijeće, i razotkrivaju slabosti jedno pred drugim, a vi, kao publika, nikada nećete imati onaj grč u želucu koji klasične romantične komedije, posebno novog vijeka, znaju izazvati.
Grešni su (pun intended), duhoviti i posebni, pa čovjek/gledateljica gotovo pa ne može povjerovati da gleda najobičniji plot o tome kako se dvoje zrelih ljudi zaljubljuje. Njihovi brat i sestra (Timothy Simmons i Lupe) lijepo su portretirani, iako nedostaje dijelova njihovih biografija (Zašto je šašava visoka sestra razvedena? Zašto je blesavi visoki brat pristao na brak u kojem ga žena konstantno kastrira?), no, pretpostavljamo da će se ti putevi priča otvoriti u drugoj sezoni koju, ako je pitati reakcije gledatelja, autorski tim mora početi snimati apsolutno odmah. Postoje, da, i kamenčići u cipelama: židovski dio obitelji djeluje kao dobro napisan stereotip (ali ipak stereotip).
Nas u Hrvatskoj to ne smeta toliko, jer više-manje nemamo iskustva sa američkim Židovima u svakodnevnom životu, ali mogu zamisliti da netko preokrene očima na strogu majku koja ljubi odraslog sina u usta i ne dopušta da se oženi šiksom. Moram priznati da sam pronašla neko osobno olakšanje i utjehu u činjenici da je još uvijek moguće vjersko obiteljsko pitanje prikazati tako duhovito i mjestimično površno, kao polugu za nastavak radnje, kao setting. Netflix valjda još ne zna da svijet ulazi u fazu kad je sve oko vjere toliko osjetljivo da ne samo da se ne smijemo šaliti, već ako to pokušamo, otkrivamo da naš susjed ima zaostalu nuklearnu glavu zakopanu u podrumu.
Nobody Wants This dopušta šale, dopušta stereotipe, dopušta zezanciju! Blaga jeka Mojeg Grčkog Vjenčanja spojila se u ovom divnom jesenskom bombončiću sa duhom Četiri vjenčanja i sprovoda te američkim općim mjestima (ali onima koje volimo voljeti, ne Trumpom, tabletama i beskućnicima) i stvorila svijet u kojem bismo rado živjeli i par za koju oh tako jako navijamo i s kojim se oh tako jako poistovjećujemo. Htjela bih reći: Mazel tov, ali ne znam smijem li, pa ću vam samo namignuti i šapnuti: gledajte, duša će vam se ugrijati. Bell i Brody neočekivani su (i to tridesetineštogodišnji, nesavršeni, woo-hoo!) heroji jeseni!
