Arijana Lekić-Fridrih dugo je likovna umjetnica, performerica, aktivistkinja, dizajnerica. Radila je kao scenaristica „Direkta“, izlaže na ulici, ne zanima je galerijska publika. Smatra se introvertnom osobom, iako se bavi performanceom praktički oduvijek. „Upisala sam dokumentarnu režiju kad sam shvatila da mi treba struktura za performance.“ Bez treptaja priznaje da živi od reklama. „Komercijalni posao radim po danu, svoju umjetnost po noći. Zato malo spavam. Ležim noću u krevetu, razmišljam i odjednom palim svjetlo. Pomaže činjenica što sam u vezi na daljinu pa si to mogu organizacijski priuštiti. Ne znam kako pomiriti te dvije-tri Arijane koje rade neprestano… Vidjet ćemo.“ Sigurno znate tko je Arijana, ako ne imenom, onda opisom. Pokušajte s „ona koja stoji ispred molitelja“. Kad sam odabirala imena za glavnu priču ovog broja, naš modni suradnik odmah je prepoznao Arijanino ime. „Ona je boginja, ona se usudi sve ono što mi želimo!“ Arijana, naoko, svake prve subote u mjesecu ne radi ništa posebno. Potpuno odjevena stoji ispred gomilice muškaraca koji – „mole“. Njihova molitva, zato i stavljena u navodnike, prilično je kontroverzna – ona nije intimna i nije kod kuće ili u crkvi, ona nije samo u javnom prostoru, nego je i sa zapanjujućim ciljem – da muškarci (ponovno?) postanu (duhovni) autoritet u obitelji. I ne samo to.
To nije molitva
Arijana smatra da – a o tome se mnogo pisalo i govorilo – iza naoko (a i to je upitno) benigne molitve, ukrašene doduše srednjovjekovnim simbolima i gestama, stoji ozbiljna agenda. „Mole da se suzdrže od svojih nagona? Samo malo, ali koja je alternativa? Da se NE suzdrže? Kakva je to molitva? Meni smeta nedostatak političke volje da se to sredi. Ja sam protiv zabrana svake vrste jer znam što zabrana donosi. Ne bih zabranila klečavce, ali mislim da ovo ne smije trajati zauvijek. Njihove bih poruke dala na procjenu Ustavnom sudu, a na tome i radim s desetak odvjetnika koji su mi velikodušno, iz ideala, ponudili svoju pomoć. Ljudi imaju zajamčeno pravo na jednakost, a zagovaranje nije molitva. Što ako žena ne želi da je njezin suprug autoritet? Što onda? Koji je odgovor, posebno u zajednicama gdje razvod nije opcija? Nasilje?“
Ovo nije misa
Pitam Arijanu kako je uopće došlo do sada već slavnog performancea koji je simbolički nazvala „Tihom misom“. „Nitko od nas ne zna zapravo kako bismo reagirali u određenoj situaciji. I većinom kad se nađemo u nekoj situaciji da imamo poriv reagirati na nepravdu, mislimo na obitelj, mislimo što će oni reći ili, u nekim drugim društvima, što će biti s njima, ali postoje neke situacije u kojima prevlada instinkt, a ne razum. Ja sam taj prvi put kad sam naletjela na ‘molitelje’ šetala s kćeri svoje prijateljice, išle smo na plac i zapravo je ona prva pitala što je to. Stale smo vidjeti i čula sam tri ključne riječi koje su me trigerirale, poslala sam dijete mami, i…“ Arijana ovdje zastaje, kao da i sama propituje bi li joj život danas, dvije godine kasnije, izgledao potpuno drugačije da nije te subote išla na tržnicu. Da nije imala osjećaj kao da netko ugrožava njezina i prava ženskog djeteta koje je tada držala za ruku.
