Umjetnica Roberta Milevoj svoj identitet istražuje kroz pokret već godinama, a u novoj solo predstavi S Robertom taj proces dovodi na novu razinu. Oslanjajući se na prethodne radove i iskustvo, ovaj put u izvedbu unosi i osobne dnevničke zapise, te stvara jedinstvenu sinergiju verbalnog i neverbalnog izraza.
Roberta je također bila jedna od zvijezda našeg drugog, jesenskog broja 2023. koji se bavio identitetom, tko smo mi zapravo, te njegovim konstantnim promjenama. Razgovarali o njenom stvaralaštvu, izazovima solo izvedbi i tome kako vidi stanje umjetnosti u Hrvatskoj, a njenu predstavu premijerno možete pogledati u Zagrebačkom plesnom centru 25. veljače.
Ova predstava nastavak je Vašeg dugogodišnjeg istraživanja osobnog identiteta kroz ples. Na koji način S Robertom proširuje ili redefinira dosadašnje teme kojima ste se bavili?
Posebnost ovoga rada je u tome što za ishodišnu točku koristi tekstualni predložak, odnosno dnevničke zapise koji su uz ples jednako važan segment u iznošenju izvedbenog sadržaja na sceni. Mislim da se nova predstava S Robertom nadopunjuje na dosadašnje solo predstave jer ima već relevantne točke iz prijašnjih radova na koje se oslanja te nastavlja propitivanje osobnog emotivnog doživljaja u koreografskom i performativnom smislu.
Introspektivni pristup ključan je elementi Vašeg rada. Što Vas je potaknulo da identitet koristite kao polazište u umjetničkom procesu?
Prije svega zato što me jako velik broj prijatelja, kolega i poznanika prepoznaje kroz identitet plesne umjetnice. Nakon rada na ovoj predstavi, čini mi se da mi je upravo bila potrebna pauza kako bi ponovno shvatila da je to obilježje koje me uvelike obogaćuje i određuje iznutra kao osobu.
U ovom projektu uključujete zapise iz dnevnika u izvedbi. Na koji način verbalni i neverbalni segmenti međusobno komuniciraju, te kako ta interakcija utječe na dinamiku izvedbe?
Moj Dramaturg Luka Bosanac je to objasnio na način da na sceni imam 'slušajuće tijelo'. Sviđa mi se kako to zvuči i mislim da dosta toga pojašnjava u pogledu odnosa tih dvaju medija u izvedbi.
Kako ste se pripremali za ovu izvedbu?
Prije nekih godinu i pol dan najprije sam počela zapisivati fusnote iz svakodnevnog života. Misli i rečenice su s vremenom sve više poprimale oblik dnevnika da bi naposljetku taj materijal poslužio za daljnji nastavak rada na predstavi. Ukratko, kao da sam iz dana u dan pripremala prostor koji naposljetku utjelovljujem u samoj predstavi.
Koliko je izazovno stvarati i izvoditi solo predstavu u kontekstu suvremenog plesa?
Zadnjih 14 godina napravila sam četiri solo predstave tako da mi ovakav format izvedbe više nije stran, ali mi svaki put predstavlja novi izazov jer ima nešto jako odgovorno u tome da budem istovremeno otvorena i angažirana. Rekla bih i oslobađajuće jer mogu scenski intervenirati u samu sebe.
Gdje vidite granicu između umjetničkog i privatnog?
Hm. Sve što odlučim podijeliti s drugima više nije privatno, ali mislim da u srži inspiracija ostaje intimna i autentična jer se naslanja na moje osobno iskustvo. S druge strane, kada umjetnički rad izađe pred publiku, on postaje javan.
Kakvu reakciju publike priželjkujete i na koji način želite da dožive ovu izvedbu?
Želja mi je da publika uzme nešto za sebe. Osjećaj, rečenicu, misao, spoznaju, trenutak, pitanje ili odgovor. Da ponuđeni sadržaj otvori prostor za subjektivni doživljaj i vlastitu interpretaciju.
Imate li planove za daljnje izvedbe ili širenje predstave na međunarodnu scenu?
Predstava se za sada izvodi u Istarskom narodnom kazalištu u Puli te u Zagrebačkom plesnom centru. Nemam planove za širenje na međunarodnu plesnu scenu, ali veselit će me ukoliko se dogode neka iznenađenja.
Kada se osvrnete na prethodne godine svog umjetničkog djelovanja, kako biste opisali vlastitu umjetničku evoluciju?
Dugi niz godina rada na suvremenoj plesnoj sceni za mene je jedno divno putovanje s puno obrata. Imala sam privilegiju surađivati s mnoštvom plesnih umjetnika i od svakog sam nešto naučila. Ipak, za moj autorski rukopis najviše je zaslužan kolega i prijatelj Matija Ferlin.
Biti umjetnica danas nosi sa sobom različite izazove, od financijske održivosti do prepoznavanja rada. Kakvo je, prema Vašem iskustvu, stanje scene u Hrvatskoj, i gdje vidite mogućnosti za njezin razvoj?
Mislim da prostora za napredak uvijek ima ako mislim da je situacija bolja nego što je bila, i to ponajviše u produkcijskom smislu. Isto tako, prije desetak godina otvorio se preddiplomski (BA) sveučilišni studij plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu što smatram da uvelike pomaže mladim umjetnicima da krenu sigurnije i zaštićenije u profesionalni rad. Financiranja su se također povećala.
Primjećujem ipak da određeni broj ljudi koji se ne bave kazalištem, nemaju dovoljno jasan uvid u to koliko je ova vrsta posla sveobuhvatna za većinu umjetnika koji rade samostalno u nezavisnim produkcijama. Umjetnički rad iziskuje ogromne napore u operativnom i organizacijskom smislu.
