Bio bi eufemizam prozvati posljednju artisanal kolekciju Johna Galliana za Maison Margielu jednim od najvećih trenutaka u povijesti suvremene mode. No, velika bi pogreška bila izbjeći činjenicu da je Galliano jednu od najvažnijih kuća u povijesti mode podredio sebi, te višegodišnjoj rehabilitaciji svog imidža i ponovnog dokazivanja nakon skandala u Dioru. Dok ćemo Galliana definitivno pamtiti po odličnim kolekcijama, koje su na početku njegovog vremena u Margieli bile bliže filozofiji brenda, u posljednje dvije godine njegovog vodstva su Margiela puristi počeli primjećivati znatna odstupanja.
Problem kultnih kuća s jakom povijesnom tradicijom ili beskompromisnom estetikom je balansiranje između guranja stvari u novom i suvremenom smjeru, dok se istovremeno pokušava poštovati ono što je tu kuću isprva uklesalo na modni Olimp i ujedno ju stavilo na malobrojni popis Couture-Création kuća koje prepoznaje francusko ministarstvo.
I dok je Galliano uspio ubrizgati svoj identitet u brend, što bi objektivno napravio s bilo kojim brendom i na čemu mu se progledava kroz prste više nego drugima, debitantska kolekcija Glenna Martensa (djelomično) vraća Margielu na tvorničke postavke njenog osnivača. Promjena i povratak u zlatno doba nakon toliko godina su itekako dobrodošli.
Ipak, Martensova prva kolekcija nije prošla bez referenci na njegov vlastiti rad i rad njegovog prethodnika u brendu. Vidljivi su oblici specifični za njega, za njegovu viziju Y/Projecta, Diesela, te one hvaljene kolekcije visoke mode koju je dizajnirao za Jeana Paula Gaultiera. Bez obzira na to, Martens je ovoj kolekciji pristupio vrlo oprezno, s obzirom na to da su ta autoreferiranja svedena na minimum i tek nekolicinu lookova koji zaista izgledaju kao da imaju osobni pečat njegove prošlosti.
Ostali lookovi, koji se kirurški precizno referiraju na Martina Margielu, njegove prve i značajnije kolekcije poput onih u kojima je odjeću obojila plijesan, bogate maske izrađene u found-object stilu, PVC kaputi koji asociraju na Margiela kolekciju prikazanu u torbama za kemijsko čišćenje i druge. Možda je najbliža onoj za proljeće 1992., kolekciji u kojoj su se na modelima pojavili orijentalni tepisi transformirani u haljine, jakne i kapute.
No ima i izravnih referenci na ono vrijeme kada Martina Margiele više nije bilo u brendu, već je u tranzicijskom razdoblju do Galliana kreativnu stranu vodio anonimni dizajnerski tim s u kojem je tadašnjoj javnosti slabo poznati Matthieu Blazy bio zadužen za Artisanal kolekcije.
U tome možda leži dualna priroda ove kolekcije i potencijalna problematika referiranja na ono što je već referenca. Da ne znamo bolje, rekli bismo da je ova kolekcija vođena sjećanjem i naposljetku nastala iz asocijacija na ono što je, vrlo plošno, rad Martina Margiele i njegovih nasljednika.
Ipak, uz vješte detalje i namjerne oscilacije između Martensovog pečata, te vizija prošlosti i budućnosti brenda, rubno nas je zaobišla kolekcija koja bi izgleda kao da ju je radio prosječni Margiela obožavatelj.
Ovu kolekciju bismo trebali shvatiti kao jedan veliki reset koji, na kraju dana, obećava. Dok još ne znamo kojom će dinamikom Martens prikazivati Artisanal kolekcije, možemo biti sigurni da je na čelu kuće dizajner koji je, ako ništa drugo, upućen u to što je Margiela i što je to brendu nedostajalo u posljednjih nekoliko godina. Nastavi li u istom ritmu, s malo odvažnijim i manje opće mjesto referencama, sigurni smo da će naredna biti još bolja.
