Bila je 1998. i svijet se već pripremao na paniku koju će donijeti tzv. Y2K virus. John Galliano i Alexander McQueen su žarili i palili modnom scenom. Godinu ranije su tragično preminuli princeza Diana i Gianni Versace. S druge strane, Madonna je tada već dvije godine provela u Kabbalah Centru u New Yorku. (Kontroverzna) kraljica popa, kako je već tada bila oslovljavana, tražila je odgovore pohađajući tečaje židovskog misticizma uz dodatne satove transcendentalne meditacije. „Tražila sam nešto“, rekla je Larryju Kingu iste te godine. „Počela sam vježbati jogu i tražila sam odgovore. Zašto sam ovdje? Što radim ovdje? Koja je moja svrha? Kako se uklapam u širu sliku? Znam da život nije samo zarađivanje puno novca, uspjeh, pa čak i udaja i osnivanje obitelji.“
Rezultat svega toga je bio album Ray of Light, često nazvan njenim magnum opusom koji je spojio transcendentalno, ovozemaljsko i dotad neviđeno na pop sceni u jedan album koji je redefinirao čitavu nadolazeću generaciju pjevačica i pjevača. Tragu koji je Ray of Light ostavio na glazbenoj sceni parira jedino Confessions on a Dance Floor, njen album koji je ove godine napunio 20 godina i koji iduće dobiva svoj dugoočekivani nastavak. No, Ray of Light, između redova poznatog hrvatskog glumca u spotu za The Power of Good Bye i bezvremenske ode Nothing Really Matters koja je inspirirala svijet videoigre Silent Hill, ostaje ‘’onaj’’ album koji je i na publiku i na kritiku ostavio upečatljiv dojam. A upravo takav, introspektivan i ezoteričan, je LUX.
Najnoviji album španjolske žanrovske kameleonke Rosalíje na Metacriticu od svog izlaska 7. studenog ove godine ne pada ispod ocjene 97, najviše koje je ove godine postigao neki album. Što to, pogotovo u današnje vrijeme, toliko može zadiviti kritiku da ovaj album prozivaju onim koji mijenja industriju ili ju toliko provocira jer mu jednostavno ne mogu naći grešku, iako izlazi iz svakog parametra što bi jedan suvremeni album ‘’trebao biti’’? Odgovor je ista, ako ne i veća razina osobne i religijske histerije nego u Madonninom slučaju.
Rosalía na LUX-u ovome pristupa kroz religijske motive koji su bliski njenom odgoju i životu u Španjolskoj, no za razliku od uobičajenih, isključivo katolički inspiriranih projekata u pop kulturi, pjevačica s ovim albumom uranja izrazito duboko u materiju svetih tekstova. Kroz LUX spominje se dvoznamenkasti broj svetaca, religijskih ikona i metafizičkih pojava prisutnih u ogromnom broju religijskih struktura. Od Sv. Male Terezije, preko Isusa, Ivane Orleanske, Ryōnen Gensō, Sun Bu'era, Klare Asiške, Rābiʿaje al-ʿAdawiyyaje i mnogih drugih. Inspiracije sežu od judaizma do islama, pa sve do izumrlih običaja iz više kultura. Zbog toga LUX može biti isprva zastrašujuć za slušatelje - kako zbog svoje orkestracije, tako i zbog ezoteričnih tekstova koje je Rosalía napisala nakon što je čitala srednjovjekovne mistične pjesnike i njihove izvještaje o transformativnom sjedinjenju s Bogom kroz duboku molitvu i meditaciju.
A onda u priču dolaze i drugi jezici na kojima Rosalía pjeva na ovom albumu. „Željela sam pjevati na drugim jezicima, željela sam bolje razumjeti druge kulture, više učiti’’, rekla je za Le Monde. Rosalía, čiji su materinji jezici katalonski i španjolski, pjeva na dodatnih dvanaest jezika na albumu: arapskom, engleskom, francuskom, njemačkom, hebrejskom, talijanskom, japanskom, latinskom, mandarinskom, portugalskom, sicilijanskom i ukrajinskom.