„Ja jako brzo reagiram. I to je moja najveća mana. Iz brzopletosti ponekad griješim, ali čini mi se da je ovo bio dobar potez. Kad sam stala ispred tih muškaraca koji mole, vidjela sam njihove reakcije i shvatila da je to sve organizirano, s većom namjerom od molitve. Jako je teško objasniti ljudima da ta molitva na Trgu nije u organizaciji Crkve. I zapravo sam najponosnija na to što sam u tome uspjela. A dobila sam i reakciju od Crkve kao institucije. Tri visokopozicionirana svećenika izjavila su da ta ‘molitva’ nema veze s organizacijom Crkve. To ima puno jasniju strukturu od ovoga što ja radim. Manje se moli, više se obilazi. U Karlovcu se, primjerice, muškarci šeću i preslaguju u nekakve formacije. Tada im je i podrška počela opadati, što mislim da je važno jer iza te naoko benigne manifestacije stoji ozbiljna antigender akcija. Vjerujte, postoji agenda za svaku pojedinu zemlju u regiji, pa i za Hrvatsku. Kako sam stalno u kontaktu s poljskim aktivistkinjama, shvatila sam da je i kod njih tako počelo. Kasnije, kad je pobijedila ultra desnica, kad su zakoni promijenjeni, bilo je kasno. Jednu ‘Tihu misu’ posvetila sam Doroti, mladoj Poljakinji čije je dijete umrlo na porođaju, ali nije ga mogla fizički roditi, izbaciti iz sebe. Liječnik joj nije smio pomoći. Onda je ona umrla. To nije distopija, to lako može biti stvarnost.“
Arijana u ove dvije godine broji i incidente i tužbe. Pitam je boje li se njezini bližnji za nju. „Moja mama se nikad nije bojala za mene. No ona je borkinja. Samohrana majka. Moj partner – da. Ali mi smo dugo zajedno i zna tko sam. A ja ne mogu podnijeti da živimo u društvu u kojem se nitko ne brine za generacije koje dolaze nakon nas. Mislim da kao umjetnica moram osigurati prostor za njihova prava. Ja sam kao žena zahvalna Sanji Sarnavki, Radi Borić i Nevi Tölle što su se borile za nas kad je bilo teško stvarati prostor za žensko pitanje. Ida Prester i ja smo prijateljice odmalena i organizirale smo u Europskom domu panele. Zvale smo ljude koje smo htjele upoznati i ja sam, kao klinka, zvala Sanju Sarnavku. Pojavila se! To je bio moj prvi susret s feministkinjom. Dvorana je bila puna. Valjda joj je strastveno dijete bilo simpatično.“ (smijeh) Arijana vjeruje da je sada na nama red da to vratimo društvu ako možemo. No i taj put ima određenu cijenu. „Imam dijagnozu PTSP-a koja je počela s jakim napadajima panike dok sam bila još vrlo mlada. Nisam mogla disati, kočilo mi se tijelo. Morala sam se izboriti s tim. Moj diplomski rad bila je borba s anksioznošću. Kad sam se suočila s tim da nemam stvari pod kontrolom, uključujući i svoje tijelo, vratila sam se tom nekakvom sustavu vrijednosti kao osloncu, i to je zapravo dio moje intimne sfere i duhovnosti te moram biti optimistična zato što sve mora završiti dobro. Sve moram dotjerati do kraja i u tome sam sklonija stavljati druge ljude u tu poziciju, boriti se za njih, ali mislim da se paralelno zapravo borim i za sebe.“
U buci medijskog prostora često se pretpostavlja da su sve udruge civilnog društva umrežene, a da se sve umjetnice i feministkinje podržavaju. Nažalost, to nije uvijek tako.
Ovo nije feminizam
„Ne osjećam se posebno podržanom od feminističkih udruga. S nekima sam se i razišla zato što su tijekom jedne feminističke konferencije izašle dok je govorila jedna prominentna feministkinja koju one nisu podržale jer joj ishodište nije ni akademsko, ni civilni sektor, a koja je uz to i jako lijepa žena. Što ću ja nju slušati, bili su komentari. Ne podnosim nesestrinstvo. Kod mene im pak smeta što me mediji primjećuju. Ja svakom kažem – dam vam sve, i prijetnje, i pohvale, i dizanje ujutro za svaku tihu misu, u svakom od gradova u Hrvatskoj. To nije feminizam.“
CIJELA Hrvatska
Arijana, naime, više nije na glavnom zagrebačkom trgu odakle je sve krenulo jer kaže da joj je važno govoriti cijeloj Hrvatskoj, biti u malim sredinama, obraćati se ženama koje nisu privilegirane, i to njihovim jezikom. „Nakon incidenta s bivšim saborskim zastupnikom Pernarom koji me uhvatio za grudi nasred Trga bana Jelačića (tužila sam ga i dobila tužbu) rezultat je bila njegova uplata 5000 kuna u državni proračun. Ja nisam dobila ništa osim računa svoje odvjetnice. No tražila sam da prestane objavljivati fotografije djevojaka s Trga i s drugih trgova. Djevojke koje su mi se priključile fotografirane su u najgorim mogućim pozama i objavljivali su to na društvenim mrežama. Nakon moje tužbe to se više nikad nije ponovilo. U Splitu sam bila fizički napadnuta, u Šibeniku također. U Šibeniku sam dobila barjakom u glavu. Da, brojim modrice. Nasilje je dio mog života, nažalost. I ovog performancea. I ostavlja trag.“
