Kad sam u studenom 2025. vidjela naslovnicu the Economista naslova „recesija braka“, a odmah zatim u britanskom Vogueu pročitala tekst naziva, u slobodnom prijevodu, „Je li imati dečka prestalo biti cool“, srce mi je zatreperilo. Već i samo brzo, dijagonalno čitanje, kojem sam postala, nažalost, sve sklonija zbog neobjašnjive količine vizualnih stimulansa koji dopru do nas već prije druge jutarnje kave (Video sadržaj? Reels? Gotovo pa profesionalno montiranje? Fotografije bez filtera? Fotografije sa uređivanjem lica? Retro fotografije? AI kombinirani sadržaj? Sve, sve, sve!), otkrivalo je da se- čini se- materijalizira ono što osjećam u kostima već čitavo jedno desetljeće. A možda i dva.
Hajmo polako zajedno izgovoriti: živjeti bez partnera je sjajno i više cool nego živjeti s frajerom.
Ne mogu biti licemjerna: mnogo toga sam u životu željela ostvariti, a jedna od ključnih stvari za kojima sam tragala bila je ispunjujuća, lagana, mirna i prirodna, intuitivna veza, kakva jest moj brak. No postojalo je vrijeme, mnogo vremena, zapravo, kada sam mislila da takav odnos (ni ljubav, ako smijem nakratko biti patetična) nije u mojim kartama. Kako to biva u sjajnim filmovima, tek kada sam se potpuno pomirila s tim, upoznala sam muža: no tijekom tih nekih brojnih godina, samoća mi se nije činila kao pakao na zemlji. Dapače. Na one kratke trenutke kad sam se usudila pomisliti da je u pitanju, čak, ostvarenje ženskog sna o oslobođenju, u meni bi se nastanio strah: ako uživam malo prejako u tome da se ni sa kim ne moram dogovarati oko kućnog budžeta, rasporeda putovanja, čuvanja djeteta i menija za ručak, hoću li izazvati srdžbu bogova? (Nisam, očito).
Skok na 2026: odjednom pratiti influencerice s dečkima VIŠE NIJE COOL. U redu, naravno, čovjek se može zapitati- što točno da mi sretno upareni (hvala, Gwyneth Paltrow) sad radimo, skrivamo partnera? Da objavim u ponedjeljak ujutro (kad je naš, pardon, moj red za čišćenje snijega) fotku sebe s lopatom kako sam očistila nemoguće nakon što moj muž nestane iz kadra smrznutih ruku? Da lažem? Nije li to, onda opet, samo obrnuto, povinovanje očekivanjima publike? Ali stvar nije tako banalna; naime, iako ga jako volim i obožavam naš život, apsolutno razumijem taj novo-stari fenomen, i duša mi kliče od radosti što mlade žene više neće objavljivati slike svojih partnera kao zgodan accessories: red it torbica, red trending skijaških odijela, red ljubavi i dijamantnog prstenja. Prošle sam godine počela stiskati „unfollow“ kad bih vidjela namještenu fotografiju insceniranih zaruka. Jesu li to doista postignuća jedne mlade žene? Zašto me to nervira, zašto im imam poriv reći: život je toliko više od toga, stani na loptu, čekaj! Pred kraj godine su mi i spontani zagrljaji ispod vodopada postali naporni. Odjednom sam shvatila da me ne zanima ni jeste li u fantastičnim coparent odnosima. Ne zanima me ni kakav bakalar kuha vaš dečko. Ni koncerti glazbe koju on voli. Kvragu, ne pratim njega, nego tebe! Unfollow boyfriend breakfast material now!
Morala sam pogledati duboko u sebe da shvatim zašto sam, odjednom, toliko neromantična, i mislim da sam došla do rješenja: ako nas zanimaju ženska prava, netoksični odnosi, rušenje patrijarhata, sestrinstvo, i otvaranje prostora za žene u medijima i na platformama koje život znače, zaista ne želimo da se veze na i u njima prikazuju kao nekad davno na televiziji: natapirana kosa i grleni osmijeh prije gubitka identiteta. Zato nam je sada cringe kad uspješna mlada žena odjednom skrene svoj sadržaj u rukavac staromodnog heteronormativnog obrasca i posta svoje senzacionalno tijelo zbog kojeg marljivo vježba 5 puta tjedno, jede skupo organsko zrnovlje i srče matchu zbog čijeg joj zemljanog okusa prolaze srsi i zagrljaju nekog zgođušnog ali ne toliko genijalnog frajera. Jer znamo - zaista iskustveno znamo - koliko je ženama teško uspjeti, bilo u čemu.
