Kad sam bila jako mala, baš ono mala, petogodišnjakinja, tako nešto, počela sam sanjariti o tome da ću živjeti negdje drugdje. U nekoj drugoj zemlji, negdje „u svijetu“. Ne znam otkud mi taj san. Moja mala obitelj, mama, tata, ja i pas, živjela je, skromno i zadovoljno, u Nalješkovićevoj 7, na petom katu bez lifta. Dobro, skromno, možda ne sasvim zadovoljno. Živjeli smo u stanu koji nam je, po danas izumrlom ključu stanarskog prava, dodijelila Televizija Zagreb na kojoj je tata bio zaposlen. Dapače, imao je čak mogućnost birati između nekoliko stanova, ali kako se to događalo dok je o sebi mislio kao o vječnom neženji, vođen maksimom „živi svaki dan kao da ti je zadnji“, od ponuđenih stanova izabrao je najmanji, famozno kategoriziran kao dvoipolsobni.
Obiteljska mantra mog djetinjstva bila je – kad se preselimo u veći stan. O većem stanu smo sanjali, strastveno, gorljivo, neumorno prvih četrnaest godina mog života. Ali nikad o većem stanu u nekoj drugoj zemlji.
Moj otac, priznati scenarist, nikad nije koketirao s inozemnom karijerom. Jugoslavenski teritorij nudio mu je veliku publiku koja ga je obožavala i mnoge suradnike koje je on obožavao. Moja je mama bila lektorica, nerazdvojivo vezana uz jezik i svoje radno mjesto u Skupštini grada, kasnije Gradskom poglavarstvu.
U onih pola sobe odrastala sam sretno, ali s fantazijama o životu u velikom svijetu.
Kad su snovi počeli puštati pipke i grabiti njima konkretne destinacije, kad sam putovanja u inozemstvo počela instinktivno doživljavati kao postupno osvajanje prostora, savladavanje velikih nepoznanica koje čine sve ono što nije „moje“, „naše“ i „domaće“, aerodromi i avioni sami su se od sebe nametnuli kao pojmovi fascinacije. Kao odskočne daske, kao vrata u mogućnosti, kao prostori paradoksa i kontradikcija našeg svijeta koji, istodobno, simboliziraju nepregledne izbore i slobodu, a kao malo koji drugi prostor omeđen je rigidnim pravilima i tvrdim zabranama.
Sobu u Nalješkovićevoj 7 zamijenila je soba u Stančićevoj 13, pa privremeno u Švicarskoj, pa nekoliko adresa u Londonu, na Telegraph Hillu, u Blackheathu, u Islingtonu, te napokon, trenutačno, u stalnom izmjenjivanju West Enda u Glasgowu i Zagreba.
Malo-pomalo avioni su postali sastavni dio mog života. Od 11. rujna naovamo uvijek ih pritišće nova sjena kojoj smo zatim dodali i ekološki pritisak, a ipak nas leti sve više i sve češće. Aerodromi i avioni, kao mnogim današnjim commuterima, postaju sve manje čekaonica prije uzbudljivih turističkih destinacija, a sve više privremeni ured.
Moj prvi prekooceanski let bio je dramatičan. Kad sam imala trinaest godina, poslali su me učiti engleski u Ameriku. Jer engleski je bio još jedna moja fascinacija. Na tom prvom samostalnom putovanju bez pratnje odraslih avion su, pri slijetanju u Dubrovnik, evakuirali, a mene izdvojili i odveli na ispitivanje. Ispitivali su me u maloj prostoriji na kraju dugog hodnika, i na hrvatskom i na engleskom, i naposljetku pustili. Saznat ću kasnije: između Zagreba i Dubrovnika u WC-u je osvanula poruka da je u avionu bomba. Nakon evakuacije i pretrage nametnuo se zaključak da je poruka bila samo šala, a logična sumnjivica – djevojčica koja putuje sama.
Godinama su mi se aerodromi činili kao mjesta mogućih romantičnih susreta na kojima bi se, čekajući odgođeni let, mogli razriješiti računi. Moja prva profesionalna suradnja s Londonom bila je radiodrama u koprodukciji kazališta Royal Court i BBC Radija te sam upravo na tom priželjkivanom susretu sagradila prvu dramu na engleskom.
Iz te su se scene poslije razvile „Krijesnice“, drama smještena na aerodrom, tijekom neočekivane vremenske nepogode koja prizemlji i odgodi silne letove te prisili putnike na čekanje u vakuumu, neke na preispitivanje sebe samih, a nekima podari vrijeme upravo za ključni susret. Mnoge međunarodne izvedbe te drame, praizvedene u ZeKaeMu, odvele su me na brojne nove destinacije i povećale frekvenciju bivanja na aerodromima.
U vrijeme kad sam je pisala, neočekivane, nepredvidive klimatske okolnosti bile su još rijetke, snježna mećava usred ljeta bila je dramski konstrukt. U međuvremenu su postale svakodnevica. Odonda sam mnogo puta zapela na aerodromima zbog vremenske nepogode, provela noć u aerodromskom hotelu s četkicom za zube s recepcije hotela.