Zašto i dalje putuje, pitam je znajući da je prošli mjesec, vraćajući se s nastupa u Argentini, odmah s aerodroma otišla u Karlovac na jednu od svojih misa. „Ponosna sam što sam prva generacija Zagreba, jer mogu razgovarati sa ženama koje nisu iz grada. Smatram, kao umjetnica, da je to moja prednost. Okupljam žene u knjižnicama malih gradova koje ne govore muževima gdje idu, ali dolaze razgovarati s nama. Želim da mi vjeruju, a ako to želim, moram se pojaviti.“
Ovo nije akademija
„Bila sam jedina žena u svojoj klasi. I da, naravno, bilo mi je dano do znanja da bi mi bilo lakše ako, kad već nisam frajer, imam ‘mušku ekipu’. Napisala sam prijavu, potpisanu, o studiranju i mobingu na Akademiji u Splitu. I zanimljivo, tijekom cijepljenja protiv covida na Velesajmu, u redu za cjepivo susrećem tadašnjeg pročelnika jednog odsjeka. Možeš li povući tu prijavu, pita me, kao prijateljski. To će ti jako otežati život. Ne, rekoh, to će tebi otežati život“, smije se Arijana. „Dokumentarni film nije moje prvo polje djelovanja, ali radim dugo jedan film o obitelji žena koje su u području aktivizma. Pratim ih deset godina. A i stvarno dugo kolegica Andrea Kaštelan i ja radimo na sad već poznatom projektu ‘Od5Do95’.“
Deset pitanja
„‘Od5Do95’ je subverzivan“, kaže ironično svojim klasičnim tonom koji gotovo uvijek znači suprotno od onoga što bi slušatelj u prvi tren pomislio. „To je projekt koji ima gomilu odbijenica. Sad ih već skupljam. To je projekt u kojem žene govore o sebi. To se u našim institucijama smatra subverzivnim! Zato želim da svi znaju kako stvari funkcioniraju. Ne želim podcjenjivati građane. Prvih pet žena koje su odgovorile na naših uvijek istih deset pitanja bile su moje prijateljice, ali vrlo je brzo nastao boom. Najdirljivije mi je kad nas nazovu iz domova za starije i nemoćne i kažu: „Gospođa Marija se želi snimati.“ Pa kako to odbiti? Odmah krećemo, išle smo sa zaštitnom opremom i u vrijeme korone. Mislim da je ključno pitanje „Jesi li ikad razmišljala o svojoj majci kao o ženi?“. Sve žene na njemu zastanu. Pa i ja, koja sam znala pitanje! (smijeh) To je pitanje na koje je jako teško odgovoriti. Tko je tvoja majka kao osoba, a ne kao majka“, opisuje Arijana svoj on going projekt. No jedan drugi ju je proslavio. To je njezin komentar slavonskog bećarca koji je stavila u usta opernoj pjevačici. „Nema žene bolje od krmače je samo izmješten. Pa to nisu stihovi koje sam ja izmislila. Postao je kontroverzan samo kad je izmješten – NEMA ŽENE BOLJE OD KRMAČE, MOŠ JE KLATI MOŠ JE JEBATI stihovi su koji se pjevaju pred ženama, pred djecom na svadbama, na kirvaju. No kad sam ih ja upotrijebila, nastala je drama. Ne mislim da su moji radovi kontroverzni. Kontroverzne su poruke koje dobivam u inbox. Ali ja ih redovito izlažem. Mislim ovako: ako netko ima hrabrosti meni to poslati u inbox, neka se pokaže pred cijelim svijetom. Manji problem imam s komentarima nego s inboxom jer obraćanje u inbox doživljavam kao nešto vrlo intimno.“
Institut pratnje
„Počela sam raditi kao pratnja na policiji. Ne znam znaju li žene da to postoji. Svaka žena koja prijavljuje nasilje policiji ima pravo na pratnju. Civilna scena je umorna i potkapacitirana. Ja to smatram nastavkom svog umjetničkog rada, a moji poslovni suradnici to zovu mojim socijalnim radom koji me iscrpljuje jer su u pitanju noć, trauma, putovanja, ozljede. No smatram da je institut pratnje jako važan jer žene često ne odu prijaviti i zato što nemaju s kim, što ih obitelj ne podržava. To u praksi znači da mi je mobitel uvijek uključen, da sam se spremna ustati iz kreveta i otići do nepoznate žene, razumjeti je i podržati.“ Pitam Arijanu koje su teme na koje bi voljela upozoriti. „Femicid. Suicid. Nepravda. Moj klik na nepravdu postoji oduvijek. Na zabranu dizanja zastave u Splitu tijekom prvog Pridea kolegica i ja smo digle zastavu. Bile smo pod policijskom zaštitom. Reakcije javnosti mi stoga nisu strane.“ A žensko pitanje? „To je neodvojivo od nepravde, od tuge. Oduvijek sam okružena ženama. Odgojila me mama sama.“ A vjera? „Smatram se agnostkinjom. Dijelim puno kršćanskih vrijednosti s ljudima koji prakticiraju vjeru. Jako poštujem vjernike i vjernice. Mislim da je njihov život upotpunjeniji nego moj jer se imaju kome obratiti kad im je teško. Dugo sam tražila što je to moje kad je teško. Tko je to moj. Jako sam se rano susrela sa smrću jer mi je otac rano umro. Izgubila sam i djeda i baku. Postoji jedna vrsta utjehe do koje vjernici dođu lakše, ranije.“
Moja vjera
„Vjerujem u to da se dobro dobrim vraća. Znam da je to dječje i naivno, ali doista vjerujem u karmu. Samo – možda ne još. Ali doći će. Bit će ok.“
