Piše Rajna Racz: Kako je moguće da je riječ feminizam postala riječ-bomba?

Nakon što sam završila studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, stupila sam u „stvarni svijet” gdje me iznenadila činjenica da se danas jako puno ljudi odnosi prema riječi feminizam s animozitetom. Tu riječ mnogi zaobilaze, nerado je izgovaraju kao da se radi o prostoti ili uvredi.

Takav stav me ljuti i zbunjuje. Kako da se odnosim prema uvaženim umjetnicama koje rade tzv. „ženske predstave” o temama s feminističkim nabojem, koje u intervjuima opetovano ističu da one same nisu feministice? Što da mislim o kustosicama koje su cijeli život posvetile borbi za vidljivost žena u vizualnoj umjetnosti, ali se javno ograđuju od feminizma? Što da kažem profesorima koji književnice poput Annie Ernaux nazivaju šund literaturom zato što se bave „ženskim” temama?

Što s muškarcima koji tvrde da ne mogu biti feministi jer nisu žene? Kako se nositi s onima koji me uvjeravaju da su sve feministice žene koje su militantne mrziteljice muškaraca? Kako živjeti u državi u kojoj prve subote u mjesecu muškarci kleče i mole za čednost žena? Gdje se ljudi pitaju zašto se femicid zove femicid kad je to ubojstvo, dok neki muškarci smatraju da je femicid diskriminacija? Istovremeno jedna žena objavljuje 10-minutnu snimku na kojoj je muž mlati pored male bebe kako bi upozorila da joj je ugrožen život jer su državne službe opet zakazale. 

Unsplash

Kako je moguće da je ovom svijetu punom nepravdi prema ženama riječ feminizam postala riječ-bomba?  Biti feminist znači boriti se za uspostavu političke, ekonomske, društvene, rasne, klasne i osobne jednakosti spolova i rodova. Biti feminist znači boriti se za prava i sigurnost žena. 

Knjige koje govore o feminizmu

Pa iako gotovo svi imaju jasan stav o feminizmu, ima puno ljudi koji nikada nisu pročitali niti jednu feminističku knjigu. Što se mene tiče, strategija nošenja sa surovom stvarnošću uvijek je bilo znanje. Mene je feministička literatura izgradila, u njoj sam pronašla utjehu, smijeh, prepoznavanje, katarzu. Budući da sam svjesna svoje privilegirane pozicije: mlada sam žena iz obrazovane obitelji koja je studirala komparativnu književnost i usmjeravala se prema feminizmu te je slušala brojne feminističke kolegije kod sveučilišnih profesorica Maše Grdešić i Željke Matijašević, htjela bih ovom kolumnom dati mali doprinos ovoj temi. 

U moru informacija koje su brzoprotočne, ponekad se teško snaći, mnogi niti ne znaju od kuda krenuti ako uopće žele čitati o feminizmu i razvijati svoj stav. Ovo pišem za sve mlade djevojke koje feminizam zanima, ali možda se ne usuđuju javno reći da su feministice, kao i za sve one koje tvrde da nam feminizam više nije potreban. Knjige koje ću preporučiti jednostavno se čitaju i mogu se svesti pod slogan Bell Hooks „feminizam je za sve”.  Pexels

Ovaj slogan je istinit jer je svaka osoba žrtva patrijarhata kao vladajućeg sustava. Rasa, klasa, seksualna orijentacija i druge individualne karakteristike često se prepliću kako bi se pojačalo ugnjetavanje nad marginalnim skupinama. No, svi smo zaduženi za stvaranje nove, pravedne stvarnosti i društva u kojem nema mjesta seksizmu, ugnjetavanju i mržnji. 

Dakle, odakle početi? Kojim se knjigama možete obratiti kada želite dublje proučiti implikacije feminizma? Što čitati ako želite naučiti više o feminističkom pokretu i razbiti predrasude koje nam je društvo nametnulo a da ni sami ne znamo kako i zašto?  Ovo je popis knjiga koje su mene oblikovale u ponosnu i hrabru feministicu i koje bih svakome preporučila da ih pročita.  Nažalost, ove knjige još nisu prevedene u Hrvatskoj (što ukazuje na stanje svijesti i refleksiju našeg društva). Nadam se da nećete zbog toga odustati jer su knjige pisane jednostavno. 

