To je problem s očekivanjima: ako ljestvicu postaviš previsoko, najčešće će biti srušena, a ne preskočena. Toliko sam čekala savršen termin za Emiliju Perez, da sam iz prkosa samo sebe skoro ošamarila dva puta kad sam primijetila da mi se oči sklapaju i da tonem mrvicu preduboko u preudobni hotelski jastuk. Istovremeno, osjećala sam takvu zavist kad bih bacila pogled ulijevo, na svog posve mirnog, umjetnošću i trans zajednicom neopterećenog supruga. Spavao je poput bebe od šeste minute filma, odnosno od trena kad je shvatio da je u pitanju mjuzikl. Prije toga sam mu prodavala priču da je u pitanju socijalna drama o ženi koja se želi izvući iz kartela u Meksiku: i nisam do kraja lagala, obećajem.
Samo što je ta žena, Emilia Perez, nekad bila frajer, najopasniji među opasnima, s tetovažama po cijelom tijelu, čuvarima i zlatnim zubima. Iza sebe ima gnjusne zločine, kratko objašnjene ikonskom rečenicom toksičnog maskuliniteta: „Ako si rođen kao ja tu gdje sam ja rođen, moraš postati gori od svih da bi prikrio samog sebe.“ Dobro, ajde.
Mi poznavatelji patrijarhata dobro znamo da ni muškarcima nije lako: ne smiju plakati, ne smiju biti nježni, a oni od njih koji se žele odreći privilegije heteronormativnosti, te rođenjem im pripisanog spola, ne samo da to ne smiju, već su većinom proglašeni ludima, zlostavljani od okoline i društva, traumatizirani. Možemo samo zamisliti kako bi to bilo da vođa najopasnijeg meksičkog narko klana poželi postati žena jer se tako osjećao oduvijek. Emilia Perez to pokušava.
Ludo, zar ne? Međutim, uz tu ludu no sjajnu, i vrlo obećavajuću, direktnu i tako osvježavajuće jasnu premisu, najbolji dio filma je nepatvoreni talent Zoe Saldane. Ta (sad već za tu ulogu Oscarom ovjenčana) glumica nevjerojatno uvjerljivo pleše i pjeva kroz turbulencije karaktera moderne, uspješne odvjetnice koja se toliko fokusira na svoju karijeru da ne uspijeva stvoriti vezu i ostvariti vlastiti san o obitelji. Na početku filma kroz masovni performance, fenomenalno režiran, saznajemo da Rita zapravo radi kao mazga da bi nesposobni muškarci preuzeli sve zasluge (poznato, zar ne).
Emilia Perez brz je film: čim dobije moralno upitan slučaj, Rita će se, „kraj kioska“, naći s Manitasom, najopasnijim od opasnih, koji, iz nekog meni i dalje nepoznatog razloga, baš silno želi da mu odvjetnica pronađe savršenog kirurga, te preseli ženu (Selena Gomez) i djecu na sigurno. (Sigurna je, dakako, samo Švicarska). Ako vam je smiješno što se Rita i Manitasova ekipa nalaze kraj kioska, niste jedini.
Sve u Emiliji rubno je Briljantin. I iako čovjek može potegnuti „ali to je mjuzikl“ argument, ipak, ovaj mjuzikl silno želi tematizirati duboke promjene u životu jedne žene. Manitas, izgleda, sa promjenom spola, mijenja i svoj moralni kompas, pa se tako, samo pet godina kasnije, vraća sasvim predivan, ali ne i zadovoljan: ne može živjeti bez svoje djece. Hop, i Rita predivne kose i savršenog tijela (a i mozga) organizira još jednu selidbu, i klinci i Jessi nasilno žive s tetkom Emilijom, u kojoj ne prepoznaju taticu odnosno supruga. (Sjajan kirurg iz Tel Aviva). No, ne samo to: Emilia sada želi pomoći obiteljima koje je njena banda unesrećila još dok je živjela život koji nije htjela. Nejasno je jesu li mrtva tijela koja njezina novoosnovana udruga pronalazi po Meksiku žrtve isključivo Del Monteovog klana, ali mnogo toga ostaje nejasno, pa neću sitničariti.
Zašto se Emilia toliko izlaže da bi pronalazila kosti nestalima? Zašto se pravimo da nikome na svijetu ne bi palo na pamet da muškarac, pa čak i takav The Frajer poput Manitasa, može promijeniti spol? I za kraj, dakako: vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, pa će tako Emilia izgubiti živce i napasti svoju bivšu (sadašnju?) ženu kad shvati da ona želi preseliti djecu da žive s njenim ljubavnikom. Selena Gomez koja je mnogim obožavateljima dobrodošao dašak pop star kvalitete nažalost je najslabija karika ovog, prema glumačkim ostvarenjima, inače sjajnog, filma.
I Maria Sofia Gascon, španjolska glumica trans identiteta, i Zoe Saldana, apsolutno razvaljuju u svakom trenu i u svakoj sceni (a stalno su u kadru). Pjevaju, plešu, izvode, recitiraju, šapću, osjećaju. Ne razumijem kako je moguće da Saldana bolje pjeva od Selene, li možda je ovo najbolji primjer za to što je mjuzikl uopće kao forma i kako nije dovoljno biti glazbeno talentiran da bi bio i glumac.
Jacques Audiard, sedamdesetogodišnji francuski redatelj, toliko nevjerojatno režira ovaj film da u svakom trenu jednostavno znaš da gledaš masterclass iz režije. Film je prelijep; kamera vodi ljubav i s glumcima i publikom, a production design kao neka mješavina MTV spota iz snova i mekanog, ega lišenog Tarantinovog i Rodriguezovog raja. Kada, u krešendu radnje, Jessi i Emilia završe s predebilnim muškarcem, sirovim i jednostavnim (simbol za “obične ljude koji ne razumiju dubinu posebnih slučajeva, pretpostavljam), koji će ih na kraju, ubiti, tek nakon što se prepoznaju, gledatelj se ne osjeća tužno.
Djelomično jer je ta akcijska scena toliko stilizirana da i u prevrtanju stiliziranog automobila uživaš, a djelomično jer zaista ne znam tko se uspio vezati za ijedan lik u ovom filmu. Svi su pomalo mahniti, gonjeni više svojim zamišljenim pozicijama nego emocijama.
Sigurno ste čuli kako je Maria Sofia Gascon cancelirana, ne samo od strane društvenih mreža, već i od strane ostatka ekipe filma (Audiard ju je nazvao autodestruktivnom) zbog svojih islamofobičnih i rasističkih tweetova, te posljedičnih loših i narcističnih isprika. Tako se nad Emiliju Perez nadvila sjena. Pitanje je koliko je to loše (sigurno), a koliko dobro za ovaj film. Možda zbog tog oblaka publika ne vidi stvarne nedostatke. Ono što taj grozni oblak nije sakrio je genijalnost Saldane, koja naprosto blista i živi najbolje dane svoje karijere.
