Ako ste upoznati s trenutačnom hrvatskom kazališnom scenom, glazbenom scenom, ili uživate u emisiji Tvoje lice zvuči poznato, vjerojatno ste čuli ime Devin Juraj. Od malih nogu Devin se bavi plesom i glazbom, a nedavno je i zakoračio u svijet glume. Gledali smo ga u predstavi „Jadnici“ kazališta Komedije, a zadnje se okušao u ulozi Riffa u riječkoj produkciji „Priče sa Zapadne strane“.
Osim nedavnih kazališnih uloga, Devin gradi i bogatu glazbenu karijeru kroz autorske pjesme i kao pjevač u Mintovom Cabaretu, a prije nekoliko dana izbacio je i novi singl pod imenom „Uzalud me voliš“. Pleše, pjeva i glumi, i čini se da ne planira stati. U trenutku kad mnogi biraju samo jedan put, on postaje „triple threat“, odnosno 3-u-1 umjetnik koji se trudi briljirati u sva tri područja. U razgovoru koji slijedi otkriva kako balansira sve svoje projekte, što ga inspirira, te zašto vjeruje da za uspjeh u svijetu izvedbenih umjetnosti nema kompromisa!
U posljednjih godinu dana sudjelovao si u nizu raznolikih projekata – od mjuzikla Jadnici, preko nastupa u Tvoje lice zvuči poznato, pa sve do nove uloge u Priči sa zapadne strane u riječkom HNK. Paralelno s tim, pripremio si i novi singl. Kako uspijevaš balansirati sve obaveze i gdje pronalaziš vrijeme za rad na vlastitoj glazbi? Razlikuju li se Devin koji stoji na kazališnoj pozornici i onaj koji piše i izvodi autorske pjesme?
Vremena ustvari nema nikad dovoljno, barem koliko se meni čini. Da mogu, izbacio bih potrebu za snom i koristio dane u svojem potpunom trajanju. Ono što ne volim pretjerano raditi je sjedit na dvije stolice odjednom. Ova godina ponudila mi je prilike da se posvetim glumi i nastupima, pa sam autorski rad stavio na sporo kuhanje da bih mu se mogao posvetit kvalitetno. Volim se posvetit svom radu s najvećom ozbiljnosti, a to je dosta teško kad paralelno um boravi u jednoj drugoj sferi. Međutim, kad nađem malo veći blok vremena, pređem u potpunu opsesiju prema svemu što želim postići i stvoriti. Što se razlikovanja karaktera tiče, apsolutno da; Devin kojeg vidite kao pjevača i Devin kao glumca dolaze iz dvije različite pozadine s totalno kontrastnim motivacijama, ali s jednakom ljubavlju prema onome što rade. Najviše volim nestati u svemu tome, ali kad se bavim autorskim radom, nestajem u sferi lika kojeg sam stvaram, dok mi kazalište nudi priliku da nestanem u potpunosti u neku punu dublju priču, najviše s ciljem da izgubim sebe i pronađem lika kojeg utjelovljujem. Cilj mi je, kao i u glazbi, kvaliteta i svjetska razina, a kad pričamo o glumi, najgore bi mi bilo da glumim sebe. Volim izazove stoga uvijek pokušavam pobjeći od onog što Devina čini Devinom.
Vremena ustvari nema nikad dovoljno, barem koliko se meni čini. Da mogu, izbacio bih potrebu za snom i koristio dane u svojem potpunom trajanju.
U nekoliko si navrata istaknuo koliko te inspiriraju glazbenici poput Damiana iz Måneskina i Davida Bowieja. Imaš li još neke umjetnike koji te oblikuju ili motiviraju u tvojoj solo karijeri? Što te najviše potiče na stvaranje?
Freddie Mercury, Marco Mengoni i Damiano David su trojstvo koje mene najtočnije opisuje, doduše ima tu još nekoliko umjetnika s kojima nalazim jednu veliku stvaralačku povezanost. Volim svoje fanove i bilo koga tko u mom radu uživa držat u neizvjesnosti jer koliko god volim da ljudi znaju što, kako i zašto, ipak najviše volim kad je to mala zagonetka. Moj stvaralački moto je "očekujte neočekivano" jer sa mnom to uvijek stoji. Inspiraciju crpim iz vlastite priče, ali ne one koja se dogodila, već ona koja se još mora dogoditi. To je malo dvosjekli mač, ali vjerujte mi da postoji nešto u tome da ja krojim svoju sudbinu sa stihovima koje pišem i zato moram uvijek biti oprezan.
U solo karijeri me najviše inspiriraju velike priče. Elvis, Queen, Motley Crue, Justin Bieber, Michael Jackson; imena koja su dio povijesti jer su ostavili trag jer to mi je cilj, beskompromisno i odvažno ostaviti trag.
Aktivno se baviš glumom, pjevanjem i plesom – sve tri discipline zahtijevaju veliku predanost i energiju. Postoji li među njima ona u kojoj se najviše osjećaš ‘kao kod kuće’? Ili je za tebe upravo spoj svega ono što te u potpunosti ispunjava?
