Piše Ana Pecotić: Reparenting i kako ponovno zavoljeti sebe nakon narcističkog zlostavljanja

Jedna od najbolnijih spoznaja za svaku osobu koja je prošla narcističko zlostavljanje ili bilo koji oblik toksične veze je ona o vlastitoj ulozi u tom odnosu. Dugo vremena provedemo proučavajući nasilnike i njihovo ponašanje; sasvim razumljivo, čovjeku stvarno treba vremena da prihvati da postoji takva razina patologije. 

Međutim, samo razumijevanje tuđeg zlostavljajućeg ponašanja nas ne vodi nikamo u procesu vlastitog iscjeljenja, osim možda u celibat ili ravno u ruke drugog lika slične psihičke strukture, samo drugačije vanjske manifestacije. 

Jednom kada prestanemo opsesivno proučavati narcizam, dolazimo do točke da se upitamo – ali zašto smo uopće zaglavili u takvom odnosu? Posebno ako nam se to dogodilo više puta. Tu će vam bilo koji malo informiraniji NPD entuzijast objasniti da je to zbog toga što nemate postavljene granice, što tražite validaciju izvana i što zapravo suštinski ne volite i ne poštujete sebe. Morate zavoljeti sebe i više nećete upadati u toksične veze, zaključit će konsenzusom članovi Facebook grupe u koju ste se uključili u potrazi za podrškom.

Ako ste poput mene, na takvu ćete ideju odmahnuti rukom. Taman posla, pa vidi me kako sam omiljena u društvu, uspješna u poslu i životu – ja da sebe ne volim? Koješta. Onda ćete naučiti da je i overachievment zapravo odgovor na istu onu traumu koja vas je otjerala u ruke narcističkog zlostavljača i u jednom ćete trenutku, baš kao Jim Carrey u Truman Showu, shvatiti da je cijeli vaš svijet i sve što ste mislile o sebi zapravo iluzija, i da zaista, duboko unutra, uopće ne volite sebe onako kako bi svaka osoba sebe trebala voljeti. Znači ipak je Facebook bio u pravu. Ali kako sad zavoljeti sebe ako ste 30 ili 50 godina živjele kao da sve druge ljude volite više od sebe samih jer ste tuđe potrebe stavljale ispred svojih? Tako što ćete same sebe ponovo odgojiti. Da, dobro ste pročitale. To se zove reparenting – ponovno roditeljstvo. 

Iscjeljenje od traume koje tražimo nije naime potrebno nama kao odraslim ljudima. Iscjeljenje je potrebno našem unutarnjem djetetu, onom koje sve naše originalne rane zauvijek nosi u sebi, zbog čega nam se čini da cijeli život upadamo u iste probleme.

Upravo to mu možemo pružiti reparentingom, procesom u kojem mi postajemo brižni, mudri roditelji sebi samima, onakvi kakve nismo imali u djetinjstvu. Reparenting nas uči kako da danas, kao odrasle osobe, zadovoljimo nezadovoljene potrebe svog unutrašnjeg djeteta i time promijenimo svoje današnje iskustvo svijeta i, na koncu, zavolimo sebe. Kako da si pružimo ljubav, sigurnost, emocionalnu konzistentnost i – najvažnije od svega – suosjećanje.

Reparenting počinje s time da naučimo identificirati svoje potrebe – emocionalne, duhovne, pa čak i fizičke. Toliko smo dugo na autopilotu s čitavim spektrom obrambenih mehanizama da moramo zastati i upitati se – ok, a što JA TREBAM u ovom trenutku? Ne govorim o milijun dolara. Govorim o gladna sam, žedna, trebam razgovor, podršku, zagrljaj... Bazične stvari. Što ja sada mogu učiniti za sebe? Jednom kad to počnete osvještavati, shvatit ćete da potiskivanje vaših potreba možda ide tako daleko da recimo ne idete na wc kad vam se piški, nego trpite dokle možete, iz vama u tom času potpuno nejasnih razloga. Nakon što naučite identificirati svoje potrebe, idući korak je prepoznati kako ste do sada nastojali postići zadovoljenje tih potreba. Tu se pojavljuje glavni „negativac“ u priči – unutarnji kritičar. 

