Joker: Ludilo u dvoje je zaista ludilo koje se čekalo preko dvije godine. Najava kako će se u nastavku Oscarom nagrađenog filma, osim Joaquina Phoenixa, pojaviti mega zvijezda Lady Gaga je odmah podijelila javnost na dvije struje. One koji su film već tada prozvali filmom desetljeća i druge koji su govorili apsolutnu suprotnost. Taj jaz je do krajnjih granica proširila informacija da se radi o mjuziklu, iako je i prvi Joker veliki dio svoje radnje posvetio glazbi. Da, film je ovog puta potpuno vođen i inspiriran glazbom koja ga u nekim dijelovima podiže na nezamislivu razinu.
Film svoju gotovo epizodičnu i diskutabilno tempiranu radnju otvara animiranom sekvencom koja nas podsjeća na kraj prvog filma s Phoenixom. U Looney Tunes stilu, Joker se bori sa svojom sjenom koja pokušava preuzeti njegovo mjesto. Nismo mogli dobiti bolji recap, ali i uvod u dugo očekivani nastavak koji se može opisati čudnovatom kombinacijom mjuzikla, psihološke drame i old school televizijskih prijenosa visokoprofilnih suđenja.
Phoenix je istim intenzitetom uronjen u ulogu koja mu je prije 4 godine zaradila prvog Oscara. Nositi titulu Jokera, istu onu koju je obilježio Heath Ledger i zamalo upropastio Jared Leto, je čast ravna preuzimanju uloge Jamesa Bonda ili Batmana. Phoenix iznova blista u ulozi, sa senzacionalnim prikazom čovjeka koji doslovno preživljava u Arkham zatvoru/ludnici i raslojava se na dvije osobe - Arthura Flecka koji pokušava stati na noge i persone Jokera koji ga u tome sprječava.
Unatoč napretku, njegov ponovni pad u ludilo i apsolutni delirij dolazi u obliku Lee Quinzel koju utjelovljuje fenomenalna Lady Gaga. Gaga glumi njegovu najveću obožavateljicu, pacijenticu na psihijatrijskom odjelu koja se zaljubi u Fleckovu slavnu Joker stranu, te ga gura do krajnjih granica pakla u kojem bi oboje postali kralj i kraljica. Bez obzira na sve, Flecku je ovo prvi put da je osjetio neku vrstu ljubavi u životu (majka ga je doživljavala kao teret i razočarenje) i u njemu budi težnju za nečim većim od propasti s kojom se pomirio u zatvoru.
Bez obzira na nominaciju za glumački, osvojeni glazbeni Oscar i dokazivanju u raznim filmskim i televizijskim ulogama, od kojih se kao najbolje uzimaju suvremena verzija filma Zvijezda je rođena i Američka Horor Priča: Hotel, Gagu i dalje prati diskutabilna percepcija javnosti i kritike. Naravno, svemu tome doprinosi njeno ekspresivno i potpuno nadrealno preuzimanje uloge koja se proteže i van filmskog platna. Bilo da se radi o onom poznatom memeu u kojem je svakom novinaru na svijetu izgovorila rečenicu ‘’ Sto ljudi u prostoriji, ali potrebna je samo jedna...’’ ili priči da joj je prava Patrizia Reggiani bacila kletvu zbog koje je napadaju muhe, Lady Gaga je kroz čitavu karijeru hodala po tankoj granici između realnog i fiktivnog. Možda ju je upravo to u glavi redatelja Todda Phillipsa izdvojilo kao najbolju opciju za novu verziju Harley Quinn, one koja novog Jokera prati zbog njegove on-stage persone, a ne zbog Arthura Flecka koji u sebi pokušava pronaći zrno ljudskosti i oprosta.
Slava je ovdje izuzetno bitan faktor i motivacija likova koja se kritizira kroz cijelo trajanje filma. Iako je najavljen kao film s romantičnom radnjom, romantika je ovdje jedino prisutna u slijepom i toksičnom obožavanju slave, a ne čovjeka iza nje. U jednom trenutku kao da usmjerava ogromno zrcalo prema publici (onoj prikazanoj u filmu, ali i nama ispred srebrnog platna). Zašto smo toliko željni slave, pa makar ju zaradili s pet ubojstava, jedno od kojih se dogodilo u televizijskom prijenosu? Zašto su nam slavni motivacija, bez obzira na to što smo svjesni da nerijetko ne rade ništa dobro? Zašto nismo spremni prihvatiti činjenicu da se iza svake maske i glamurozne haljine krije osoba koja nije božanstvo, već običan čovjek?
Vanjski svijet Flecka vidi kao narodnog heroja, slavnog Jokera koji je upotrijebio nasilni spektakl kako bi odbacio apsurd današnjeg svijeta i gladnih medija. On je snažan glas protiv sustava, ali i dalje pati zbog činjenice što ga je taj isti sustav stavio na pijedestal. U ovom filmu se kritika sustava proteže i na onaj državni, gdje kritika na morbidni odnos prema zatvorenicima bolje plodno tlo nalazi u suvremenom američkom društvu. U tom se dijelu krije možda najveća pouka cijelog filma, s tim da je u određenim trenucima gledatelju predstavljena na najbrutalniji mogući način.
Možda je ironično to što se film o slavnom klaunu ubojici fokusira na psihološko bježanje od njega. Taj bijeg (redovno popraćen glazbenim interludijima) je možda najzanimljiviji dio filma, kao i novo dijeljeno ludilo s Lady Gagom. Ipak, film u svom drugom i završnom dijelu ostaje na razini povuci-potegni, u kojem se, bez obzira na odličnu glumu i zabavne glazbene/halucinogene dijelove (kojih u jednom trenutku ima sve više), ne izdvaja jedan poseban trenutak koji bi mogao stvoriti novi Oscars buzz. Ako ste se nadali da će vam ovaj film promijeniti život, onda imamo loše vijesti za vas. S druge strane, ako tražite brutalnu i pomalo krvavu razbibrigu u trajanju od malo više od dva sata, koja je ravna plesu Freda Astairea i ekspresivnih glazbenih točki Judy Garland, onda je ovo pun pogodak. Na kraju dana, that's entertainment!
