Noah Wyle mi je bio crush za vrijeme vladavine Hitne službe: u mojim je očima i u mojoj duši uspio pobijediti neodoljivog Georgea Clooneyja, jer je bio ozbiljan, ironičan i drugačiji. U periodu između dvije medicinske drame koje su mu obilježile karijeru, Wyle je, za razliku od Clooneyja, nekako nestao s radara (barem mog); nedavno je progovorio o tome kako je zbog toga što mu je karijera tada zastala pao u depresiju, a i u financijske poteškoće. Srce mi je zaplesalo sretan ples kad sam vidjela da je upravo on glavni junak hvaljene medicinske drame The Pitt (prijevod Pitsburška bolnica gubi dio smisla, jer „pit“ na engleskom znači jama), a još više kad sam ju pogledala.
Prva sezona je najbolje što taj žanr može ponuditi. I dok su nekad obožavane ER i Grey's Anatomy nažalost skliznule prema sapunici, Pitt ostaje u sferi odličnih dramskih serija (za što je, u konačnici, i nagrađen na ovogodišnjim Emmy nagradama). Emmy je dobio i Wyle za glavnu ulogu. Iako je kritika apsolutno obožavala The Pitt i njegovu glumu, ipak, pretpostavljam, mnogo znači nakon 15 godina lutanja po industriji, držati kipić „you're so back“ u rukama. Wyle je u seriji zaista sjajan: prirodan, miran, odličan i kad „radi“ i kad ima slom živaca. Autor serije je R. Scott Gemmill, kreator Hitne službe, koji se s Wyleom ponovno spojio za vrijeme COVID krize i štrajka medicinskih radnika i radnica u Americi. Zamislio je doktora Michaela Robinavitcha (dr.Robbyja od milja) kao zgodnog muškarca s mnogim partnericama, često s posla: ipak, to ga ne ometa niti ikada postaje fokus, ni scenaristički, ni samom liku.
Dr. Robby je potpuno omeđen svojim poslom u bolnici koja puca po šavovima, i kao takva služi, čini se, scenaristima, kao izvrsna metafora za američko društvo danas. Nema na hitnoj, kad su životi u pitanju, privilegija: spašavaju se svi, smrdljivi beskućnici (kao što vidimo u prve dvije epizode nove sezone koje sam pogledala preko vikenda), dječaci koje s pravom paranoične doktorice sumnjiče za ubojstva nevinih djevojaka, dosadne bake koje se vraćaju samo po malo pažnje, crni alkoholičari koji znaju da im zapravo nema pomoći, djeca antivaksera, vlastite obitelji. Prva sezona doživljava grand finale sa sveameričkim motivom masovne pucnjave- i iako vidimo „samo“ žrtve i traumu medicinskog osoblja koja će se dakako preliti i na novu sezonu koja se od početka siječnja prikazuje na HBO-u, zapravo, zahvaljujući vještom pisanju, vidimo sve što treba znati o Americi danas: postoje još uvijek tamo ljudi koji su empatični, ispravni i nesebični, i postoji ogromna zajednička trauma koja im mijenja zajednički identitet i pretvara ih u otpadnike a donedavno su bili nužni dio sustava. Oni gube vjeru, ali izlaza nema.
Likovi su šaroliki: tu je mlada Victoria Javadi, čudo od djeteta indijskog podrijetla, čija je majka ikona kirurgije i radi u istoj bolnici, samo nekoliko katova iznad najgore jame u kojoj Victorija može naučiti izvaditi vilicu iz nosa i krv iz pretjerano erektiranog penisa, tu je polufilipinka dr. Santos, upitnog karaktera, divljeg i neugodnog, ali moralna i pravedna; tu je „as white as it gets“ Huckleberry Finn s farme, siromašni kršćanin koji mora spavati u napuštenom krilu bolnice jer je beskućnik prije prve plaće, tu je mnogo različitih religija što je sugerirano samo bočno, načinom odijevanja, tu su afro-amerikanci (jedan od njih je duh koji muči Robbyja, njegov liječnički otac/uzor kojeg za vrijeme COVID-a nije uspio spasiti), tu je latino zajednica (lik Robbyjevog bivšeg posinka i zgodni medicinski brat Mateo Diaz), a druga sezona otkriva i dolazak zamjene dr.Ronnyju, iransku liječnicu dr. Al-Hashimi. Djeluje kao Amerika u malom, zar ne?
U svojoj specifičnoj strukturi, u kojoj jedna jednosatna epizoda predstavlja jedan sat od 15-satne šihte u toj hitnoj službi (a epizoda po sezoni je, pogađate, 15), Pitsburška bolnica podsjetila me malo na davni hit 24sata. Stvaranje napetosti tim odbrojavanjem satova na početku istovremeno je i klaustrofobično je veže pisce ali i gledatelje: znamo, zapravo, da se komplicirani i veliki slučajevi ne mogu riješiti sve do kraja sezone, a minute su krucijalne. Tijekom njih doznajemo mnoge osobne detalje o samim liječnicima- dr.Langdon (sjajni Patrick Ball) je tako ovisnik o lijekovima koje krade pacijentima, dr.Collins (odlična i tajanstvena Theresa Ifeachor) ima problema s plodnošću, a na IVF-u je sama, bez partnera, dr. Abbot (karizmatični Shawn Hatosy) ima PTSP i razmišlja o suicidu, dr.McKay (izvrsna Fiona Dourif) je prisiljena nositi nanogicu s kojom ju kontrolira policija zbog navodnih prijetnji novoj partnerici svog bivšeg muža (i zbog čega skoro nadrapa na kraju sezone 1). I oni su samo ljudi, zar ne? I dok sezonu dva, simbolički, otvara 4.7. i vožnja dr. Robbyja na motoru BEZ KACIGE, znamo da je ta sloboda samo trenutak jer će se vrlo brzo, već u prvih nekoliko minuta epizode, spustiti u jamu iz koje samo neki izlaze živi.
Njihove personalne krize nestaju pod pritiskom očekivanja da performiraju u nemogućim uvjetima i s malo potpore od sustava: ipak, uvijek iznova uspiju, slomljeni, demotivirani, uplašeni, bez nade. Nalazimo se tek na početku sezone 2, a Robinavitch već odlazi iz grada i ovo mu je posljednji dan prije duhovnog putovanja: je li nenošenje kacige znak da se s tog putovanja neće ni vratiti ili na njega ni otići? Ili ga čeka neki jednako neoprezni motorist koji će ga probuditi, izliječiti? Hoće li se Amerika probuditi i izliječiti?
Puno odgovora očekujemo od The Pitta, ali s obzirom na to da je nastao kao odgovor na medicinsku krizu za vrijeme COVID-a, a nastavlja se prikazivati u vrijeme povijesnih promjena u statusu Amerike, desilo se mini televizijsko čudo: jedna „obična“ medicinska drama u sebi sadrži krik za spas Amerike kakvu smo jednom poznavali. Barem s televizije.