Osobno prosvjetljenje, susret s onostranim i smrt ega uzimaju veliki dio kolača na ovom albumu. ‘’Svi bismo se trebali manje gledati u odrazu zrcala i telefona, već iskusiti sebe kroz druge’’, rekla je Rosalía za Subway takes, a to je gotovo opipljivo u pjesmama kao što su Divinize i Reliquia. Rosalía ne zauzima prostor ‘’zvijezde’’ i ‘’božanstva’’ u tradicionalnom, amerikaniziranom viđenju slavnih, već pokušava postati alat, medij za pronalazak sebe kroz maksimalistički snimljeni album praćen Londonskim simfonijskim orkestrom.
Rosalíijino glazbeno obrazovanje i vokalni raspon najviše dolaze do izražaja u talijanskoj pjesmi Mio Cristo Piange Diamanti, u kojem dotiče arijevske note i za koju kaže da joj je trebalo godinu dana uvježbavanja. Slijedi ju Berghain, duet s ezoteričnom ikonom Bjork i još opskurnijim miljenikom indie scene Yvesom Tumorom, koji s razlogom ne možemo izbjeći kao glazbenu podlogu na nasumičnim objavama naših poznanika, rodbine i prijatelja na društvenim mrežama.
No, pravim vrhuncem albuma bi se mogao prozvati tandem pjesama Dios Es Un Stalker i La Yugular u kojem su opipljive spojnice koje je Rosalía stvorila između profanog i svetog. Lako opisane kao manifest božanske opsesije i ljubavi, neovisno bila ona prema drugome ili prema sebi, Rosalía ne bježi od korporalnog i svjetovnog, no doživljava sve na ekstatičan, uzvišen način. Primjerice, u stihovima ‘’Ne volim proizvoditi božanske intervencije/Danas ću ga uhoditi i natjerati ga da se zaljubi’’. Prije islamskog napjeva, Rosalía izgovara kako nema vremena mrziti Lucifera. Uz božansko, ima mjesta i za ljudsko iskustvo, i u tome možda leži čarolija ovog nekonvencionalnog albuma.
Ovaj album je zapravo passion project koji zbog intenziteta te iste strasti toliko rezonira s publikom koja ga obožava od prvog singla i takta. Podsjeća na neki način na druge projekte koje su glazbenici radili ‘’sebi iz gušta’’, za obožavatelje ili probiranje istomišljenika koji se zaista povezuju s njihovom porukom i misijom.
Podsjeća to na evoluiranu verziju albuma Not Commercial legendarne Cher, koja je na jedan album stavila sve pjesme odbačene od strane njenog izdavača, jer su im predviđali loš plasman na top listama. Ocijenjen je kao "vrlo ne-Cher" i mračan, a pjevačica je pojasnila da nema nikakva očekivanja od albuma, objašnjavajući da ga objavljuje za one koji bi mogli biti zainteresirani - kao i Rosalía kojoj je misija približiti njeno viđenje božanskog onima koji ju žele čuti. Kao i LUX, album Not Commercial dobro su prihvatili glazbeni kritičari, a povezuje ih i korištenje religijskih motiva, u slučaju Cher na pjesmama kao što je Sisters of Mercy.
Nimalo iznenađujuće, u vremenima nakon pandemije koja nisu toliko bajna, nikada nismo vidjeli veći broj glazbenih projekata okupanih misticizmom, introspekcijom i borbama sa svijetom i samim sobom. Od Lady Gage koja je nakon godina nesigurnosti izbacila Mayhem, povratnički album Lily Allen koji je ravan egzorcizmu loše veze, pa čak i Charli xcx koja je ironične i iskrene odgovore pronašla u messy party kulturi, post-pandemijska i suvremena, nikad nesigurnija era naše civilizacije je postala umjetnička potraga za izlazom. Oslobođenjem, onim vriskom i ekstazom za koje smo mislili da su zauvijek izgubljeni.
Ono što nam je Rosalía pružila kroz LUX jedan je od puteva, bez obzira na naše glazbene ukuse i žanrovske afinitete, na kojem možemo doživjeti nešto barem približno slično.