Unutarnji kritičar je onaj koji je upio sve kritike i negiranja vaših potreba koje ste kao djeca doživljavali od roditelja i živi u vama kao podsvjesni glas koji se javi svaki put kada ih trebate zadovoljiti. Svi ga imamo, to je naprosto bio odgojni standard. Znate ono kad ste recimo u igri u parku pali, udarili se i plakali, a roditelji su vam umjesto utjehe i zagrljaja rekli „Jesam ti rekao/rekla da paziš? Eto ti sad.“ E pa s takvim i još stotinama sličnih događaja vi ste naučili potiskivati i negirati svoje osnovne potrebe, kriviti se i kritizirati zato što ih imate, umjesto da ih zadovoljite i pružite si suosjećanje koje trebate. I to je postalo vaše programiranje za cijeli život.

Unutarnji kritičar odbacuje vaše potrebe, negira vašu stvarnost i stavlja potrebe svih drugih ljudi ispred vaših. Unutarnji kritičar vam nabija krivnju i sram. „Kako sam glupa“, „sama sam si kriva“, „trebala sam drugačije“ i slično, rečenice su koje zbog unutarnjeg kritičara upućujete sami sebi – uočite vezu s pričom iz parka - uništavajući tako do kraja ionako krhko samopouzdanje. A ako ste bile u vezi s nasilnikom ili toksičnom osobom, takve ste rečenice i od njega čuli tisuću puta i vaše su se rane otvorile toliko da ih ni najbolji flaster ne može zalijepiti.

Glavni cilj ponovnog roditeljstva je utišati unutarnjeg kritičara i prihvatiti samopoštovanje i suosjećanje prema sebi. Razvijanjem mudrog i brižnog unutarnjeg roditelja koji će se suprotstaviti unutarnjem kritičaru i zaštititi vaše unutarnje dijete, naučit ćete vrednovati svoje osjećaje i stvarnost, umjesto da ih kritizirate ili ignorirate. Sami ćete sebi dati osjećaj „vidim te, čujem te, tu sam za tebe, u redu je sve što osjećaš i ja ću ti pomoći“. 

Prvi i osnovni stup reparentinga je emocionalna regulacija. Ovo je ujedno i najzahtjevniji dio. Svi imamo situacije koje nas izbacuju iz takta. Iako nam se u tom trenu čini da reagiramo na konkretan događaj, to zapravo nije tako.

Ono što nas tada uzruja nam trigerira originalnu ranu koju nosimo iz djetinjstva. U takvim situacijama imamo tendenciju potisnuti osjećaje ili ih otupiti s alkoholom i slično. To će privremeno ukloniti nelagodu, ali dugoročno neće napraviti ništa i isti će se triger javiti opet, samo u nekoj drugoj situaciji. Ono što trebamo napraviti je duboko disati, pustiti negativne osjećaje da prolaze kroz vas i samo ih suosjećajno promatrati bez ikakve osude. Sve i ako se radi o velikom bijesu ili ljutnji, samo pustite osjećaje da budu tu. I kako ih budete suosjećajno promatrali, sami će se od sebe rastvoriti i transformirati u mir. A kad uzrujanost prođe, pokušajte se prisjetiti događaja iz prošlosti koji je zadnji put u vama izazvao istu takvu reakciju. Pa onog prije njega, i onog prije njega, i tako ćete – najčešće uz pomoć terapeuta – doći do originalne rane iz ranog djetinjstva koju vaše unutarnje dijete još uvijek nosi i zbog čega vas neke situacije trigeriraju. I tu ćete ranu moći izliječiti.    

Drugi stup je disciplina s ljubavlju. To nije ona disciplina kad moraš nešto raditi što ne želiš. Upravo suprotno, to je razvijanje svakodnevne rutine u kojoj ćete napraviti nešto za sebe kako biste naučili da se možete sami na sebe osloniti.