1.Roxanne Gay:  Bad Feminist 

Ovo je zbirka eseja Roxanne Gay, spisateljice, feministice i kulturne kritičarke, koja je poznata po svojim pronicljivim, dirljivim i stvarno smiješnim esejima. Ujedno ovo je i prva knjiga koju sam pročitala o feminizmu i koja mi je otvorila oči. Roxanne Gay zagovara ideju „nesavršenog feminizma” i ruši sve društvene stereotipe o feminizmu na vrlo duhovit, ali i prepoznatljiv način jer i ona sama upada u zamke i društvene stereotipe o feminizmu. 

Ona započinje svoj manifest: „Ne uspijevam kao žena. Ne uspijevam kao feministica. Slobodno prihvatiti etiketu feministice ne bi bilo pošteno prema dobrim feministicama. Ako sam doista feministica, onda sam prilično loša. Ja sam zbrka kontradikcija.”  Potom ističe da bi radije bila „loša feministica, nego nikakva”. 

Ova knjiga uporno nas podsjeća na sve načine na koji se svatko od nas pogrešno odnosi prema feminizmu, odnosno prema percepciji feminizma. Roxanne Gay kritizira i brojne pop-kulturne fenomene ukazujući na društveno uvjetovane predrasude koje potkopavaju feminizam. Jedan od njenih najvažnijih eseja je esej o kulturi silovanja u kojem analizira kako su mediji sudionici ovog zločina. Sjajan je i esej o svim nelagodama koje žena osjeća kada se suočiti s pojmom „žensko pismo”.

Za sve milenijalce također je duhovit esej u kojem analizira popularnu tv Emisiju “Girls” Lene Dunham koju istovremeno poštuje i mrzi. Roxanne Gay uči nas da ne smijemo uništavati žene, jer čak i kad nam one nisu prijateljice, one su žene i to je jednako važno kao i prijateljstvo. Ona tvrdi da postoji razlika između konstruktivnog kritiziranja i okrutnog uništavanja. Roxanne piše prodorno, neustrašivo, ljutito i duhovito, piše uvijek inteligentno o rasi, obiteljskom nasilju, pop kulturi, odnosu prema hrani, društvenim medijima, seksualnom zlostavljanju djece, mizoginiji, ali ponajviše o feminizmu i zašto nam je on potreban te zašto smijemo griješiti. 

2. Sarah Ahmed: Living a Feminist Life 

Ovo nije priručnik s uputama. Za Ahmed ne postoji „pravi način” da budeš feministica, ali postoje pogrešni: npr. kada i sam kao žena diskriminiraš prava trans žena. Feminizam je etički stav, to je predanost kritici, feministica prosvjeduje protiv antifeminističkog svijeta, neprestano preispitujući sebe i svoje životne strategije. 

Kako živjeti feminističkim životom, za Ahmed je važno životno pitanje. Feminizam jest „životno pitanje” koje nas tjera da izazovemo sami sebe i rastemo dok pokušavamo potaknuti svijet da raste s nama i mijenja se. Živjeti feministički život je iskreni prikaz jedne žene kako prihvatiti niz izazova u ženskom životu. Ahmed nas podsjeća da feminizam nije bestjelesna teorija, već da se feminizam živi, on je utjelovljen u našim tijelima. Knjiga je podijeljena u tri dijela: Živjeti feministički život, Rad na raznolikosti i Živjeti posljedice. 

Genijalno je kako u ovoj knjizi Sara Ahmed kreira ključan termin svoje teorije: “Feminist killjoy”.  “Feminist killjoy” može biti bilo kojeg spola i roda, to je netko tko se osjeća nelagodno zbog statusa quo u društvu: status quo je rasizam, mizoginija, klasna nepravda i patrijarhalna kultura. “Feminist killjoy” se osjeća neugodno, ali imenuje nejednakosti koje postoje u našem svijetu i radi na njihovoj promjeni. Govori glasno u kuhinji za obiteljskim stolom, uvijek prozove pojedinca kada netko kaže nešto rasistički ili mizogino, usuđuje se suprotstaviti iako će upropastiti ugodnu atmosferu. Te osobe ubijaju radost kad ukazuju na nepravde u društvu.

