„Max, Mischa i ofenziva Tet“ sjajna je predstava kojom je zkm otvorio sezonu 2025./26. predstava traje tri i pol sata – doduše, i sam roman po kojem je rađena iznimno je dugačak. Hrvojka Begović igra glavni ženski lik, Mischu, umjetnicu, poseban karakter, kako će mi i sama napisati negdje s otoka gdje, okupana novembarskim suncem, kopa po polju. Fotografija umjetnice kako se bavi fizičkim radom svojih (naših) predaka, sretna i smirena, jedno 48 sati nakon što je odigrala tu dugačku, iscrpljujuću predstavu – gdje je ostvarila ulogu života, djeluje progresivno i staromodno istodobno, kao čardak ni na nebu ni na zemlji: između neba i uzemljenosti, zvijezda i stvarnosti.
„Sjećam se da mi je, tijekom čitanja Harstadova romana, u glavi ostala urezana scena kad glavni lik Max na Fire Islandu primijeti svoju mamu u daljini i odlučuje ostati tamo gdje je i samo je promatrati. Ta scena, kad sin promatra svoju mamu kako leži na plaži, čita časopis i uživa, osim što govori o tome kako inspirativno nekad može biti promatrati voljene kao nepoznate osobe koje tek trebamo otkriti, govori i o ženi, mami, koja ‘ne radi’ ništa nego samo uživa, bez grižnje savjesti, bez krivnje, bez obaveze da obavi tisuću i jedan zadatak zbog kojeg će biti korisna, produktivna i u varijanti mogu sve. U kontekstu u kojem sam odrasla ta mi je scena djelovala skoro pa revolucionarno.“
Hrvojka Hella Begović posebna je baš kao i njezino ime: njezina obiteljska povijest jednako je polivalentna kao ona fotografija s početka naše priče, koju mi je poslala kao dokaz da je, ponekad, fizički rad najbolja meditacija za umjetnike. „Imam kompleksno obiteljsko naslijeđe. Moj dida bio je više puta politički zatvorenik u vrijeme Jugoslavije, a njegova sestra, s druge strane, bila je AFŽ-ovka, prva hrvatska žena ministrica i jugoslavenski narodni heroj, kao i još jedan njihov brat. Tek sam nedavno u potpunosti osvijestila činjenicu da je taj moj dida u jednom navratu proveo 14 mjeseci u samici. Zamisli taj osjećaj, biti 14 mjeseci u prostoriji tri s dva metra, bez pogleda na vanjski svijet, bez saznanja koliko će to trajati… Moja je mama također bila politička zatvorenica kao aktivistica hrvatskog proljeća 1971. godine. To moje naslijeđe me svakako definira, ali me ne identificira.
Odrasla sam u konzervativnoj sredini, s dosta strogim katoličkim odgojem koji meni nikako nije odgovarao. Odmalena sam imala potrebu izaći iz tih krutih okvira koji su me sputavali.
Imam veliku obitelj, petero braće i sestara, stalno sam dio nekih grupa ili kolektiva, ali vidiš, oduvijek osjećam da nigdje zaista ne pripadam. Većinu života prati me taj poluautsajderski osjećaj, neka vrsta nemogućnosti da se do kraja prilagodim pravilima grupe. Možda su taj moj bunt, taj strah od opresije i ograničenja te moja potreba za slobodom i nemogućnost podlaganja autoritetima neka vrsta transgeneracijskog naslijeđa.