To mogu biti stvarno male stvari, nešto što želite raditi, i to mora biti vrijeme samo za vas. Recimo da ćete svaki dan pet minuta samo sjediti i disati u tišini. Ili popiti čašu vode s limunom svako jutro. Ne samo da radite nešto dobro za sebe, nego time gradite vjeru da nećete od sebe odustati i jačate svoje samopouzdanje. Disciplina s ljubavlju uključuje i postavljanje jasnih i čvrstih granica i izgovaranja riječi „ne“ kad ono što se od vas traži krši vaše granice. Ovime učite svoje unutarnje dijete da je vrijedno ljubavi i truda i da će njegov unutarnji roditelj uvijek biti tu za njega.  

Treći stup je briga o sebi – zadovoljenje vlastitih potreba i poštovanje svojih vrijednosti. Kvalitetno spavati, provoditi vrijeme u prirodi, kretati se, biti s ljudima koje volite…

Sve ono što vas ispunjava i što čini dobro vašem tijelu i duhu važno je svakodnevno provoditi da izgradite ljubav i nježnost prema sebi. Jer ako to radite, onda ste toga i vrijedni. I to uključuje zadovoljenje svih svojih emocionalnih, fizičkih i duhovnih potreba. Mens sana in corpore sano.

Četvrti stup je spontana radost. Kao igra za odrasle. Time zadržavate svoj dječji duh i radost života. Koliko puta prođemo kroz dan, a da nismo napravili baš ništa što nas veseli.

I sad recite, kakvu to poruku šalje nama samima? Ako nisam zaslužila da svaki dan barem sat vremena radim ono što mi hrani dušu, koliko ja vrijedim? Ako je sve drugo važnije od moje radosti? To može biti bilo što. Može biti neki hobi. Spontano plesanje. Glasno pjevanje uz glazbu. Ostajanje u autu dok ne odslušate najdražu pjesmu do kraja, iako ste se parkirali. Spontanost, sloboda, uživanje u životu i otkrivanje onoga što vas veseli. Svaki dan.

Ono što je najvažnije u reparentingu je razgovor s unutarnjim kritičarem. Kad se pojavi njegov zli glas i počne vam govoriti kako ne valjate zbog ovoga ili onoga, zamislite glas svog mudrog unutarnjeg roditelja koji mu govori kako to nije točno, kako ste sve napravili kako treba, kako niti znate niti možete bolje i ponavljajte to dok unutarnji kritičar ne zašuti. Možda zvuči šizofreno – znam da meni jest na početku – ali vjerujte mi da djeluje. Taj dijalog u svojoj glavi svaki put morate izvesti do kraja sve dok kritičaru ne izbijete sve argumente i on ne zašuti. U početku će glas kritičara biti tako snažan da tome što „roditelj“ izgovara nećete ni vjerovati. Ali pomalo, uz redovnu praksu, taj će se glas stišavati, a vi ćete biti sve bolji i sve nježniji prema sebi. Pa će i svi oko vas biti takvi prema vama. Oni koji neće – s njima se nećete družiti.

Ako idete na psihoterapiju, vaš odnos s terapeutom je također vrsta reparentinga. Naime, siguran odnos s terapeutom ili terapeutkinjom stvara temelj da svi ostali odnosi u vašem životu postanu kvalitetniji. Dovoljna je samo jedna osoba koja se prema nama odnosi kao brižan roditelj da naučimo kako odnosi mogu izgledati, za razliku od drugih toksičnih odnosa koje imamo. Međutim, terapiju si malo tko može priuštiti, onaj tko može obično ide jednom tjedno, a promjena vlastitih obrazaca je nešto na čemu trebamo raditi svaki dan. Zato nam reparenting proces pruža četiri stupa koja možemo upotrijebiti u svom svakodnevnom životu i polako, ali sigurno postati ona osoba kakvom želimo biti. Ona koja se voli bezuvjetno.