Ti si “feminist killjoy” ako se ne smiješ na mizogine šale u kazalištu, ako podneseš ostavku na visokoprofiliranom radnom mjestu jer si svjedočila nepravdi i licemjerju, npr. kada neki odjel odobrava seksualno uznemiravanje. Sarah Ahmed se šali da postaješ feminist tek onda kad ubijaš tuđu radost jer ne dopuštaš drugima da zatvaraju oči.  Biti feminist znači biti krhak i biti svjestan da društvu stalno prijeti narušavanje.  „Živjeti feminističkim životom” važna je knjiga za naše vrijeme, vrlo dostupna i korisna svima u akademskoj zajednici, politici, aktivizmu ili zajednici, svima koji žele živjeti kao feministi.

3. Chimamanda Ngozi Adichie: We Should All Be Feminists 

Ovaj kratki esej na samo 52 stranice pročitat ćete brzo, a promijenit će vas zauvijek.  Chimamandin glas je moćan i introspektivan od samog početka, ona nam govori o osobnoj anegdoti, o prijateljici koja ju je nazvala feministicom takvim tonom glasa kao što bi netko rekao „Ti si terorist”. Na temelju ove situacije, Chimamanda započinje svoj esej o društvu koje ne poštuje one koji se usuđuju biti povezani s feminizmom. 

Ovo je esej i o osnovama intersekcijskog feminizma. U Chimamandinoj kulturi se njen feministički glas smatra odrazom osobne nesreće i ljutnje jer nije mogla pronaći muža. Zvuči li poznato? Je li se naša zapadnjačka kultura odmaknula od ove predrasude? Chimamanda tako hrabro uništava tezu u kojoj se riječ „feministica" povezuje s ljutitim ženama koje mrze muškarce jer su zapravo ogorčene. Ovu iskrivljenu pogrešnu predodžbu feminizma Chimamanda je sažeto objasnila: „rod, kako danas funkcionira, teška je nepravda. Ja sam ljuta. Svi bismo trebali biti ljuti.” Zatim objašnjava zbog čega bi svi trebali biti ljuti opisujući fenomen staklenog stropa te normalizaciju patrijarhata na svakodnevnoj razini. Chimamanda govori o odgajanju djevojaka od kojih se očekuje da budu poslušne i nježne, a svaki znak tjeskobe ili izražavanje nepopularnog, ali nužnog mišljenja, smatra se „prijetećim" ili „agresivnim".

Chimamanda bilježi ovo nevidljivo ušutkavanje žena anegdotom o prijateljici koja nije htjela progovoriti jer nije htjela ispasti agresivna. Nije li ironično da se asertivnost smatra poželjnom osobinom kod muškaraca, ali prijetećom i agresivnom za žene? Najvažniji je zaključak ove knjige da je nejednakost među spolovima društveni i kulturni konstrukt koji je ukorijenjen i koji se prenosi iz generacije u generaciju načinima na koji odgajamo svoju djecu. Chimamanda nam pokazuje kako su žene naučene da budu ušutkane, drže jezik za zubima i nikada ne kažu ono što doista misle.

Ona tako jasno ukazuje na strašnu nepravdu učinjenu ženama koje se od rođenja uči da su krive za nešto samim time što su rođene kao žene. Chimamanda nam omogućava da se zamislimo nad pitanjem koliko bismo bili sretniji „kada naše ja ne bi imalo težinu rodnih očekivanja”. Ovaj esej je ključan zato što pokazuje koliko je postizanje društvene, političke i ekonomske jednakosti ključno za kulturni napredak i globalnu evoluciju. 

4. Adrienne Rich: Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution

Naša poznata teoretičarka i kritičarka Nataša Govedić napisala je da je majčinstvo i dalje jedna od najkontroverznijih tema feminizma jer je odabir bivanja majkom ili ne-majkom jednako obilježen patrijarhalnim nasiljem. I zato na ovom popisu mora biti jedna knjiga koja se suočava s majčinstvom kao društvenom institucijom koja je uronjena u patrijarhat. 1976. godine Adrienne Rich objavila je važnu knjigu Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution. U prvom dijelu knjige piše o vlastitom iskustvu postajanja majkom, a u drugom dijelu analizira majčinstvo kao društvenu instituciju te u suštini dekonstruira patrijarhalnu kulturu koja majčinstvo definira kao dominantnu žensku ulogu.

