U Zagrebu je padala dosadna kiša; a program obližnjeg kina govorio je, tvrdoglavo iako sam ga nekoliko puta čekirala, da film traje više od tri sata. Zaklela sam se samoj sebi davno da nešto tako dugačko, bilo to kazališna predstava ili film, pa i najbolji na svijetu, neću gledati. Ali, kako to obično biva s obećanjima, posebno kad ih date sebi samima, muž i ja našli smo se u prepunom kinu spremni na tri + sata. Brady Corbet, neočekivani redatelj ovog gigantskog filma, znao je (ili mu je netko šapnuo) da će publici pauza biti više nego potrebna, pa ju je sam i osmislio: pojavljuje se nakon cca sat i četrdeset i pet minuta filma (već dovoljno dugačko, zar ne?), a minute tijekom kojih imate pravo rastegnuti nogice slatko vam i stilizirano broje na ekranu.
Zašto kažem da je Corbet neočekivan? Iza njega ne stoje epovi koje čovjek očekuje od redatelja starog kova koji svoje korijene vuku iz zlatnog doba Hollywooda (prvi mi na pamet, recimo, pada Spielberg, ili Coppola, ili Scorsese). Corbet je praktički no-name, barem ako pitate kućanstva, jer iza njega stoje svega dva ne baš jako poznata filma (The Children of the Leader i mjuzikl Vox Lux). Ipak, to što je napravio u Brutalistu apsolutno premašuje ono što bi čovjek očekivao nakon guglanja njegovog opusa. Brutalist je, da, dugačka, ali i senzacionalno uspješna mega drama o izmišljenom (iako temeljenom na nekoliko pravih karaktera) mađarskom arhitektu koji, preživjevši logor, dospije u Ameriku.
Nekad je László Tóth bio megauspješan i gradio brutalističke zgrade po Budimpešti, čije ime izgovara u više navrata poetski i magijski, kao da je- nama ipak bolje poznata nego američkog publici- Pešta u najmanju ruku Pariz, a danas je, spletom nesretnih okolnosti, ali i zahvaljujući svom nesretnom i ponosnom karakteru- radnik u građevini.
Ukoliko do sada niste ulovili da Totha igra Adrian Brody, obavezno napravite mentalnu notu, jer će vrlo vjerojatno večeras podići pobjedničkog Oscara baš za tu ulogu (postoji mala šansa da će Timothee Chalamet slaviti zbog svojeg prikaza Boba Dylana). Ako pobijedi, Brody je uistinu zaslužio nagradu; gotovo da ne postoji scena bez njega na ekranu. U jednom liku on igra i ovisnika i preživjelog, i lojalnog supruga, vječno zaljubljenog u svoju bolesnu ženu (Felicity Jones) i zavodnika, i prosnog pobjednika, i očajnika. Iako je njegova manira često previše, veličina ovog filma ga prekrije svojom snagom i istovjetnim pretjerivanjem. Uspijeva u svemu; baš kao i film.
Je li toga ipak malčice previše? I dužine, i arhitekture, i New Yorka i Italije (gdje zajedno sa svojim mecenom i zlostavljačem, znate kako ta dinamika već ide, odlazi iskopati najljepši kamen Carraru), i heroina, i holokausta, i kapitalizma? Može vam se dogoditi da pomislite kako je Corbet (koji je film napisao sa Monom Fastvold, norveškom scenaristicom, s kojom je petnaestak godina u romantičnoj vezi) bio preambiciozan. Ponekad je za film zdravo da otpusti višak didaktike i poruka. Kao što pri kadar (Kip Slobode u obrnutoj, istrzanoj perspektivi, s useljeničkog broda) govori: ovo neće biti lako.
Ova Amerika, iako antifašistička, sumnjičava je prema Židovima (u uvodnom će dijelu Toth osuditi svog rođaka koji ne salo da je promijenio prezime iz Molnar u Miller, već se i pokrstio). Moram priznati da mi je ta cijela linija priče, u kojoj su preživjeli Židovi tretirani kao današnji imigranti iz Sirije u Europu bila prilično zbunjujuća: svakako je dobar trenutak za podcrtati bilo kakvu klicu antisemitizma u zajedničkoj pretpovijesti, no sama činjenica da se Toth morao namučiti (i platiti vlastitim dostojanstvom) dolazak supruge i nećakinje, jednako tako preživjele, djeluje kao nemoguća stvarnost- a činjenica da nam to tako djeluje govori o tome kako malo znamo i kako brzo zaboravljamo.
Kada Eržebet konačno stigne, u invalidskim je kolicima (scenu susreta sam propustila jer ne podnosim štopanje vremena za korištenje toaleta i ispijanje pića zahvaljujući besplatnim kuponima, ali upozoravam vas da ne kasnite jer je to prva scena nakon pauze), pa se sat i 45 min bildani susret desi u teškom antiklimaksu. Ne, to ih neće spriječiti da vode ljubav (nekoliko scena seksa napisane su i snimljene kao mješavina požude i duboke intime dvije duše koje se razumiju), niti će imaginarna bolest spriječiti Eržebet da ustane (doslovno, da) u obranu svog supruga i vikne: - silovatelj! -u lice Guy Pearceu (rubno prestereotipan u prikazu američkog kapitaliste) i jednako odvratnom sinu (Zlostavljači i sinovi vode svijet, zar ne?), Joe Alwynu.
Da, vidi se da je partnerica autora žena snažnih stavova, jer, posut je film i feminizmom (“Nisam studirala na Oxfordu da bi pisala o ruževima!”, reći će Eržebet kad se konačno odluči krenuti u Izrael) i umjetnošću. U trenutku kad nas autori odvedu na imaginarni venecijanski bijenale, baš kao i negdje na startu kad Toth baljezgari o kocki, pomislit ćete: zar nije postojao nitko da kaže da je previše uvijek - previše. Poneke odluke su začudne, ali dobro da jesu, jer razbijaju mot američke velike filmske sage, odavno na odumiranju (vidjet ćemo što će se s novim politikama dogoditi): nijema nećakinja Sofija progovara u intermezzu, bez objašnjenja i dramatike, holokaust i nasilje te vrste nikad ne vidimo, a zapravo nismo sigurni ni kako su se svo troje izvukli.
Autori se ne bave time: više ih zanima propast antifašizma u Italiji, ovisnost, i usporedba novaca i umjetnosti. Ne brinite se: Fastvold i Corbet vjeruju da umjetnost i talent mogu sve preživjeti i pobijediti. Iskreno se, zbog svih nas, nadam da su u pravu.