Sve one imaju komadić moje duše. Puno radim na tome da budem najbolji u tome što radim jer publika zaslužuje najbolje. Jako sam predan ka tome da ni glazba ni gluma ne preuzmu već da se paralelno njeguju, ali jednom kad sagledam sve karte, uvijek shvatim da jednako pripadam svugdje. Kako bi se reklo, svugdje dobrodošao, ali nikome ne pripadam. Zaljubljen sam u ovaj život i ne želim se nikad ograničit time da smijem radit samo jedno ili da sam samo u jednom izvrstan, a u drugim stvarima ok. Želim svemu dati istu onu razinu truda koju uvijek dajem jer na kraju dana, finalni proizvod je ono zbog čega publika pali tv ili dolazi uživo, i oni zaslužuju najbolje. Ciljam svjetsku karijeru i standard i ne dozvoljavam si nekakve kompromise.
U Priči sa zapadne strane tumačiš Riffa, jednu od glavnih uloga, dok si u Jadnicima bio Enjorlas. Iako je već Enjorlas bila solistička uloga, kakav je osjećaj preuzeti odgovornost za glavnu ulogu? Donosi li to više pritiska ili više slobode? Imaš li možda neku ‘dream’ ulogu koju se nadaš ostvariti u budućnosti?
Neovisno o ruhu našeg lika, publika zaslužuje najbolje što možemo ponuditi. Lik i njegova osobina su uvijek najbitnija stavka, a ne je li on glavni ili sporedni. Svaka predstava načinjena je od jednog ansambla glumaca bez kojih naravno predstave ne bi bilo i zahvaljujući svakom tom glumcu mi imamo ono u čemu uživamo. Pritiska zbog veličine uloge nije nikad bilo već se on nalazi u osobnim očekivanjima i želje da tom liku damo ono što zaslužuje i da nastavimo uspješnu liniju glumaca koje su te likove tumačili. Enjorlas je za mene bio strahovito veliki izazov jer on u malo djela mora puno pokazati i njegova snaga dolazi iz jedne tišine i kalkuliranosti, ne iz eksplozije i vatre ambicije. Riff je potpuno obrnuti lik, on je svugdje, malo skače po pozornici, malo prodaje dušu vragu, malo se tuče, a malo i plače za tim svijetom koji puša iza sebe jer kao Petar Pan odbija odrasti. Neću se nikada dovesti u poziciju gdje lika osuđujem i karakteriziram po tome je li on glavni ili sporedni, već samo koliko sam sposoban dat mu života da publika vidi to što on je. Neovisno o tome,
Postoji jedan glavni lik kojeg obavezno želim jednog dana utjeloviti, a to je Fantom u "Phantom of the Opera". Da sad krenem, ne bih stao do sutra pisati, ali ta uloga postoji u mom životu od najranije dobi i točno ju vidim na horizontu. Ispružio sam ruku i sad čekam trenutak.
Tvoje kazališno iskustvo došlo je kao prirodan nastavak glazbene i plesne karijere. Kako si doživio tu tranziciju? Je li te nešto posebno iznenadilo u kazališnom svijetu? I, naposljetku, imaš li savjet za mlade koji žele zakoračiti u svijet glume i mjuzikla?
Stati na kazališne daske ponovno nakon toliko godina, a pogotovo prvi put nakon završenog studija bilo je jedno divno iskustvo. Nisam ni percipirao koliko mi fali dok nisam doživio prve probe. Kazališni svijet, naravno, ima svoja pravila i neke svoje tradicije koje su meni bile zanimljivo iznenađenje, ali ne mogu reći da sam se u jednom trenutku osjećao iznenađeno. Bio sam doma. Ono što mi je možda bilo najdraže je to što nisam morao bit ja na sceni. Devin je vrlo svoj lik i kad nastupam kao pjevač postoje razne stvari koje me obilježuju i iza kojih se mogu sakrit. U kazalištu nemam potrebu skrivati se jer ja kao ja jednostavno ne postojim. Iza mojih očiju stoji samo lik i nitko drugi.
Savjet koji bih dao mladima koji se žele bavit kazalištem je samo jedan, a to je: budite hrabri.
Na sceni treba biti odvažan i treba u scenu ući sa nezaustavljivim žarom. Vi to zaslužujete, vaše kolege i na kraju dana, publika. Ono čime se mi bavimo nije svakodnevna pojava i luksuz je kakav mnogi nemaju. Publika zaslužuje vidjeti izvedbu koja je neoprostiva i beskompromisna. Takve izvedbe ostavljaju trag.
Čini se da ti je 2025. godina posebno uspješna – nastupi, uloge, nova glazba. Možemo li očekivati još iznenađenja ili projekata do kraja godine? Što bi volio da publika sljedeće vidi ili čuje od tebe?
2025. mi je za sada najbolja godina ikad. Bilo je tu puno emocija za koje nisam bio spreman i predivno se osjećam kad sagledam što sam sve imao priliku raditi u ovih šest mjeseci. Iznenađenja sa mnom nema nikad dovoljno, i vjerujte mi, čekaju nas mnoge divne stvari, koliko na jesen, toliko i dalje, Bogu hvala. Ono čemu se najviše veselim je ne znanju što me čeka ovako iz dana u dan.
Znam samo jedno, a to je da ne prestajem i ne stajem ni pod koju cijenu. Hvala svima do sad na podršci i veselim se pokazati vam što vam spremam u autorskom, ali i dramskom svijetu!