Spajajući osobno iskustvo, kulturnu teoriju i znanstveno istraživanje, Rich najavljuje veliku promjenu u autobiografskoj književnosti do koje ponajprije dolazi zbog promjena u društvenom kontekstu. Razvojem feminističke kritike mijenja se znanstveni diskurs, što utječe i na autobiografsku književnost, kao i na način na koji se u teoriji, ali i u književnosti piše o konstruktu majčinstva kao vladajuće institucije namijenjene ženama, ali i kolektivnog iskustva žena. Ova knjiga će vas rastaviti i sastaviti, posebice majke, ali i sve koji razmišljaju o tom izboru. Rich objašnjava da se majčinstvo održava na patrijarhatu. U ovoj knjizi otkrit ćemo toliko bolnih istina: da žene uvijek definiramo u odnosu na majčinstvo, dok za muškarca ne postoji riječ suprotna ocu.

Muškarci koji odluče ne imati djecu nikada nisu preispitivani te nikada nisu sažalijevani kao da gube dio identiteta koji moraju izvršiti.  Majčinstvo je za Rich jedina institucija koja nema svoju zgradu te ju je zato teže uočiti, dodirnuti, ali i srušiti. Rich u ovoj knjizi ističe kako se žene moraju boriti za ekonomsku samoovisnost jer u suprotnom završavaju u samici majčinstva s punim radnim vremenom bez ikakvih privilegija.

Rich zapravo analizira koliko je ova institucija oblikovala kruta pravila u kojima žene pate u tišini, moraju se držati umjetno stvorenih moralnih standarda koje niti jedno ljudsko biće ne može postići kako bi se smatrale vrijednima i dobrima za svoju djecu. Ona tvrdi da žene moraju uništiti patrijarhat kako bi mogle vratiti majčinstvo sebi, preoblikovati ga i redefinirati. 

5. Rebecca Solnit: Men Explain Things to Me

Rebecca Solnit je osmislila poznati termin koji sada svi koriste “Mansplaining”. Knjiga “Muškarci mi objašnjavaju stvari” je zbirka eseja o ženskim problemima i nepravdama u patrijarhatu. Sam naslovni esej je provokativna teorija o tome kako muškarci i dalje strategijama razgovora pokušavaju dominirati nad ženama u javnom okruženju. Solnit analizira pokroviteljsku ponižavajuću društvenu konvenciju u kojoj muškarac grabi svaku priliku kako bi ženi objasnio nešto bez obzira na to zna li ona o toj temi više od njega ili ne. Solnit tvrdi da je ova strategija svojevrsni trening koji potiče žene da razviju sumnju prema sebi i koja ih tjera na samoograničavanje, odnosno da ih se odgaja da ne kažu ono što žele reći i da se njihov glas ne čuje. U tekstu se ističe vrlo tragična rečenica da zbog te strategije žene nisu pouzdani svjedoci vlastitih života te da istina nikada nije njihovo vlasništvo, nego uvijek vlasništvo muškaraca. 

Solnit pruža platformu i glas za tisuće žena koje su previše obuzete strahom i krivnjom da bi progovorile. Ova knjiga je uvod za goruće probleme feminizma. Na vrlo jednostavan način Rebecca Solnit objašnjava zašto je silovanje uvijek loše, zašto svi ljudi zaslužuju pravo na brak i kako održati jednakost dok su u braku te zašto je feminizam i u 21. stoljeću plemeniti pokret.

Solnitini eseji potiču na razmišljanje i osvjetljavaju razlike u modernom društvu, društvu u kojem se studenticama govori da ostanu kod kuće kad padne mrak jer bi mogle biti silovane, za razliku od alternativnog svijeta u kojem se studentima govori da ne napadaju žene. Ovo su oštre i jednostavne priče koje služe kao početak za razmišljanje o status quo ženskih uloga u svijetu.