Kad u našem društvu urednički tragaš za osobom koja bi mogla dostojanstveno i iskreno, pošteno i pravedno predstavljati trans zajednicu, sva je prilika da ćeš naići na gomilu zamki - što naših pretpostavki, internaliziranih (nesvjesnih) predrasuda, što strahova. Espi je potpuno miran jer je prihvatio činjenicu da smo - još uvijek (zauvijek?) - na mjestu gdje se odluka o promjeni spola analizira i objašnjava. Nije mu teško ni traumatično biti glas cijele zajednice, što je uvijek kompleksna i nezahvalna uloga. „Prije puberteta uopće nisam razmišljao o spolu. Družio sam se s dečkima, igrao košarku i nogomet s njima. No kad nas je sve lupio pubertet, počeo sam shvaćati da se nešto događa s tijelom što mi se ne sviđa. Ali nisam znao je li to pitanje jednostavno pubertetskog problema s tijelom koji više-manje imaju svi. No kako su godine prolazile, drugi ljudi su se rješavali tog problema, ja nisam. Počeli su mi smetati rodno određeni dijelovi dijela, kao što su grudi ili bokovi. U tom pubertetskom razdoblju sam se outao kao lezbijka, valjda sam mislio da će to riješiti problem, jer su mi se sviđale cure.''
Ali u srednjoj školi sam shvatio da se uopće ne radi o tome, nego da je riječ o samom identitetu, o tijelu.
''No sam sam sebe nazvao trans osobom tek na fakultetu. To je važno razumjeti, čini mi se, da svatko ima svoj ritam i svoje vrijeme da sam sebi kaže tako veliku stvar, a onda i drugima. Tek sam tada izašao iz klasnog kaosa u kojem sam živio. Počeo sam zarađivati i imao sam konačno neku zajednicu koja me prihvaćala. Trebala mi je sigurna zona za coming out as trans. To sam dobio na Akademiji, jer sam se prije toga kretao u kvartu, radio u ugostiteljstvu, a to su sve zajednice kojima moj coming out tada, činilo mi se, ne bi bio prihvatljiv.“
Espi Tomičić
Baš zbog tog osobnog iskustva Espi ne može dovoljno naglasiti koliko je za bilo kakav „izlazak iz ormara“, pa dakle i trans, suštinski važna sigurna podržavajuća zajednica koja je njemu, koji je nagrađivan dramski pisac i uspješan kazališni dramaturg, umjetnička. A kvart danas? „Obožavam kvart gdje sam odrastao, ondje sam kupio stan, vratio sam se čim sam mogao. Puno toga se promijenilo. Neki su me prijatelji jednostavno prihvatili iako su ranije bili transfobni i homofobni, ali mislim da su to spojene posude - i ja sam bio u poricanju i nisam im govorio pravu istinu jer sam se bojao izaći iz očekivanih stereotipova. Ljudi koje sam volio mislili bi da sam lud. Tko svjesno želi proći kroz to? Kome je to lako? Zato mi se ne sviđa kad čujem i/ili pročitam osude zbog ‘kasnog outanja’. Ljudi imaju svoje kontekste. Čekaju svoje sigurno mjesto.“ Emotivni aspekt tranzicije? „Puno toga mi se događalo u životu prije tranzicije čime sam se morao baviti pa svoje probleme zapravo nikad nisam vezao uz rod. Ali mogu vam reći da sam već kao klinac imao česte napadaje panike te sam zapravo od djetinjstva kod psihologa i psihijatara. Nakon tranzicije ti su napadaji nestali. I to nije ekskluzivno moja priča - većina transrodnih osoba doživi istu vrstu emotivnog ustaljenja jednom kad je u tijelu koje osjeća svojim. Objašnjavam to boljom povezanošću sa sobom. Istraživanja pokazuju da nestaju depresivne ili suicidalne misli, panike. Napokon se mogu baviti svojim životom iznad identiteta. Prije sam bio opsjednut rodom, sad zaboravim da sam trans. Imam neke druge brige i stvaran život iznad toga. Presretan sam. Mislim da imam sreće jer mi je fokus na karijeri, kazalištu, uređenju stana, životu s curom, planiranju budućnosti.''