Razlika između velike i male obitelji je u tome što velika obitelj ima puuuno veći broj silnica i međuljudskih odnosa koji utječu na tebe pa je u tom smislu energetski puno zahtjevnija. S druge strane, ta velika zajednica nekad može pružiti osjećaj sigurnosti i zaštite koji nigdje drugdje ne možeš pronaći. Naša obiteljska okupljanja redovito izgledaju kao omanje svadbe! (smijeh) Bude predivno. Odnosi između braće i sestra su jako zanimljivi, sočni pa definitivno puno inspiracije za rad povlačim iz svoje uže i šire obitelji, to mi je nepresušni izvor različitih osobina i odnosa.“
Ime Hrvojka je toliko specifično, kao da te odredilo za scenu, da budeš upamćena… „Kod imena mi je smetalo to što ga stranci teško izgovaraju, a ne to što ima domoljubni prizvuk. (smijeh) Zato sam i počela koristiti svoje drugo ime Hella. Lakše je! Domoljublje kod nas ima negativnu konotaciju jer su ga sebi prisvojili ljudi koji ga baziraju na isključivosti, na tome da se dokazuje tko je, a tko nije domoljub ili se mjeri čije je veće, a to je postao i glavni narativ u javnom diskursu. Meni je to toliko pogrešno, a jednako tako mi je suludo i kad se ljudi identificiraju sa stradanjima svojih predaka pa si zbog toga daju razlog za mržnju svih potomaka te nacije čiji su članovi povrijedili njihove pretke. I onda to nazivaju domoljubljem! Domoljublje bi trebalo rasti iz ljubavi, a ne iz mržnje. Moje domoljublje ne poznaje granice. Ja ti to vidim ovako: naš stvarni zajednički dom je Majka Zemlja, a svi ljudi koji je nastanjuju su naši sestre i braća pa je za mene briga o prostoru, ekologija i održivost prva polovica domoljublja, a poštovanje svih ljudi koji taj prostor nastanjuju druga.“ Kako objašnjavaš taj perfect fit koji se dogodio između tebe i lika vizualne umjetnice Mische koja je alfa u ljubavnoj vezi s mlađim muškarcem? Ti si dugo glumica, ali s ovim karakterom konačno prvakinja. Kritike su sjajne, iako ti mjestimično zamjeraju odluku o prevelikom seksepilu…
„Nikad sebe nisam smatrala nekom ljepoticom, ni privatno ni na sceni, dapače mogla bih napisati traktat nesigurne žene o izgledu, ali nemam sram vezan uz tijelo.
Meni je ta potreba da se glumice na sceni lišava senzualnosti, seksepilnosti, seksualnosti i, u krajnjoj liniji, same tjelesnosti potpuno suluda.
Kad sam čitala opise Mische u romanu, u jednom sam trenu pomislila: fak, ovo sam ja… Količina sličnosti s njom u nekim mi je detaljima bila čak zastrašujuća. Toliko sam se prepoznala da mi se pojavio onaj užas: Šta ću onda igrat kad je to toliko slično meni? Sve njezine teme rezonirale su sa mnom, dosta njih kao bliske i poznate: ljubav na prvi pogled, ljubav koja ne pita za godine, odanost, potreba za slobodom, znatiželja za životom, strah od gušenja u životnoj rutini, strah od stagnacije u svakom smislu, potreba za novim iskustvima, nevjerojatna posvećenost i ljubav prema poslu… Ali u jednom sam trenu shvatila kako u stvarnom životu nikako da nađem primjer takve žene koja je u toj mjeri i tako iskonski, istinski posvećena svom zvanju, a uz to je vrlo mirna, sretna, nonšalantna. Njezina rečenica ‘mislim da sad neko vrijeme trebam ne raditi ništa’, nakon što je napravila jednu veliku izložbu, dugo mi je ostala u glavi. Mischa je rijedak lik i u književnosti i u stvarnosti, žena koja se dobro poznaje i pomirena je sa sobom pa je zbog toga neustrašiva, ima strašno visoku dozu samopoštovanja i samopouzdanja, vrlo jaku intuiciju i jak unutarnji motor koji je gura da ide sve dalje, a s druge strane ima lakoću, ljupkost, ranjivost, senzibilnost. Naše društvo, nažalost, stvara premalo takvih žena i zato mi je toliko drago što je igram. Od nje sam najviše naučila o samopoštovanju i ljubavi prema sebi.“
Mischa u jednom trenutku ostavlja muškarca s kojim je dugo, uz kojeg je odrasla ili, bolje rečeno, on uz nju, jer joj treba prostora... To je toliko čudno, nesvakidašnje, gotovo s onu stranu razumijevanja. Hrvojka, čini se, apsolutno razumije taj moment. „To je ta klasična priča kako biti u vezi, ‘vezana’, a ostati slobodna. Tu se ona najviše lomi, u trenutku kad shvaća da je to u što se njihova veza pretvorila počinje gušiti. Nakon premijere jedna mi je prijateljica rekla kako ju je Mischa užasno živcirala dok je govorila Maxu da ga voli, ali da mora uzeti vrijeme i prostor za sebe. To mi je bilo jako zanimljivo, mislim da kao društvo nismo navikli da žena ostavlja muškarca kojeg voli jer joj treba prostor za samootkrivanje. U kolektivnoj svijesti nas to još uvijek jako žulja. Ne mogu se odlučiti je li mi Mischa draža kad je hrabra, neustrašiva i direktna ili ranjiva i osjetljiva. U obje krajnosti je uvijek istinita, dosljedna sebi i to najviše volim kod nje.“ U publici se, barem kad sam ja gledala predstavu, oteo i uzdah olakšanja kad su se na kraju Max i Mischa pomirili. Priznajem, i ja sam to priželjkivala. Je li pomirenje jedini optimistični kraj? Hrvojka se nasmije.
