U novom ciklusu radova Jasmina Kosanović uranja u motive vode, boce, urni i arhetipskih simbola. Upravo oni stvaraju intimne, poetske pejzaže koji balansiraju između svijeta stvarnog i onog skrivenog, nesvjesnog. Umjetnica, koju mnogi poznaju kroz dizajn tekstila, odjeće i ilustraciju, ovaj put otvara vrata unutarnjih krajolika – fluidnih, neuhvatljivih i uvijek u mijeni.
Voda kao unutarnji prostor
Za Kosanović, voda nije samo motiv, već osobna i umjetnička metafora. Ona u njoj prepoznaje tok nesvjesnog – valove koji nose slike i simbole, fragmente priča nastalih prije no što ih je moguće imenovati.
„Umjetnički, voda mi je prostor slobode, fluidnosti i neuhvatljivosti, osobno – ona je mir, čežnja i stalna mogućnost preoblikovanja”, objašnjava. Upravo iz tog unutarnjeg oceana izranjaju oblici i prizori koji čine okosnicu njezina vizualnog jezika.
Posude snova i arhetipske slike
Na njezinim radovima često se ponavljaju boce i urne – ali ne kao obični predmeti, već kao ‘posude svijesti’. U njima se čuvaju snovi i slike koje se ne mogu objasniti logikom, već ih treba osjetiti. Ti krhki spremnici postaju granice između vanjskog i unutarnjeg, stvarnog i sanjanog.
Uz njih, pojavljuju se i arhetipski motivi: sirene, hobotnice, školjke, svjetionici. Umjetnica kaže da ih ne bira svjesno – oni se pojavljuju sami, kao prizori koji izranjaju iz kolektivnog nesvjesnog. Njezina uloga u tom procesu jest osluškivati i dopustiti da ti simboli dođu na površinu.
Iako polazi iz osobnog, Kosanović naglašava da njezina djela žive tek kada postanu prostor susreta s publikom. „I to su za mene dragocjeni trenuci. Kada netko pročita moj rad na način koji meni samoj nije bio dostupan, tada osjećam kako djelo zaista živi. Ono postaje prostor susreta, mjesto gdje se moj unutarnji ocean dodiruje s oceanom onoga tko gleda. To me uvijek iznova podsjeti da umjetnost nikada nije zatvorena, već stalno raste novim tumačenjima.“
Od ilustracije do akvarela
Dolazeći iz dizajna odjeće, tekstila i ilustracije, Kosanović danas sve te medije spaja u izložbenim radovima. Tekstilna osjetljivost očituje se u krhkosti materijala i transparentnosti boje na papiru, dok se iskustvo ilustracije prepoznaje u jednostavnosti i simbolici motiva.
Iako su ilustracije za djecu i intimni akvareli na prvi pogled različiti, obje prakse za nju nose istu nit – pripovijedanje. Dok ilustracije za djecu traže jasnoću i razigranost, akvareli dopuštaju tišinu, nedovršenost i slutnju.
Kosanović otkriva kako je dugoročno zaokuplja potraga za onim što se skriva ispod površine – snovi, podsvijest i liminalni prostori između budnog i snovitog. Nastavak ciklusa vidi u većim formatima, možda i u kombinaciji s tekstilom ili instalacijom, no uvijek vođena istim porivom: uhvatiti ono što je krhko, fluidno i neuhvatljivo.