Mnogim trans osobama koje se ne outaju ili ih okolina ne prihvati cijeli život to ostane fokus pa vrijeme koje drugi ljudi ulažu u sebe, oni troše isključivo na tu temu.“ „Puno se govori o tome kako se donosi odluka o promjeni spola. Puno je dezinformacija, poluinformacija, mnogo je toga obavijeno velom tajne. Glasovi koji zagovaraju zabranu blokera puberteta nisu samo konzervativni, odnosno o tim se stvarima treba razgovarati, kako unutar zajednice tako i izvan nje, ali tu mislim na razgovor sa stručnjacima koji se time bave, školovani su i imaju iskustva u radu s trans zajednicom i s osobama iz zajednice koji imaju to iskustvo. Svaka je tranzicija specifična i treba joj se tako pristupati. Dugo sam išao psihologu i prije svoje odluke, ali i poslije. Hormoni nisu šala. Uzimanje hormona je vrlo ozbiljna odluka. Neke su posljedice nepovratne poput brade ili mutiranja. Mislim da je za našu zajednicu psihološka obrada dodatna sigurnost, ali to svakako mora biti s ljudima koji su u tome stručni i koji su educirani, a ne politički uključeni u nečiji život, u tranziciju ljudi. Svakako mogu reći da sam psihološku obradu htio i da mi je bila potrebna. Htio sam biti siguran da znam što radim i da me stručnjaci prate u tome.“
Espi Tomičić
Koji su to stručnjaci? „Postoji lista ljudi koji su specijalizirani za rad s trans osobama. Nekoliko psihologa, psihijatara, endokrinologa. Jedino nam oni mogu dati odobrenje za hormone. Procjenu sam odradio kod psihijatra i psihologinje u bolnici Vrapče. Nakon toga ideš pred komisiju, s čijom potvrdom tek ideš kod endokrinologa. To je neki put koji traje, ne događa se preko noći. Operacije su tricky - gornja se radi u Zagrebu, donja ne, najbliža je u Beogradu. Kod mene je taj cijeli proces trajao malo dulje od uobičajenog, na moje inzistiranje. Htio sam biti siguran u odluku. I htio sam biti siguran da sam ja u tom procesu siguran. Za mene se to pokazalo super odlukom. Događa se taj narativ da će sad sva djeca biti trans. To je nonsens. Djeca danas jednostavno slobodnije istražuju norme i granice identiteta, ali to nema veze sa samoodređivanjem u smislu tranzicije“, komentira Espi činjenicu da politika danas koristi trans zajednicu kao mjesto prijepora i političke bitke.
A „obični ljudi“ se najčešće pitaju - KAKO DA IH, KVRAGU, ZOVEMO? Espi se smije i kaže da je i sam bio u situacijama u kojima njegova promjena zamjenica izaziva zbunjenost i kod ljudi koji silno žele biti korektni i inkluzivni. „Ima trans ljudi koji kad im se fulaju zamjenice odmah viču da je to transfobno. Uopće ne mislim tako. I ja sam sebi katkad fulam zamjenicu. Pa to je jedan cijeli život u kojem govoriš u nekom rodu, to je stvar navike. Moja baka, koja je bila izrazito desne političke orijentacije, obraća mi se u muškom rodu, zove me Espi. Za mene je to predivno. Moj brat, BBB, nekad je hodao u povorkama protiv Povorke ponosa, u kojoj sam hodao ja, isto tako. I on me prihvatio, kao i sestra. Ali kad već razgovaramo o identitetu, mislim da svi moramo shvatiti da naša tranzicija i ljudima oko nas uzdrma identitet. Sjećam se da je jednom prilikom moja profesorica počela mijenjati zamjenice svom vlastitom djetetu u razgovoru sa mnom koliko se zbunila.''
Želim reći: i mi moramo biti mekši, velikodušniji. To je sve bio proces od nekoliko godina i zato što mi je bilo važno proći ga sa svojim prijateljima i obitelji, sad i ja u sebi pronalazim mjesta za prihvaćanje drugih zajednica, baš, evo, primjerice, navijačkih.“
O razgovoru s radikalnim feministkinjama? ‘’Ne bih pravio podjele. Svatko tko može pomoći ženama ili LGBTQ+ zajednici u borbi za mene je vrijedan inkluzije. Sve me manje zanima teorija, sve više druženje s ostatkom svijeta i rad u zajednici. Zanima me ovdje i sada. Tko ja mogu biti u tom svijetu, kako mogu pridonijeti. naravno da ću uvijek pisati o onome što mislim te stvarati predstave u koje vjerujem, ali uske rasprave me više ne zanimaju. Ne želim postati vječni sudionik tribina koji ne mijenja svijet nego ga samo komentira.’’
Koje su za njega granice prihvaćanja različitosti? „To je ogromna tema. Velik sam kritičar desnice, a sad si, i kao sve veći kritičar ljevice u Hrvatskoj, postavljam ozbiljna ideološka pitanja na koja još nemam odgovor. Zašto su ljevici toliko važne vjerske slobode migranata koji imaju isti stav prema ženama kao i klečavci na Trgu protiv kojih će prosvjedovati? Zašto teže prihvaćamo ideološke i kulturološke razlike kad su ljudi, primjerice, iz Afrike, a ne kad su nam susjedi? Ja sam i protiv ukidanja raznih protesta koje ljevica naprosto želi zabraniti. Ako živimo slobodu, želim da je žive svi. Ako ja očekujem da me svi prihvate kao trans osobu, očekujem od sebe da prihvatim druge. To je za mene granica prihvaćanja - biti jednak prema svima.“