„Za mene je ljubav najoptimističniji završetak, ali s druge strane, ljubav može i promijeniti oblik. Volim vjerovati da sve ljubavne priče završavaju sretno za svakoga.“ Kad smo upisivale glumu, biti glumicom, i to kazališnom glumicom, bilo je nešto najmagičnije što postoji, no svijet se nevjerojatno promijenio u proteklih dvadesetak godina. „I sama se često pitam što znači baviti se umjetnošću danas, u vrijeme u kojem nam je sve dostupno. Ali sve smo manje i manje prisutni. Volim misliti da pričamo priče koje utječu na ljude, koje im daju mogućnost da promišljaju o sebi i svijetu oko sebe, koje im pružaju ogledalo, katarzu, pročišćenje…“ Jesu li tvoji snovi dosanjani, imaš li sada nove? „Vidiš kako ti dobro znaš, kad ostvarim jedan san, uvijek se pojavljuje drugi i tako unedogled… nema kraja. Zamisli samo kakav bi nam život bio da ostvarimo nešto što smo htjele i kažemo ok to je to i onda u tome stagniramo ostatak života. Užas… Ta potreba da stalno idem dalje i da uvijek imam nove ciljeve – to je motor koji me pokreće i gura naprijed. Stalno kretanje, promjena. Nema dugotrajnog sidrenja. Nekad je iznimno naporno i bolno, ali to je priroda života. Kad se zaustavimo, mrtvi smo.“
NE ISTI, NEGO ISTOVRIJEDNI
„Nekidan sam prolazila pored grupe frajera različitih godina, sjedili su na suncu uz more i pijuckali pivo, te sam načula rečenicu: ‘Pa kužiš, ti se danas ne smiješ više ni posvađat, a da te ne prijavi! Nemreš niš, čovječe...’ Fascinantno mi je kad vidim muškarce koji pristaju na to da budu toliko glupi da sami sebe uvjere da ne razumiju razliku između svađe i zlostavljanja, između poštovanja i ponižavanja, zavođenja i maltretiranja, nenasilja i nasilja. Strah da feminizam ugrožava muškarce i da će ih uništiti, i njih i muževnost, da se feminizam bori za to da žene preuzmu sve muške poslove (poznati citat: ‘Kaj, pa htjele ste feminizam, same ste si krive što sad morate raditi sve’) i da im više ne trebaju muškarci je toliko duboko ukorijenjen, trebat će nam i vremena i osvještavanja dok nam društvo postane feminističko. Emancipirani muškarci su ključ feminizma – muškarci u punoj snazi i ljepoti svoje zdrave muškosti, koji poštuju žene. To mi je i najviše seksi. I ženska solidarnost, naravno, kao druga strana tog ključa.“
I na kraju, postavljam pitanje izdrže li predstavu svi, vrate li se nakon pauze. Puno se govori o krizi teatra, a ova predstava Ivice Buljana kao da joj prkosi, pokazuje srednji prst i kaže: za stvarnu emociju, valja izdržati… „Svi ostanu. I kad završi, publika nam često kaže: ‘Htjeli smo još…’ Kraj nosi katarzu, pročišćenje kroz (ot)puštanje emocija, predstava je šaka suza, vrića smija, a to je upravo ono po što ljudi dolaze u kazalište. Kad malo bolje razmislim, i u život dolazimo upravo zbog toga.“