Način na koji putujem i kako doživljavam aerodrome promijenio se otkad sam počela putovati sa svojom kćeri. Prvi je put letjela sa mnom kad su joj bila tri mjeseca. Letjeti s malim djetetom znači rehabilitirati vjeru u solidarnost među ljudima. Ženi s malim djetetom svi priskaču u pomoć, svi su nježni, pažljivi te su zapravo rijetka ona gunđala koja okreću očima i glasno uzdišu na plač malog djeteta u avionu. Ali letjeti s malom djecom znači biti u niskom startu, i na nebu i na zemlji.
Jednom smo letjele iz Pule u London kad je imala godinu i pol. Imala sam ozlijeđena leđa i putovala sam u invalidskim kolicima. Sletjevši u London susrele smo se s kafkijanskom birokratskom zavrzlamom par excellence. Procedura za putnike koji putuju u invalidskim kolicima nema predviđen scenarij za slučaj kad takva putnica putuje s malim djetetom.
Sjedile smo tako na pisti u Londonu, moja kći i ja, svaka u svojim kolicima, i nitko nije znao što bi s nama. Zbog sigurnosnih pravila nisam je smjela uzeti u krilo dok netko od osoblja gura invalidska kolica. Zbog sigurnosnih pravila nitko od osoblja nije smio gurati moju kćer u njezinim kolicima pokraj mene u invalidskim kolicima. Zbog sigurnosnih pravila nisam smjela, sjedeći u invalidskim kolicima, gurati pred sobom kolica sa svojim djetetom. Pat-poziciju su, gotovo sat vremena, rečeno današnjim rječnikom – eskalirali na sve više razine, dok se, naposljetku, nije pojavio stanoviti Trevor, sam vrh nižeg ranga aerodromskog osoblja i odvažno, tonom ratnika, preuzeo na sebe odgovornost guranja kolica s djetetom kroz zgradu terminala do taksija.
Sljedeće otprilike dvije godine putovanja s djetetom nije bilo moćnije muzike za moje uši od rečenice: „Cabin crew, ten minutes to landing.“
Sa svojih devet godina moja je kći danas verzirana putnica s listom omiljenih i omraženih mjesta na aerodromima u Amsterdamu, Frankfurtu i Londonu koja već, kao i ja, o redu letenja govori kao o voznom redu autobusa. „Mama, idemo li na onaj u 16.55 iz Glasgowa?“
Jednom sam, na putu za Rim, prisustvovala prisilnoj deportaciji iz Velike Britanije. Jedan očajni mladi čovjek, crne puti i svezanih ruku, u pratnji trojice u neupadljivim plavim uniformama, dugo je i neutješno plakao. Nitko mu nije prišao, nitko nije postavio nijedno pitanje. Nekolicina putnika se na početku smijala, želim vjerovati da je to bilo od nelagode. Ostatak, njih dvjestotinjak, šutjeli su i buljili u svoje novine, jeli svoje tople obroke i tražili vodu uz svoju čašu vina dok je mladić neumorno tulio. Neumoljiva fiskalna logika nalaže da se deportacije obavljaju na redovitim ekonomskim letovima. Dok ljudi putuju na vikend u Rim razgledavati spomenike kršćanskog naslijeđa, u Milano u šoping, u Toskanu na degustaciju vina, netko drugi putuje natrag u beznađe. Umiješala sam se u jednom trenu kad su ga uniformirani fizičkom silom pokušali ušutkati. Kriknula sam da ga ne smiju ozlijediti. Toliko sam znala, tada, da ga ne smiju ozlijediti. I oni su prestali. Jer znali su da ga ne smiju ozlijediti. A poslije ni ja nisam više znala ni što bih pitala, ni što se može napraviti. Samo sam ga gledala pokušavajući mu se nekako pogledom, telepatski ispričati za svu tu nepodnošljivu, klaustrofobičnu ravnodušnost.
Lice tog lijepog čovjeka i njegov prazan, beznadan pogled dugo su me progonili.
Jednom mi je prišla stjuardesa i upitala: „Jeste li vi Tena Štivičić?“ Jesam, rekoh. „Mi smo svi jako uživali u vašoj predstavi ‘Krijesnice’.“ Tako se puni krug „Krijesnica“ zatvorio posebnim doživljajem koji mi je posada omogućila, letom u kokpitu, s pogledom na livadu od oblaka, s tim suncem koje tamo gore, iznad oblaka, sja blještavije, prodornije, drskije nego ikad na zemlji.
Jednom je jednoj ženi u avionu pozlilo. Stjuardesa je pitala ima li prisutnih liječnika. Nije ih bilo. Letjela sam s mužem koji me je, vidjevši da ustajem, pitao: „Kamo si ti krenula?“
„Pa vidiš da nema liječnika. Mislim, nisam liječnica, ali mogu pogledati.“ Moj muž je Britanac, oni tamo, ako medicinu nisu studirali, njome se i ne bave. Za razliku od nas.
Mi i oni i ja među njima. Između Glasgowa i Zagreba. Velike Britanije i Hrvatske. Preko Europe. U zraku, dok se svuda na zemlji život neumoljivo komplicira. Stavim slušalice, slušam glazbu iz „Cabareta“ koji smo upravo premijerno izveli u HNK-u, u kojem likovi plešu, pjevaju, vode ljubav i partijaju, žestoko i svim srcem trošeći zadnje dane slobode dok se oko njih steže obruč fašizma.
A onda slušam Cavea, „Babe you turn me on“, i pokušavam zamisliti budućnost.
Dok sam u zraku, svašta mi se još čini mogućim.