Borba sa socijalnim očekivanjima, borba sa obiteljskim očekivanjima, borba sa ipak konzervativnog sredinom u Hrvatskoj, borba sa tenom, kilama, strijama, plodnošću, neplodnošću, odlukama o potomstvu, borba s upola manje talentiranim frajerima koji nekim čudom dobivaju poslove i bolje plaće ispred nas, toliko je zamorna, toliko okrutna, da se meni, s 44, digne kosa na glavi kad neka cura za koju navijam godinama odjednom u svoj sadržaj krene uključivati – svog dečka. Naravno da želi biti s tobom. Draga, talentirana si, uspješna, željena, praćena i prezgodna. To nije tvoj uspjeh, to je nuspojava tvog postojanja. To nije tvoj uspjeh- to je njegov uspjeh. Ali očito je u nama toliko jako utisnuta ne samo potreba da uspijemo i na tom polju (neki frajer me voli i želi oženiti, bravo ja), nego i strah da ga nećemo uspjeti zadržati ako ga ne uključimo u baš sve sfere svog života. (Hint: možda i nećete, jer nisu navikli da im je nešto nedostupno).
I dok mi je nekad slika podržavajućeg muškarca izazivala blagu zavist, godine su doista donijele mudrost: sada znam da je pola toga laž, wishful thinking, prizivanje, vizualizacije veze kakvu bismo htjele (kao, uostalom, što Instagram često i jest zapravo Pinterest), i sada mi se, čim se ugura neki dečko u inspo board, između kuhanja, pisanja, pletenja, ženskih putovanja, jedrenja, mišića, vježbanja i manikura, naježi koža kao Willu u Stranger Things kad osjeti Demogorgona. Je li ono o čemu je the Economist pisao samo ekonomska posljedica toga što sve svjesnije prepoznajemo da zapravo - ne trebamo frajere?
Brak se kao kategorija, sa emancipacijom, doista mora promijeniti.
Ekonomska ravnopravnost, doduše, još nije postignuta, a i kad jest, u njoj se javljaju česti bizarni paradoksi: nisam jednom čula od frendica: istina je, ja mogu platiti pola skijanja, ali čini li me to glupačom (naspram onim ženama koje i dalje podržavaju patrijarhat očekivanjem da ih se uzdržava)? Emaskulira li to mog partnera? Hoće li moja financijska snaga uništiti naš odnos? Koja će onda biti njegova uloga? I doista, brakovi uspješnih žena često se raspadaju. Je li za to kriv teret feminizma ili- konačno- brak počinje postojati samo onda kad ima emotivni smisao (ili samo tada opstaje)?
Naravno da smo u bračnoj recesiji, cinik u meni se veseli, jer brak kao institut i treba prestati biti tamnica, ekonomska ovisnost, kalkulacija, i treba biti raj kakav postoji, prijateljstvo, duboka zaljubljenost, povezanost, kompatibilnost? Taj je cilj moguć, ali do njega je dugačak i trnovit put, i ne čudi me što mnogi odustaju. Živimo u svijetu koje možda i dalje sa sažaljenjem promatra samce, ali sada, polako, i sa ljubomorom.
Sve je više malih (i velikih) zadovoljstava na njihovoj strani, a jedno od ogromnih je trošenje teško zarađenih novaca (posebno u vrijeme inflacije) samo na sebe. Kao i prilagođavanje svog slobodnog vremena samoj sebi. Nekad davno je to zvučalo sebično, ali s vremenom je postala jasno da su žene toliko dugo posvećivale svoje vrijeme što djeci, što muževima, što oslabjelim roditeljima, da barem na inspo profilima mladih, snažnih i lijepih žena želimo gledati kako u dvadesetima misle na sebe, i samo na sebe. Boyfriend material? Unfollow.
