Božićne dekoracije relikti su tisućljetnih paganskih običaja koji obiluju za suvremenog čovjeka možda irelevantnom simbolikom. Estetika Božića zanimljiv je mash-up simbola naroda i kultura kroz stoljeća, prepričana kroz prizmu kršćanstva. Pa, doznajmo tko su bili prvi dekorateri zadnjeg kvartala u krugu oko Sunca?
Mnogo prije razvoja kršćanstva europski su narodi prakticirali bogata slavlja. Pagani, nekad naziv za ruralne ljude, kasnije je postao sinonim za one koji nisu pripadali kršćanskoj ili židovskoj vjeroispovijesti te čija su vjerovanja bila politeistička i vezana uz cikluse prirode. Njihovi su običaji s vremenom apsorbirani u tradiciju koju danas zovemo Božićem. Zimzeleno bilje, pletenje vijenaca, kićenje jela i darivanje naslijedili smo od Rimljana, Kelta, Vikinga i viktorijanskih Engleza. Pagane je u njihovim slavljima povezivao završetak poljoprivredne sezone i zimski solsticij - simbol povratka svjetla i duljih dana.
Rimljani su u čast boga Saturna 17. prosinca obilježavali Saturnaliju, blagdan plodnosti i obilja u najmračnijem trenutku zime. Ova se svečanost rastegnula u višednevnu zabavu koja je završavala 23. prosinca. “Io, Saturnalia!” - uzvikivali su Rimljani kiteći kuće granama čempresa, lovora, božikovine i bršljana. Ovo je slavlje bilo poznato kao festival svjetla. Posvuda su bile upaljene svijeće, ljudi nisu morali raditi, a robovi su bili pošteđeni službe. Moral je bio na niskim granama pa je dozvoljeno bilo inače strogo zabranjeno kockanje, uz obilno jelo i piće. Bijele toge Rimljani bi zamijenili šarenom odjećom, neprikladnom za regularne dane. Poklanjale su se svijeće i sigillarii - voštane ili keramičke figurice - socijalno ravnopravni pokloni kako se njima ne bi odavao status. No, ipak bi se našao poneki razmetljivac koji bi poklonio nož, kutiju za novac, češalj, šešir, svinju, papigu, pa čak i roba.
Kelti i Vikinzi također su pridonijeli božićnim običajima. U stalnom strahu od mraka, zime i zlih duhova Vikinzi i drugi nordijski narodi slavili su Yule. Svetkovina u kojoj svjetlo pobjeđuje mrak trajala je dvanaest dana, od solsticija do kraja godine. Riječ Yule označavala je drvenu kladu, komad hrasta koji se unosio u kuću i palio u ognjištu. Njime se slavio povratak sunca i dolazak duljih dana. Yule odgovara tradiciji s našeg prostora, kada se u ruralnim sredinama dan prije Božića u kuću unosilo i palilo drvo koje zovemo badnjak. Ovaj je običaj kasnije zamijenilo kićenje božićnog drvca. Yule se provodio s obitelji i prijateljima uz “društvene igre”, a blagdanski stol uključivao je jela od ribe, govedine i janjetine. Na sam dan slavlja Yulea jela se pečena svinja dekorirana jabukama ili drugim voćem.
Nordijci su magičnu atmosferu solsticija postizali pletući vijence i girlande od borovine, božikovine, imele i bršljana kojima su dekorirali kuće, javne prostore i ulice. Božikovina je biljka čije je duboko zeleno lišće u ogoljenim zimskim danima simboliziralo proljeće, a crvene bobice novi život. Zeleno-crvena paleta boja, nezaobilazni dio Božića, običaj je koji se proširio preko sjeverne Europe do Engleske gdje je Božić doživio dekorativni boom. Božikovina se kombinirala i s bršljanom čije modre bobice simboliziraju noć i tamu - pagansku borbu između svjetla i mraka. Sličnu simboliku ima i imela, biljka važna za Kelte. Druidi, keltski mistici, smatrali su je svetom biljkom. Vješanje imele u kući proteže se do viktorijanaca, a tradicija ljubljenja ispod obješene grančice zapravo znači mir između dvoje ljudi. U davna vremena neprijatelji su, prije nego što bi se pomirili, ispod imele morali odložiti svoje oružje.
Kićenje božićnog drvca razvilo se iz Yule običaja, preko renesansne Njemačke u kojoj je, prema legendi, protestantski reformator Martin Luther prvi dekorirao božićno drvce svijećama. U viktorijanskoj Engleskoj skromna je božićna estetika dobila 'više je više' inačicu. Visoka i bogata drvca postala su stvar prestiža, a neokićeni prostori smatrali su se neukusnima. U početku su dekoracije bile kućne izrade - svijeće, voće, keksi i orašasti plodovi. Sredinom 19. stoljeća krenula je izrada puhanih staklenih kuglica, a plastična revolucija 20. stoljeća donijela nam je lampice, girlande, šljokice, kuglice svih boja i oblika te umjetne borove.
Božić je prošao dug put kroz povijest, objedinjujući i transformirajući običaje kultura koje (gotovo) više ne postoje. Najveća promjena koju je kršćanstvo donijelo je to da su božićna slavlja intimnija i manje razuzdana te okrenuta Isusu, a ne suncu. Druženje, darivanje i uređenje domova ostalo je manje-više isto. Zato ove godine, u duhu starih Rimljana, razmislite o praktičnim poklonima. Umjesto svinje, primjerice, darujte poklon-bon u mesnici, pošaljite nekoliko mailova umjesto svojih zaposlenika ili napravite svoj vikinški vijenac posut crvenim i modrim bobicama - jer sve je to dio Božića.
